Izvor: Iz pismohrane Glasa Koncila

Piše: Tomislav Vuković

- Miljenko Jergović, Ante Tomić, Jelena Lovrić, Jurica Pavičić, Denis Kuljiš, Edi Jurković, Inoslav Bešker, Tanja Rudež - samo su neka od »uglednih« novinarskih imena danas u Hrvatskoj koja nisu, očito, opterećena bilo kakvim novinarskim »kodeksima časti«

Zašto se ne poštuju svetinje drugih?

Prošle je godine u hrvatskome medijskom prostoru objavljeno mnoštvo novinskih i televizijskih priloga u kojima su gažena osnovna ljudska prava kršćanskih vjernika (očekivano, u najvećem postotku katoličkih) i ismijavani njihovo vjersko uvjerenje i osjećaji. Zbog razumljivih razloga donosimo samo »najblaže« primjere. Zanimljivo je i znakovito da se u tom kontekstu pojavio samo jedan sličan protužidovski sadržaj, ali je zbog njega autorica ekspresno »skinuta s dnevnog reda«, a protuislamski, na svu sreću, niti jedan! Još je poraznije za današnji hrvatski medijski prostor što se vodeći novinari, izgleda, natječu kako u tekstovima što efektnije, djelotvornije i učinkovitije povrijediti ono najdublje u vjerničkome biću, izrugati im ono najsvetije, ismijati ono najljepše i popljuvati ono najplemenitije, ukratko sve ono što ih čini vjernicima.

Nakon što je prošli nastavak donio nekoliko blažih primjera (onih drugih zbog pristojnosti bolje je ne prisjećati se) u kojima su izrugane kršćanske (katoličke) svetinje: Sin Božji, Duh Sveti, Blažena Djevica Marija, apostoli, kao i svi katolički Hrvati, posebice roditelji i vjeroučenici, ovaj nastavak pokazuje zastrašujuću količinu mržnje prema svemu što ima katolički predznak, koja je postala sastavni i nezaobilazni dio medijskih uradaka onih koji izravno utječu na stvaranje javnoga mnijenja u Hrvatskoj.

Selotejp zbog nadbiskupa Srakića

Zar nije, ne samo nepošteno i nekorektno nego i strašno ubijanje tijekom Domovinskoga rata povezivati s osobom nadbiskupa Marina Srakića (očito samo zato što je visoki crkveni uglednik), poznatog upravo po zalaganju za sve ratne žrtve u svojoj dijecezi u tim teškim vremenima? Nije jasno zbog čega, uime koga, temeljem čega i sl., no umješni mrzitelji mogu bez velikih poteškoća, potpuno neargumentirano, neutemeljeno i neprovjereno, i bez ikakvih posljedica, povezati nespojivo sa spojivim: »...ili svejedno kojeg Srbina kojega je za domovinsku stvar ustrijelio na dravskim obalama, sve s ustima prilijepljenih selotejpom, da njegova samrtnička dreka ne bi ometala misu u osječkoj katedrali i obraćanje Bogu velečasnog Srakića« (sva su isticanja moja, T. V.)? (Miljenko Jergović: »Osječka trgovina Vesne Pusić«, »Jutarnji list«, 28. travnja 2009).

»Vježbajte s Isusom: pilates na križu«

Još je poraznije za današnji hrvatski medijski prostor što se vodeći novinari, izgleda, natječu kako u tekstovima što efektnije, djelotvornije i učinkovitije povrijediti sve ono najdublje u vjerničkome biću, izrugati im ono najsvetije, ismijati ono najljepše i popljuvati ono najplemenitije, ukratko ono što ih čini vjernicima. Stoga ne iznenađuje »umotvorina« jednoga od njih koji smatra da u svojoj kolumni silno obogaćuje čitateljstvo, prisjećajući se da »se rasplakao kao dijete kad bismo došli do refrena: Ljubav Isusova / I juha kupusova. // Sveto evanđelje / Buncek i zelje«.

Uvjeren u vlastitu »genijalnost« u nastavku razrađuje varijacije na istu temu: »Umjesto ploče, u izdanju Profila na jesen bi mi trebala izaći kuharica 'Kuhajte s Isusom: recepti za dvije ribice', a u pregovorima sam i za treći nastavak devedea 'Vježbajte s Isusom: pilates na križu.' (...) 'Istina je', kaže Krist, 'kao tinejdžer bolovao sam od te opake bolesti. Shvatit ćete, bilo je to u doba kada sam otkrio da čovjek koji me je odgojio nije moj biološki otac. Izuzetno teško podnio sam tu spoznaju'. 'Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio!?' govorio sam u sebi nesretno. Izgubio sam samopoštovanje, nisam mogao jesti, hrana mi se jednostavno gadila« (Ante Tomić: »Svjetski ekskluziv: Intervju s Isusom Kristom«, »Jutarnji list«, 29. lipnja 2009).

