U filmu Spokoj redatelja Alfonsa Poyarta ispripovijedana je priča o čovjeku koji ima mogućnost pronicanja budućih događaja i koji tu mogućnost iskorištava kako bi na što bezbolniji način ubio one koji su oboljeli od smrtonosnih bolesti, a da toga nisu ni svjesni, jer se znakovi bolesti na njihovu tijelu nisu još počeli manifestirati. Na taj im način on, u nekom svojem sustavu izopačenih moralnih vrijednosti, pruža spokoj, oslobađa ih patnje prije nego što patnja započne, kradući im i vrijeme i mogućnost da upravo kroz patnju, koliko god se ona činila bezrazložnom, teškom i nesavladivom, progovori smisao.
Kao, kako će se doznati na samom kraju filma, izrazito siva protuteža takvu pogledu na život u priči se pojavljuje umirovljeni liječnik čija je kći umrla od leukemije. U toj je situaciji sve njegovo znanje bilo beskorisno, on je bio posve bespomoćan, ali vjera u plemenitost poziva koji ne diže ruke od čovjeka od trenutka njegova začeća pa sve do smrti nije umrla zajedno s njegovim djetetom.
Plemenitost medicine, njezina sposobnost da i izvan bolničkih soba i operacijskih dvorana pruži čovjeku prijeko potrebnu pomoć očitovala se i u zajedničkom projektu Gradskoga dramskoga kazališta »Gavella« i Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja. U Povelji o suradnji tih dviju institucija, koja je potpisana 29. prosinca 2016., a čiji su potpisnici ravnatelj GDK-a »Gavella« Boris Svrtan i predsjednik ZIKZ-a dr. Veljko Đorđević, stoji da se Poveljom, potpisanom na rok od pet godina, želi unaprijediti međusobna stručna, edukacijska, kulturna i zdravstvena suradnja u područjima promicanja zaštite i unaprjeđenja zdravlja hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. U sklopu projekta Na prvoj crti zdravlja, koji je Zagrebački institut za kulturu zdravlja pokrenuo u veljači 2015., stavit će se naglasak na zajedničko stvaranje dramskih predstava po načelu verbatim kazališta, s ciljem senzibilizacije stručnjaka i javnosti o vodećim zdravstvenim problemima nacije.
Naglasak će, nadalje, biti na osmišljavanju terapijskih aktivnosti za hrvatske branitelje po načelu kreativnih (art) terapija te različitih programa s ciljem unaprjeđenja kulture u zajednici. Sudionici projekta također će se usredotočiti na zajedničku izradu publikacija i drugih oblika višemedijske komunikacije te na osmišljavanje znanstvenih aktivnosti u kojima bi se proučavao utjecaj kazališta na promjenu znanja i stavova o pojedinim zdravstvenim problemima. Poveljom će se promicati i povezivanje medicine i kazališne umjetnosti kroz organizaciju zajedničkih aktivnosti koje se bave korištenjem kazališne umjetnosti u medicini, umjetnosti u terapijskim tehnikama te umjetnosti kao oblika senzibilizacije javnosti o nekom medicinskom problemu. Za tu svrhu GDK »Gavella« ustupit će prostor i glumce, a ZIKZ će se pobrinuti za tekstove.
Glede tekstova koji bi u skorijoj budućnosti trebali biti izvedeni na daskama GDK-a »Gavella«, osim knjiga »Glumac na kauču« i »Izgubljene duše«, u redakciju »Glasa Koncila« pristigli su ulomci triju neobjavljenih tekstova Veljka Đorđevića. U prvom tekstu, naslovljenom Vukovarska bolnica 1991. – učionica čovječnosti, pripovjedač na putu za Osijek promišlja o Centru za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine, o zajedništvu koje je uime čovjeka okupilo ljude raznih profesija kojima u interesu nije probitak, titula i karijera, nego dobrobit pacijenta i njegove obitelji. »Razmišljam kako su me kao liječnika cijeloga života učili da pomažem, da liječim i spašavam živote, da se borim za očuvanje života, a nikad da sačuvam dostojanstveni život i na odlasku, da osobu pripremim za smrt, da pomognem obitelji da se oprosti sa svojim članom, da pomognem u procesu žalovanja jer je i smrt dio života, života za čiju dostojanstvenost, ispraćaj, odlazak bez boli i patnje treba skrbiti, ali i pomoći obitelji koja nakon smrti svoga člana ostaje da se ponovo nađe i nastavi dalje jer je život samo jedan i nenadoknadiv.«
Ta dimenzija, ta svijest o neponovljivosti svakoga ljudskoga života i neprocjenjivosti svakoga zajedničkoga trenutka, makar bio ispunjen i bolom i patnjom, nedostajala je liku iz filma spomenutoga na početku teksta. Jer, ako se pogleda širi kontekst, u Spokoju nije ispripovijedana samo priča o eutanaziji, nego i o palijativnoj skrbi, o odsustvu vjere u mogućnost da čovjekov odlazak s ovoga svijeta u trpljenju može biti dostojanstven. S druge strane, dr. Đorđević progovara da je stvaranje palijativne skrbi i palijativne medicine civilizacijski iskorak za društvo u kojem živimo, a za pojedince test propitivanja čovječnosti, humanosti, povratak očovječenju čovjeka, put iz kulture bolesti u kulturu zdravlja i zajednički put ka kulturi dobra, jer palijativna medicina nije samo palijativna postelja, nego poseban način odnosa i skrbi za neizlječive.
