I ovoga će se Božića obilje prelijevati preko stolova onih koji si mogu priuštiti raskošne gozbe, dok za mnoge ni kruh nije svagdašnji obrok. Razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju sve su veće, a usprkos gospodarskom oporavku, mnogi diljem svijeta ostali su isključeni, ostavljeni na marginama društva. Tako su u plodovima oporavka opet više uživali bogati jer rast koji nije bio uključiv nije zaokrenuo trend rasta nejednakosti dohotka, upozorila je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Razlike između bogatih i siromašnih do izražaja možda najviše dolaze upravo na Božić, koji se prometnuo u vrhunac slavlja konzumerističkoga društva koje se povodi za sintagmom uzmi/kupi, iskoristi i baci. Tko ima, taj i kupuje. Kupuje i što treba, a čini se još više i ono što ne treba, a zatim baca, ne pitajući se koja je prava cijena takva životnoga stila i tko je taj koji ju zapravo plaća. Potplaćeni radnici, onečišćenje okoliša, gubitak vrijednih neobnovljivih resursa, gomile smeća, ratovi… I danas, pored svega obilja i borbe protiv pretilosti, na Zemlji više od 800 milijuna ljudi diljem svijeta gladuje.
Porazno je da se čak trećina godišnje proizvedene hrane u svijetu (1,3 milijarde tona) izgubi ili baca, a da više od 6 milijuna djece na godinu umire od bolesti povezanih s glađu i neishranjenošću. Svako je četvrto dijete u zemljama u razvoju pothranjeno. Za proizvodnju pak te trećine globalno potraćene hrane bila je potrebna poljoprivredna površina veličine jedne Kine, voda, energija… Uz to je njezina proizvodnja bila odgovorna za 8 posto svjetskih emisija stakleničkih plinova.
Gubitak i bacanje hrane nisu samo socijalni i ekonomski, nego i okolišni problem čije štetne posljedice utječu na živote svakoga od nas. Poljoprivreda je naime odgovorna za trećinu svjetskih emisija stakleničkih plinova jer poljoprivredna proizvodnja treba energiju, gnojiva i zemljište. S druge strane, iz hrane odbačene na odlagalištima oslobađa se metan, staklenički plin koji ima 25 puta jači učinak na klimu od ugljikova dioksida i zato bacanje hrane utječe i na klimatske promjene. Naši prirodni resursi i okoliš su ograničeni i ne može ih se iskorištavati unedogled bez vrlo neugodnih posljedica te je stoga, kada je u pitanju bacanje hrane, takvo ponašanje daleko od održivoga, da ne kažemo razumnoga. U EU-u se primjerice po stanovniku godišnje baci oko 180 kg hrane, ukupno oko 88 milijuna tona, što je oko 20 posto sve proizvedene hrane, a trošak se procjenjuje na 143 milijarde eura. Do bacanja hrane dolazi tijekom proizvodnje, distribucije i konzumacije, odnosno, tijekom cijeloga lanca opskrbe hranom. Naime, hrana se gubi i baca na farmama, tijekom obrade, u dućanima i restoranima, ali i kod kuće. U Hrvatskoj se, iako su mnogi njezini građani suočeni sa siromaštvom, godišnje po stanovniku baca valjda najmanje 70 kg hrane. Da bi se ta količina smanjila, prošle je godine ukinut PDV na donacije hrane, međutim ta mjera dosad nije polučila neke veće donacije među proizvođačima hrane i trgovačkim lancima koje bi bile vidljive na policama socijalnih samoposluga. Nažalost, bačene hrane nisu pošteđene ni kućne kante za otpad, čak 52 posto hrane bacaju kućanstva.
Istraživanje pak koje je na 350 anketiranih Zagrepčana provela IKEA pokazalo je da njih čak 73 posto baca hranu. Razlog je kriva procjena jer je naručeno ili skuhano previše hrane. Gotovo trećina anketiranih hranu baca zbog isteka roka trajanja, a njih 15 posto je priznalo da su zaboravili na kupljenu ili pripremljenu hranu. Nešto više od 12 posto reklo je da kupuje previše hrane i ne stigne ju pojesti. Nažalost, samo jedan od 10 ispitanih Zagrepčana kompostira biootpad, iako nam zbog dosadašnjega lošega sustava gospodarenja otpadom prijete penali EU-a. Naime, i inače u Hrvatskoj reciklira se svega 17 posto otpada, iako do 2020. treba reciklirati 50 posto. Stoga ne čudi procjena da godišnje u Hrvatskoj u smeću završi oko 400 tisuća tona hrane, vrijednosti oko 3 milijarde kuna.
