Glas Koncila - Božji dar Crkvi u Hrvata

Proročki karakter naglašava element "neredovitosti", "odgovaranja na izazove trenutka", nužnost da se ne bude bez ostatka utopljen u ustaljenu strukturiranost, već da bude mjesta također za određenu "duhovnu spontanost" (karizmu), a da uvijek sve bude pod budnošću kompetentnih koji znadu "provjeravati duhove" i nikada "Duha ne gase".

Kad je godine 1971. izišao dvjestoti broj Glasa Koncila pisao sam u ožujskom broju "Kane" te godine o "Fenomenu Glasa Koncila". Te iste godine 1971. potpisana je 23. svibnja u Rimu pastoralna instrukcija "Communio et progressio" koju je priredila Papinska komisija za društvene komunikacije, a odobrio "u cjelini i u svakom njezinu dijelu" papa Pavao VI. U tom se dokumantu veli da Crkva u sredstvima društvenog priopćavanja prepoznaje "Božje darove" koji su "po planu Providnosti određeni da ujedinjuju ljude u bratske veze kako bi bili suradnici u njegovim spasenjskim planovima" (CP 2). "Aetatis novae", najnoviji dokument istog tijela Svete Stolice, koji je potpisan 22. II. 1992, opetuje istu tvrdnju u svome zaključku (Aet. novae, 22) te ujedno uspoređuje ulogu koju Crkva razvija danas u svijetu preko sredstava društvenog priopćavanja s ulogom koju su u starozavjetno vrijeme imali proroci. Kada sad s radošću popraćujemo izlazak u javnost tisućitog broja Glasa Koncila, ne možemo o toj činjenici razmišljati izvan nauka koje nam daju ti dokumenti, i dakako odnosni dekret Drugoga vatikanskog koncila "Inter mirifica" (4. XII. 1963.) Zato se danas ne mogu samo ograničiti na govor o "fenomenu Glasa Koncila" nego mislim da smijem ustvrditi da je Glas Koncila "osobit i velik Božji dar" našoj Crkvi u godinama tjeskobnim i teškim, te pozvati sve vjernike na iskazivanje hvale Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetome za taj dar, kao i na razmišljanje posebno o proročkom značaju uloge što ju je Glas Koncila ostvarivao na ovome tlu u čitanju i odgovaranju na znakove vremena po čemu i on sam u određenom smislu jest važan "znak ovih vremena" u našoj zemlji. Očito je da mi ovdje možemo upozoriti samo na neke važne stvari, a da bi bolje pručavanje svega što je Glas Koncila kod nas i u svijetu bio i što bi na temelju stečenoga i iskušanoga u budućnosti trebao i mogao da bude, trebalo organizirati jedan ili više stručnih simpozija koji bi trebali obogatiti i konkretni ljudi svojim spontanim svjedočanstvima. Bio bi to vrstan prilog razvitku teologije komunikacije, jer "Aetatis novae" upozorava na potrebu da se izradi "jedna antropologija i teologija komunikacije kako bi i sama teologija postala komunikativnija" (AN, 8,5). Prva i temeljan zadaća specifično katoličkog tiska svakako je ebangelizacija, tj. navješćivanje kršćanske spasenjske poruke ljudima svakog vremena. U posljednje vrijeme govorimo u Europi i kod nas o "novoj evangelizaciji". Načelno će se svatko složiti da je Glas Koncila bio svjestan te zadaće. U istraživanju pojedinosti kako je Glas Koncila udovoljavao toj zadaći bitno je imati pred očima da je Glas Koncila u osnovici imao značaj novina. Novinama je bitno da polaze od događanja, da informiraju o događanjima i da pridonose događanjima. Crkveni dokumenti govore o "pravu na informaciju" i o "pravu na komunikaciju". Ostvarivanjem prava na informaciju i omogućivanjem prava na komunikaciju promiče se razvijanje dijaloga, kako unutar same Katoličke Crkve, tako i unutar svih kršćana i kršćanskih zajednica, te unutar religija, pa onda svih ljudi kao ljudi, na naravnom i humanističkom planu. Evangelizacija se kroz novine ne ostvaruje samo davanjem teoretskih informacija o vjerovanju i teološkim mišljenjima, nego još prije i temeljnije davanjem informacije o događajima u samoj Crkvi o životu Crkve, kao i o odgovarajućim događanjima na svijetu. Nema sumnje da se