U izvatku iz knjige Pouke o čovječnosti, u kojoj su sabrana iskustva hrvatskih branitelja i zdravstvenih profesionalaca tijekom evakuacije psihijatrijskih bolesnika iz pakračke bolnice 1991. godine, dr. Đorđević ponovno progovara o plemenitosti liječnika, koja se očitovala u brizi za one koji nezamjetni stoje na margini društva, za stanovnike nekih drugih, možda boljih svjetova, koji često nisu ni svjesni onoga što se oko njih događa, pa se, prema mišljenju nekih, za takve i ne isplati brinuti, a kamoli žrtvovati. Ipak, liječnici kojima su ti ljudi bili povjereni nisu bili takva mišljenja jer čovjek je čovjek i s tom spoznajom zamire svaka razlika. »Ovo je prava kolijevka, učionica etičnosti i čovječnosti, razmišljam dok gledam neveliki otvor podrumskog prozora preko kojeg je evakuirano pod okriljem noći tri stotine teških psihijatrijskih bolesnika.
Zašto se o tome do sada samo stidljivo progovaralo? Zašto to nije opjevano kao epopeja Domovinskog rata, kao najveći moralni i etički događaj? (…) Postoje heroji rata, heroji mira, heroji izgradnje, heroji znanosti ili umjetnosti, ali je često najrjeđe čuti o herojima čovječnosti, ambasadorima čovječnosti, veleposlanicima dobra. A oni su tu, među nama, još uvijek živi, tihi i nezamjetni, ili ih mi u svakodnevnoj dinamici života jednostavno preskačemo misleći kako ima vremena kada ćemo i o tome govoriti. Često mislimo kako ćemo govoriti od sutra, zaboravljajući pri tome da je danas sutra od jučer i da više vremena nema.« Prema onom što se iz ulomka može naslutiti, svjedočanstva o pakračkoj bolnici ne će biti svjedočanstva o ratu, već svjedočanstva o dobroti, s obzirom na to da rat iz nekih izvlači ono najgore, a iz nekih ono najbolje, ono zbog čega se čovjek može ponositi time što je čovjek.
U prologu drame Na prvoj crti zdravlja dr. Đorđević postavlja čitatelja u vrlo neugodan položaj ukoliko nije spreman suočiti se s istinom o sebi i svojoj odgovornosti prema ljudima koji su mu omogućili život u zemlji koju, zahvaljujući njima, danas naziva svojom: »Ovo je drama koju nisu pisali pisci. Ovo je drama koja će vas podsjetiti na vas, ali akteri niste vi, iako ćete se prepoznati. Akteri su ljudi koji žive tu pored vas, u vašem susjedstvu, u vašoj zgradi, u vašem gradu, u vašoj zemlji. Ovo je drama o nama. Kakve smo osobe? Kakvi smo ljudi? Ona je putokaz naše čovječnosti, ili naše raščovječenosti, u vremenu koje prolazi, a mi stojimo poput nijemih svjedoka. Jesmo li samo putokazi vremena koje je moglo više učiniti za zdravlje naših, hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji?
Što smo mogli učiniti više kako bismo smanjili njihovu bol i patnju, pobol i umiranje, samoubojstva generacije koja je iznijela i preživjela Domovinski rat, sve tragedije, genocide, razaranja gradova i sela, škola, crkava. Ovo je drama koju su pisali akteri te generacije koja polako nestaje.« Ukoliko se čovjek ne ogluši na postavljena pitanja, ona ne će ostati bez odgovora. A jednom, kada se na pitanje odgovori, onda se više ne staje, onda se djeluje i onda se postižu rezultati. Projekt u koji su se upustili GDK »Gavella« i ZIKZ, i prije nego što je zaživio, postigao je rezultat jer je pokazao kako je i u umjetnosti i u medicini u središtu uvijek čovjek i kako je često, unatoč svim medicinskim dostignućima, čovjek čovjeku zapravo najbolji lijek.
