Gregorijanska glazbena baština povijesno je blago rimokatoličke Crkve koje po svom biblijskom i glazbenom sadržaju ima moć i snagu uvijek ponovno inspirirati, potaknuti i motivirati svakoga tko pažljivo osluškuje te drevne melodije i otvoriti mu horizonte novih stvaralačkih ideja. Svaki gregorijanski napjev, bilo za misno slavlje ili slavlje časoslova zaokružena je cjelina kojoj u biti ništa ne treba dodavati. Međutim, kroz povijest česti su bili skladateljski postupci koji su kombinirali gregorijansko jednoglasje s višeglasjem da bi se na taj način postigao zanimljiv spoj jednoglasja i višeglasja koji je postao privlačan kako za one koji su takvo izvođenje slušali a također i za Scholae cantorum koje su došle do punog izražaja u višeglasnom pjevanju. Kod tog spajanja gregorijanike i višeglasja moralo se voditi računa o modalnom ugođaju koji stvara jednoglasni gregorijanski napjev i u tom stilu ili duhu razvijalo se adekvatno višeglasje. To je kadikad bio vrlo delikatan posao. Poznato je da su gregorijanske melodije nastajale u vremenima kad još harmonija u današnjem smislu riječi nije postojala i upravo ta spoznaja bitno određuje harmonijski odnos prema njima kako ih se ne bi osakatilo neprimjerenim harmonizacijama i neprikladnim višeglasnim dodacima.

Povijest nam potvrđuje da je cjelokupna gregorijanska estetika, njen odnos prema liturgiji i liturgijskoj riječi poslužila kao ishodište za veličanstvenu renesansnu polifoniju koja je dosegla svoj vrhunac u djelima Palestrine i drugih polifoničara. Polifoničari su od Notrdamske škole (XIII. st.) do visoke renesanse i baroka često posezali za gregorijanskim temama i obradama gregorijanskih napjeva dajući im na taj način novo ruho i novi sjaj. Spajanjem jednoglasja i višeglasja sakralna glazba dobivala je na zanimljivosti, veličanstvenosti i liturgijskoj prikladnosti. Staro kao da se pretakalo u novo, a novo u staro. Upravo ono što čini i liturgija koja u svojoj akciji uvijek spaja i posadašnjuje ono što se zbilo i što se zbiva i tako spaja prošlost i sadašnjost i sve usmjerava prema budućnosti eshatološkog iščekivanja. Na starim korijenima gregorijanike nicale su tako nove grančice raspjevane polifonije.

Predmet polifonskih obrada najčešće su bile višestrofne skladbe kao što su himni, posljednice (sekvence), hvalospjevi i psalmi. Ovi višestrofni pjesnički oblici bili su posebno prikladni za obrede jer se tu mogla primijeniti tehnika izmjene puka i zbora ili zbora i soliste ili pak zbora i zbora. Jedna strofa pjevala se u originalnom jednoglasju, druga u višeglasju. Takva izmjena davala je poseban ugođaj, ljepotu i živost i stvarala poseban glazbeno molitveni ugođaj. Skladatelji su često obrađivali i misni ordinarij koji je na taj način također postao vrlo zanimljiv i prikladan za liturgiju radi eventualnog uključivanja i naroda u pjevanje jednostavnijih gregorijanskih napjeva misnog ordinarija.

Prema tome tehnika spajanja gregorijanskog jednoglasja s višeglasjem nije danas nešto novo već je to vrlo stara i provjerena praksa.

Drugi vatikanski sabor dao je preko svojih dokumenata, a posebno Liturgijske konstitucije Sacrosanctum concilium nove poticaje za obnovom liturgijske glazbe i potaknuo djelatno i aktivno sudjelovanje sviju prisutnih u liturgijskom pjevanju (partitipatio actuosa). Sabor je također naglasio da i dalje smatra gregorijansko pjevanje vlastito rimskoj liturgiji i dapače da ima prednost pred drugim vrstama glazbe i zato ga treba njegovati i čuvati (Sacrosanctum concilium,VI. glava, t. 116).

Doista, najbolji način njegovanja gregorijanskog pjevanja jest izvoditi ga u njegovom izvornom obliku i otkrivati u njemu pomoću znanstvene discipline semiologije njegovu izvornost i autentičnost.

Često se govori u pojedinim liturgijsko-glazbenim manualima da bi gregorijansko pjevanje trebalo biti škola suvremene crkvene glazbe i da bi na njegovim temeljima trebalo otkrivati i oblikovati nove glazbene mogućnosti. U tom smislu i papa Pio X. u svom Moto propriumu Tra le solicitudini ističe pravilo prikladnosti neke glazbe za liturgijski čin i naglašava da je „glazbena kompozicija tim većma za Crkvu sveta i liturgijska, čim se više naslanja na gregorijanski napjev…“

Stvaranje nečeg novog na temeljima starog, naslanjanje na vjekovni uzor crkvene glazbe na gregorijansku tradiciju i oživljavanja stare prakse spajanja gregorijanskog jednoglasja s višeglasjem ponuđeno je u ovoj zbirci za liturgijsku upotrebu. Takvim načinom moguće je čuti originalnu gregorijansku melodiju, a zatim njezin eho u višeglasnoj obradi. To postaje vrlo zanimljivo, kako za puk koji sudjeluje u jednostavnom gregorijanskom napjevu, a tako i za zbor koji izvodi višeglasno. S druge strane, takav način izvođenja čini se vrlo prikladnim za liturgiju i na tragu je primjernog sudjelovanja u liturgiji kakav upravo želi drugi vatikanski sabor. Pojam aktivnog sudjelovanja nikako ne znači da svi moraju uvijek sve pjevati nego upravo ta izmjena zbora, puka i soliste daje posebnu živost liturgiji, dopadljivost i spontano stvara vjerničko jedinstvo i zajednicu koja pjevajući slavi Otajstvo vjere.