»Rigidni manijak u klaustrofobičnoj župi«

Takvo je medijsko ozračje onda prigoda da se i beznačajna novinarska pera istim metodološko-sadržajnim pristupom pokušaju nametnuti kao mjerodavna, što pokazuju sljedeća dva primjera: »Ovom je rečenicom sredinom lipnja glavni i odgovorni križar Glasa Koncila Ivan Miklenić - oboružan pjenom, svetom vodicom i pripadajućim očnjacima - izrazio stav prema kritikama koje je predsjednik Mesić uputio vladi zbog suradnje prema Haaškom sudu... Osim što je i u ovom pokušaju koristio manire prokušanog kaptolskog žurnalizma, odnosno huškačkog stila koji je u pravilnu obilježen delikatnom mržnjom (Hrvoje Šimićević: »Mesić u klinču s Crkvom: Kako je Miklenićev huškački uradak pokrenuo novi sukob«, »Nacional«, 7. VIII. 2009).

»Urbana legenda kaže da se sinko s prvog dana vjeronauka vratio ranije, šokiran jelovnikom na kraju mise: očito je Dečko uvijek bio pomalo osjetljiva želuca, dok njegov dječji mozak nikako nije mogao shvatiti simboličku razinu gutanja Kristova tijela i krvi. I tako oboje završismo kao ateisti, ja bez krunice i Nevena Svilara, on bez kušanja hostije u svojoj dvanaestoj godini... Križ mi se kao modni dodatak nikada nije prestao sviđati. No i danas ga nosim s određenom dozom skepse. Što to govori o meni? Označava li me kao zagriženog katolika? Deklariram li se kao zagriženi vjernik, onaj suludi, rigidni manijak koji ne vidi dalje od svoje klaustrofobične župe i svećenika koji mu propovijeda, opijen moći koju je dobio u devedesetima, gonjen strahom da će ta moć odjednom nestati nužnim rastrežnjenjem naroda, koji je floskule možda mogao gutati poput hostije na kraju mise, no petnaest godina maltretiranja previše je i za najupornije? (Jelena Veljača: »Kad objesim križ oko vrata, bojim se da netko ne pomisli da sam zagrižena vjernica«, »Jutarnji list«, 16. kolovoza 2009).

»Gospa od Genocida i reality showa«

Drugi dio prošle godine također je bio prepun novinskih napisa, u kojima su ismijavane najveće vjerničke svetinje (Bog): »Bog je stariji i od najstarijih i već odavno, još prije Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice, ima slabo srce, pa ga je grehota tjerati iz pristojno rashlađenih javnih prostorija... Neka u prostoriji u kojoj boravite ostane jedna prazna fotelja s pogledom na televizijski ekran i na sat, da Bog može u njoj otpočinuti i pridrijemati« (Miljenko Jergović: »Bozanićev križ uperen u Boga«, »Jutarnji list«, 18. kolovoza 2009). Ni najsvetija kršćanska molitva, koju je molio sam Isus Krist, i koju katolički roditelji uče svoju djecu, nije ostala pošteđena, što se vidi već iz naslova novinskoga teksta Inoslava Beškera: »Seks naš svagdašnji, Bože, daj nam danas« (»Jutarnji list«, 6. rujna 2009).

Uz vjerničko značenje Majka je Božja i simbol obiteljske topline, majčinstva, nježnosti, zaštitništva, ljubavi, samopredanja i slično, ali mrzitelji ne poznaju granice, obzire i minimum poštovanja, što pokazuju i novinski napisi: »Gospa od Genocida« (Teofil Pančić, »Jutarnji list«, 28. listopada 2009) i »Bandićeva Gospa od reality showa« (Jelena Lovrić, »Jutarnji list«, 12. studenoga 2009).

Eseji estetskih promašaja o estetici

Nevjerojatno je kolika se količina mržnje »prosipa« po hrvatskim katolicima i s prepoznatljivih ideoloških pozicija, što se lako iščitava iz sljedeća tri primjera:

»U prejednostavnom, monomanskom svijetu hrvatskog katoličkog vrha prečesto postoji samo jedna emocija koja prodire iza debele slonovske kože - a ta je emocija antikomunizam. Ni socijalna nepravda, ni antiekološki prijezir, ni sebičnost prema bližnjem, ni šovinistička mržnja kod vrha hrvatske Katoličke Crkve ne mogu pobuditi ozbiljnu uzrujanost. Jedino što katolički vrh svaki put nanovo digne u stanje uzburkane iritacije jesu tek - partizani i 'partija« (Jurica Pavičić: »Daksa je bila Bandićev ideološki Jordan«, »Jutarnji list«, 21. studenoga 2009).

