|
Biti solistički ili zborski pjevač svakako nije isto. U glazbenim krugovima se uvijek postavlja pitanje dali je primjereno izvoditi zborske dijelove kompozicije, ili pjevati u zboru na solistički način. Postoje neke razlike između tih načina izvođenja. Svaki od njih ima lakše i teže uloge u pogledu tehnike, interpretacije, slobode kretanja tona i dinamike, te produženog ili skraćenog trajanja tona. Često slušamo amaterske zborove u kojima ima nekoliko solista koji ¸»pomažu» pjevati, pa vode određene dionice i ističu se svojom karakterističnom bojom, jačinom tona i produženim trajanjem tonova na kadencama, koji su često predugi u odnosu na ono što dirigent nalaže. Dali je to stvar taštine ili nerazumijevanja te tehničke komponente ne znamo, ali svakako čujemo da zbor nije jedinstven kao što bi trebao biti. |
|
Više...
|
|
|
Još početkom 12. stoljeća znalo se za podjelu glasova. Glazbeni teoretičar tog vremena J. de Garlandia u svojem djelu Introductio musicae tvrdi da se ljudski glas dijeli u tri skupine: prsni glas, glas grla i glas glave. Pod terminom »glas« tada se podrazumijevao registar u današnjem smislu riječi. Do danas je to pitanje ostalo složeno i sporno jer su različiti pogledi talijanskih, njemačkih i francuskih pedagoga. Početkom 13. stoljeća češki teoretičari razlikuju dvije vrste glasova: glas grudi (prsni) i glas glave. U 17. stoljeću G. Caccini razlikuje puni glas, prirodni glas i lažan glas, a u 18. stoljeću talijanski vokalni pedagozi tvrde da svaki glas može proizvesti dva niza tonova, koji se razlikuju po značajki zvuka (glas grudi i glas glave). |
|
Više...
|
|
|
Mnogim crkvenim glazbenicima poznata je povijest gregorijanskog pjevanja. Autentičan gregorijanski repertorij potječe iz ranoga srednjeg vijeka, ali se raniji tragovi pripisuju prvim kršćanskim zajednicama. Osobitost mu je melodija koja je isključivo vokalna. Napjevi su modalnog obilježja i raznih melodijskih stilova, od jednostavnih do složenih i zahtjevnih melodija, u kojima je najvažniji čimbenik tekst. Slobodnoga je ritma, a s obzirom na bogatstvo melodije može biti silabičko, u kojem se jedan slog pjeva na jednu notu, neumatsko – jedan slog na jednu neumu i melizmatičko, jedan slog se pjeva na čitav niz neumatskih elemenata. Ono je bez instrumentalne pratnje i ne zahtijeva značajniji intenzitet. |
|
Više...
|
|
|
|
|
|