Zbirka Gregorijanska nadahnuća nastala je uglavnom za slavlja u zagrebačkoj katedrali i to za pjevače koraliste i za zbor bogoslova. Cilj obrada nije bio opteretiti pjevače kompliciranim vokalnim slogom već pronaći neku zlatnu sredinu melodioznosti i primjerenu višeglasnost koja će biti prihvatljiva kako za koraliste, koji su doduše vješti pjevači, a neki i profesionalci, a tako i za studente bogoslove koji se ne bave profesionalno glazbom.

U zbirci su obrađene poznate skladbe koje naš narod velikim dijelom poznaje i uz malo animacije može ih skladno pjevati. Poznati napjev u Došašću, Nebesa odozgor rosite u svom pripjevu vrlo je jednostavan i uz dobru animaciju puk bi ga mogao pjevati s lakoćom. O Antifone koje se izvodi u posljednjem tjednu Došašća nisu namijenjene za pučko pjevanje već su po svojoj zahtjevnijoj obradi i težim orguljaškim dionicama napisane za zbor i vještijeg orguljaša. Himan za Došašće Već mrak se hvata gine dan vrlo je jednostavan i lako ga se može naučiti ukoliko ga puk ne poznaje. Na Isusov se spomen sam jednostavan je himan, vrlo sadržajan i prožet kristološkom pobožnošću. Puk ga može pjevati zajedno sa zborom bez ikakvih poteškoća, a orguljske improvizacije između kitica u vještim orguljaškim prstima mogu stvoriti jedno ozračje glazbene molitve i meditacije. Prikladan je kao pričesna pjesma, a posebno za Svetkovinu Krista Kralja. Marijanska antifona Sva si lijepa o Marijo obrađena je za zborsko izvođenje. Može se pjevati na Marijanske blagdane ili svetkovine. Himan O vjenče Djeva Isuse moguće je naučiti s pukom jer melodija nije zahtjevna, a prikladan je za slavlje djevica mučenica. Skladba Pelikane nježni poznati je gregorijanski napjev koji započinje strofom Klanjam ti se smjerno i vjernički puk ga rado pjeva. Prikladan je kao pričesna pjesma ili pjesma za klanjanje Presvetom oltarskom Sakramentu. Himan Na gozbu kralja Jaganjca također nije puku nepoznat i melodijski ne predstavlja nikakav problem za zajedničko pjevanje. To je himan uskrslom Gospodinu i posebno je prikladan u uskrsnom vremenu. O dođi stvorče Duše Svet poznat je duhovski himan kojega puk vrlo rado pjeva. Također himan Usta moja poznat je i lako se može uspostaviti dijalog između zbora i puka, a po svojoj naravi prikladan je za obred pričesti.

Misa De Angelis (VIII.gregorijanska misa) nije nepoznata našem narodu i uz češće izvođenje vjernici mogu lako naučiti i spontano se uključivati u jednostavne gregorijanske napjeve. Misa mundi po svom nazivu znači pučka misa u koju se puk vrlo lako može uključiti, jer su melodije vrlo jednostavne. Gregorijanska XVII. misa nije toliko poznata puku i nju bi trebalo učiti s pukom i ne bi bilo većih problema jer su melodije pjevne i spontano ulaze u uho.

Sve obrade u zbirci uređene su za mješoviti i muški zbor. Skladbe su provjerene u praksi, jer su više puta izvođene u zagrebačkoj Prvostolnici i djeluju dopadljivo vjernicima, jer im daje mogućnost sudjelovanja u pjevanju jednoglasnih gregorijanskih melodija. Učestalim ponavljanjem takvih obrada počinje se spontano odigravati dijalog između puka i zbora, a to je upravo želja koncilske obnove da zbor doista bude predvoditelj pjevanja i kreator novih mogućnosti.

Osnovni razlog objavljivanja ove zbirke jest želja da se i na taj način potakne prije spomenuti dijalog između zbora i prisutnog puka na euharistijskim slavljima po našim župama, katedralama i samostanima. Na taj način može se zadovoljiti težnja zbora za višeglasnim pjevanjem što mu i pripada, a puku je ponuđeno jednoglasno izvođenje. Takav način može doista potaknuti djelatno sudjelovanje sviju i stvoriti poseban ugođaj liturgijske zajednice koja pjevajući slavi Gospodina.

M. Martinjak

Prolistajte Sv. Ceciliju online: