Nakon kratkog prikaza povijesnog razvoja teologije kao znanosti bit će lakše shvatljivo i prihvatljivo pitanje koja se korist može očekivati od teologije za znanstveno-humani napredak društva. Isto tako će se moći razumjeti, ako od korisnosti teologije za znanost ovisi hoće će se teologiji dati mjesto na sveučilištu ili neće.

Teologija predstavlja religioznu dimenziju čovjeka i svijeta

Ideja sveučilišta naime sadrži u sebi misao i nakanu - i to od početaka sveučilišta - da se trebaju učiti i predavati one discipline i oni predmeti koji su neposredno korisni za organiziranje života i od kojih društvo očekuje povišenje životnog standarda zajedno s rješenjem mnogih društveno-ekonomskih problema. Stoga je razumljivo za današnje vrijeme da se novi fakulteti osnivaju pod idejom korisnosti, praktičnosti i funkcionalnosti, dakle pod onim kategorijama na kojima gotovo isključivo počiva današnja sekularističko-materijalistička civilizacija. Mnogi, stoga, nemaju velikih poteškoća u tome da teologiju smatraju nepotrebnom disciplinom učenja i istraživanja, i da radi toga poriču legitimno mjesto teološkom fakultetu na sveučilištu. Iz te perspektive gledajući bilo je samo dosljedno da je nekadašnji komunistički režim izbacio teološki fakultet iz Sveučilišta u Zagrebu. Iz te je perspektive također razumljivo da se i danas sekularističko-ateističke snage društva - i to svuda u Europi - bore protiv teologije kao predmeta sveučilišta odnosno protiv vjeronauka u srednjim školama. Njihovo argumentiranje je jednostavno i s njihova stajališta plauzibilno: sveučilište kao zgrada znanosti mora se baviti onim, što je korisno za društvo, i mora zahvatiti u znanstvenom istraživanju onu stvarnost koja je dostupna ljudskom razumu i koja čini istinu života. U svjetlu tih stavova bilo bi zaista zanimljivo istražiti pod kojim je uvjerenjem i opravdanjem bio teološki fakultet u Zagrebu ponovno primljen u Sveučilište. Za nas katolike nema sumnje da katolički bogoslovni fakultet spada u sveučilište zato jer se sveučilište - univerzitet - bez teološke znanosti nalazi u proturječju sa samim sobom i svojom zadaćom. Zadaća je sveučilišta, naime, učiti, predavati, istraživati univerzalno znanje, cjelokupnu stvarnost svijeta i čovjeka. Govor razuma o Bogu - filozofska teologija - i spoznaja Boga po povijesnom događaju objave Božje u Isusu Kristu spadaju u univerzalno znanje i cjelokupnu stvarnost svijeta i čovjeka. Teologija sa svojim disciplinama jedna je od grana toga univerzalnog znanja te cjelokupne stvarnosti i istine. Teologija predstavlja religioznu dimenziju čovjeka i svijeta, dakle stvarnost i istinu koja je isto tako važna i odlučujuća za uspješan život, za funkcioniranje društva kao što su to i druge grane znanosti - fizika i kemija, biologija i sociologija, antropologija i filozofija itd. Katolici, već iz stanovišta razuma, ali još više iz vjere, neće nikada prihvatiti da se teologiju jednostavno isključi sa sveučilišta. Budući da se to događa, imaju katolici legitimno pravo tražiti osnivanje katoličkoga univerziteta, katoličkog sveučilišta koje će dati čast svom nazivu: biti naime mjesto znanstvenog učenja i istraživanja cjelokupne stvarnosti, do koje ima pristupa ljudski razum svojim snagama i do koje ima ljudski razum pristup uz pomoć Božje objave u Isusu Kristu.