prigodom tisućitog broja ima što istraživati o onome što je Glas Koncila poduzimao i koliko je to imalo uspjeha na specifično religijskom planu u našim stranama. U području života vjere i pozbavanja vjerskih sadržaja u samoj Katoličkoj Crkvi, u ekumenskim odnosima s drugim kršćanskim zajednicama posebno s Pravoslavnom Crkvom, u odnosu s muslimanima u gajenju dijaloškog govora o kršćanstvu na takav način koji su mogli saslušati i humanistički ateisti. Dakako da i čisto statičko proučavanje u čitateljstvu Glasa Koncila u tom pogledu neće biti bez objektivne vrijednosti, a da posebnu vrijednost reakcija s različitih strana i ne spominjemo. Crkveni dokumenti posebno ističu potrebu da se kroz sredstva društvenog priopćavanja uspostavlja i produbljuje dijalog kršćanstva s kulturom. Glas Koncila nije zanemarivao ni tu dimenziju pa je potrebno da se i to područje istaži. Tim samim je zadana također tema o utjecaju koji je Glas Koncila želio ostvariti i koji je praktično ostvario u afirmiranju humanih vrijednosti (ljudskih prava, naročito slobode i uopće dostojanstva ljudske osobe) u našem javnom mnijenju kroz te protekle godine. Sasvim je posebno pitanje, ali se u ovom času ne smije ni od njega bježati, o ulozi što ju je Glas Koncila imao u čuvanju dostojanstva hrvatskoga naroda, ili - kako neki to vole reći - u duhovnoj i kulturnoj (čak jezičnoj!) homogenizaciji hrvatskog naroda. To je posebno delikatno pitanje, možda najdelikatnije unutar svih problema i teškoća s kojima se Glas Koncila mosio kroz sve ove prošle godine, a morat će se nositi i danas. Glas Koncila je bio čisto religiozan i nepolitičan list. To je zahtijevalo i državno zakonodavstvo u socijalističkoj državi. I najviše problema s državnim vlastima i sudstvom kretalo se upravo na toj razini. Ja mislim da je Glas Koncila ostao uvijek vjeran svojoj načelnoj religioznosti i nepolitičnosti, iako je svjesno smatrao da u smislu koncilske naredbe mora pridonositi kako bi vjernici mogli "sebi oblikovati kršćanski sud o svim događanjima" (ad iudicium christianum sibi de omnibus eventibus efformandum Inter mirifica 14). To treba istražiti "sine ira et studio". Ako je Glas Koncila ipak, slijedeći ta načela, nešto pridonio održavanju i jačanju ispravne nacionalne svijesti i rasta duhovne snage hrvatskog naroda, to je samo znak ispravnosti i humanističke vrijednosti autentičnog katoličkog kršćanstva i njegova koncilskog usmjerenja. Mislim da Glas Koncila treba i unaprijed ustrajati na tom usmjerenju pa je stoga korisno o svemu tome ovom prilikom izvesti točna istraživanja, kako bi se u novim okolnostima slobode hrvatskog naroda mogla zacrtati odgovarajuća usmjerenja plodna za budućnost. Crkveni dokumenti snažno naglašavaju potrebu da se sredstva društvenih komunikacija na sebi odgovarajući način ugrade u sveukupnu pastoralnu i evangelizacijsku aktivnost suvremene Crkve. U tom pogledu treba istražiti kako je Glas Koncila dosad u pojedinim segmentima Crkve bio ugrađen u redovitu aktivnost Crkve. Svako je iskustvo dragocjeno, jer je ono polazište za nove odluke i pothvate. A duboko promišljanje u Duhu Svetom i dijaloškom sučeljavanju ideja o tome svakako je bitno. To iziskuje i zahvalnost koju dugujemo Bogu za ovaj "veliki Božji dar" našoj Crkvi. U svemu tome razmišljanju osnovno će biti uočavanje "proročke uloge" sredstava društvenog priopćavanja na što upozorava dokument "Nadolaskom novog doba" (br 22). Proročki karakter naglašava element "neredovitosti", "odgovaranja na izazove trenutka", nužnost da se ne bude bez ostatka utopljen u ustaljenu strukturiranost, već da bude mjesta također za određenu "duhovnu spontanost" (karizmu), a da uvijek sve bude pod budnošću kompetentnih koji znadu "provjeravati duhove" (1 Iv 4,1) i nikada "Duha ne gase" (1 Sol 5,19). (GK, 32/1000, 8. kolovoza 1993.)