– Jedva čekam, jedva… – mrmlja moj punac, »stari Jura« nabijenih naočala i nabijene glave u novinama – …čekam kad ću ja imati sto!
– Čega sto? Sto kila već imaš! – ima punica »poklopac«.
– Sto godina, jasno! Ili bar preko devet banki… – zaneseno usmjeri punac pogled uvis, baš tamo gdje im se guli boja sa zida – pa da mogu i ja pisati memoare, kada pomru svi koji bi se mogli sjećati onoga o čemu pišem! Pa, brate mili, svi pišu neka svoja sjećanja, nikad još otkrivena ni čuvena…
– Ne-čuveno! – igram se riječima, ali puncu nije do mog verbalnog žongliranja.
– Ma ja bi to sve spalio! Sad mi, kao, tu otkrivaju neke nove istine, samo njima znane?! Stvari, činjenice koje, eto, baš nitko sto godina nije znao, čuo ni vidio, a oni ih sad razotkrili i izvukli, ko što moja stara nađe u bubnju veš-mašine sažvakane moje najbolje čarape! – ljut je stari Jura – Pa onda, udri memoarima na memoare, jedan drug na drugoga! Sjetili se stari drugari da se pišu memoari!?! Tko će bolje, tko će jače! I… kome ću sad vjerovati? Onom prvom ili sad ovom drugom, prije neg’ se pojavi treći »memoarist«!
– Ha, možda onom prvom? Ovaj drugi je iz mlađeg pleistocena, možda ne pamti ono iz razdoblja krede i jure kao prvi? – pokušavam »pomoći« – A opet, možda su ovom drugom vitalnije sive stanice za pamćenje, ipak momčić nema još ni 90 navršenih…
– Je, i meni se čini da neki već pamte, i pod povijest nam podvaljuju svoje snove, legende i mitove! Velim ja, potrebno je samo dovoljno ostarjeti da možeš pisati što te volja, jer nema svjedoka! – smanjio punac malo broj okretaja brundanja pa se osmjehnuo i prema mojoj jedinoj punici – Tako ću i ja jednog dana u memoarima o tebi pisati kako si bila zlatna i tiha ženica, ha, ha!
– Pazi ti da ne bi ja o tebi pisala! – spremna je bakica – Znaš ti dobro da je puno više udovica neg’ udovaca! Ali…
– Kad vi kuhate… – zausti Jura pa brzo zasta, u stilu legendarnog mu jarunskog soma-imenjaka.
– Ali… – nastavi punica, mašući modernom »šefljom« koja bi vrlo lako mogla izletjeti iz plastične drške – …ali kad mi se sad počinju sjećat »Druga Starog«, Tita Broza, kao da je bio humanitarac, skoro poput Majke Tereze, eeee… To je groza! Za takve memoare bi im ja, ja bi im…
– I ono kad mi se sad, ti stari – zajapuri se opet punac – kosovci i udbaši, staljinisti i partizani počnu »sjećat« kako su još »po šumama i gorama« sanjali demokratsku Hrvatsku! Pfff…
– Ma vi ste svi »promemoarili«! – konačno se oglasi i moj šuro, legendarni »sin Oluje« – Fućka se meni za te memoare »sa solunskog fronta«, za ta partizanska sjećanja, taj proljećarski i samoupravni crno-bijeli svijet, to je našoj djeci već prapovijest! Pa i meni!… Mene boli – uhvati se za prsa kao da će se sad strovaliti – kad mi već sad za Domovinski rat, koji je meni još »danas«, kad mi neki za to već sad »prodaju mu… no, ono pod bubrege«! Kad mi prodaju iskrivljena, izopačena »sjećanja« na ono što ja još živim, što mi je sadašnjica, što sam ja sam izborio, branio, gradio ovim svojim blesavim rukama… Kaj misle, da svi imamo amneziju? Da smo senilni?!?…
– No, braco, smiri se… – pogladi ga moja najbolja ženica Jelica – Imat ćeš i ti jednom sto godina…
– Hajde da »promemoarimo«, o-ve no-ći, haj-de… – zapjevah, da ih prođe sve.