»Čak su i neki kršćani bili užasnuti nesmiljenošću kraljičinog ispovjednika, dominikanca Tomasa de Torquemade. Veliki inkvizitor na sebe je navukao takvu mržnju da se kretao u pratnji pedeset tjelesnih čuvara i dvjesto pedeset vojnika, ali se nije dao pokolebati. 'Malj heretika, svjetlo Španjolske, spasitelj svoje zemlje, ponos njezina poretka', kako ga je opisao jedan oduševljeni kroničar, izdahnuo je sretan, uvjeren da su sve strahote sa šiljcima i kotačima i usijanim željezom i iščupanim noktima i živim lomačama bile nužne i učinjene u slavu Božju. Dio svećenika, uostalom, vjerojatno ni danas ne sumnja da je njegov trud bio blagoslovljen« (Ante Tomić: »Gospodo biskupi, morali biste to znati: Staljin nije živ«, »Jutarnji list«, 21. studenoga 2009). »Ciganin sam na način na koji je to, recimo, i Stipe Mesić, kojega bijesna desničad već desetak godina po dernecima, kirvajima, crkvenim misama i gdje god se nešto ustaško slavi naziva Burdušem i Ciganinom, premda ni on, a na žalost ni ja, nismo Cigani« (Miljenko Jergović: »Zbog Crnkovića vam preporučujem: Cigani van!«, »Jutarnji«, 20. prosinca 2009).

Onaj tko bi se ozbiljnije pozabavio karakteriologijom i analizom (pod)svjesnih motivacija spomenutih kolumnista, vjerojatno bi došao do zaključka kako su oni poprilično samouvjereni, u većoj mjeri bahati i umišljeni. Najbolji je dokaz »ugledni« kolumnist (šaljivo rečeno - da se pogleda u zrcalo iskreno bi se nasmijao i priznao da je estetski promašaj) koji toliko samouvjereno piše o temi koju zapravo uopće dovoljno ne pozna, stvarajući usputno svojevrsni esej o estetici (drugih, u ovome slučaju pravoslavnih svećenika): »Ali, tada se ispod plahte ukazala mršava ruka zamalo kostura, s uzdignutim kažiprstom, kojim je dva-tri puta zanjihao pred iskolačenim očima većinom pretilih popova s bradama poput dabrovih repova... (Denis Kuljiš: »Patrijarh Pavle (1914-2009): Odlazak skromnog poštenjaka koji se nije ophodio karijerizmom«, »Jutarnji list«, 16. XI. 2009).

Pričest srpskom krvlju

Isti bi se estetski kriteriji mogli primijeniti i na drugog sveprisutnog novinara koji, mora se priznati, sa zapanjujućom količinom strasti, energije i mržnje piše o kršćanskim svetinjama, kandidirajući u Hrvatskoj za protukatoličkog lučonošu: »Nije to Jozo Kljaković zaslužio, jer on se nije srpskom krvlju pričestio. Nikad« (Miljenko Jergović: »Ne bojim se ćaće nikoga, doli Boga jedinoga«, »Jutarnji list«, 5. prosinca 2009).

Sljedeći je najbolji primjer spomenutog generaliziranja i »uzdizanja« na najvišu razinu pisanje katoličkog tiska. Dakle, jedan jedini napis u tek jednome katoličkom glasilu, od stotine sličnih, u kojemu se donosi samo jedno mišljenje o jednom problemu (konkretno jedne skupine američkih znanstvenika) odmah se stavlja u krajnje negativni kontekst opće Crkve, katolištva i općenito vjerskoga uvjerenja (Tanja Rudež: »Zašto Crkva iskrivljuje znanost i tako ugrožava živote milijuna ljudi?«, nadnaslov: »Raspeta logika - između dogme i suvremenosti«, »Jutarnji list«, 15. prosinca 2009).

Što kršćanski vjernici, posebice katolički, nakon svih spomenutih silnih, gotovo svakodnevnih izljeva mržnje mogu reći? Dobro je što će, najvjerojatnije, velik dio njih mrziteljima iskreno poručiti: »Koliko god nas vi puta ismijali, povrijedili i popljuvali, mi ćemo vam isto toliko puta oprostiti!« No jedan, na svu sreću manji dio (kojima pripada i autor ovih redaka), prepoznavši vrlo jasan ideološko-svjetonazorski predznak svih citiranih autora, poručuje im u duhu njihove dobro znane, istina malo primijenjene parole (bez obzira što su svi u Hrvatskoj): »Sektaši svih zemalja, ujedinite se!« Na pitanje »zašto se ne poštuju svetinje drugih?«, vjernici neka ne očekuju odgovor.