Doprinos teologije znanstveno-humanom razvoju čovjeka

Istina o kojoj izvještava katolička teologija nije samo jedan dio prijeko potreban obrazovanju i usavršavanju čovjeka nego je ona uvjet općeg obrazovanja čovjeka, u prvom redu mlade generacije. I danas se sekularističko-ateističke snage društva - i to svuda u Europi - bore protiv teologije kao predmeta sveučilišta odnosno protiv vjeronauka u srednjim školama. Njihovo argumentiranje je jednostavno i s njihova stajališta plauzibilno: sveučilište kao zgrada znanosti mora se baviti onim što je korisno za društvo, i mora zahvatiti u znanstvenom istraživanju onu stvarnost koja je dostupna ljudskom razumu i koja čini istinu života.

Kada bi bilo opravdano da teologija ne pripada sveučilištu? Onda kada bi vjera bila samo neka subjektivna stvarnost, samo nešto emocionalno, mitsko, intuitivno; onda kada vjera ne bi bila stvarnost kojoj ima pristup ljudski razum, onda kada vjera ne bi bila čin slobodne ljudske volje. Jednom riječju: teologiji nema mjesta na sveučilištu onda kada njezin predmet ne bi bio istina i time objektivno znanje o Isusu Kristu i Božanskoj objavi nego samo pitanje subjektivnog ukusa i osjećajnog uvjerenja. Predmet teologije je objektivna istina koja se tiče svakoga čovjeka i svakoga društva. Protivna tvrdnja je zabluda ljudske misli za koju nema drugog opravdanja nego to da je ljudski razum pogrešiv, da je pod utjecajem različitih iracionalnih snaga, u prvom redu individualnih nagnuća i strasti. Drukčije nije moguće razumjeti činjenicu da ima ljudi od ugleda i položaja koji ulažu sve svoje snage da se na sveučilištu poučava o svemu mogućem: o biljkama i životinjama, o moru i rijekama, o nebeskim tijelima, o klimi i atmosferi, o čovjeku i njegovu ponašanju, o onome što je bilo i što će biti, o zakonima i pravu, o savjesti i moralu, o uzrocima i njegovim učincima, i o mnogom drugom, i koji istodobno niječu potrebu da se poučava o Onome koji je sve te stvari omogućio i koji se objavio kao Stvoritelj i cilj svega postojećega. Ti se ljudi jednostavno ne mogu sprijateljiti s idejom da sav sustav znanosti i svako metodološko traženje istine o svemu postojećem ne bi bilo moguće da Stvoritelj nije stvorio svijet, da nije ustanovio red zakona i pravila po kojima i na kojima egzistira sva postojeća stvarnost. Još više: njima kao da nije poznato da riječ »Bog« nije neka šifra za neku stihijsku nepoznatu silu, da ona nije niti ime za »nepokretnog pokretača«, za »arhitekta i zakonodavca prirode«, da riječ »Bog« nije simbol ispunjenja ljudske čežnje za srećom niti izvor nade za ostvarenjem pravednog društva. Teologija koja bi zaista zastupala takvog »Boga« nije potrebna sveučilištu jer njezino znanje i njezin predmet istraživanja ostaju unutar granica ovoga svijeta, ne prelaze znanje svih drugih znanosti, to će reći da takva teologija ne donosi ništa novo u spoznavanju istine i ne povećava znanje o sveopćoj stvarnosti svijeta i čovjeka. Takva teologija nije katolička teologija. Upitno je je li takva teologija uopće teologija.

Teologija koju treba sveučilište jer mu donosi nešto posve novo i važno u sustav svih znanosti legitimira se najprije s načelnom porukom koja glasi: Bez zajedništva s Kristom ljudska je misao, rad ljudskog razuma izložen neprestanoj opasnosti jednostranosti i nepotpunosti. Drugim riječima: Čovjek se nalazi u situaciji intelektualne grešnosti koja dolazi najočitije do izražaja u uvijek aktualnoj napasti podmitljivosti ljudskoga razuma. Svjetlom vjere dolazi čovjek do spoznaja onih istina koje ga osposobljavaju misliti u cjelovitosti a ne u razdvojenosti, misliti u oslobođenosti od svih mogućih oblika korumptivnog mišljenja i prosuđivanja. Teologija koju nužno treba sveučilište uči da stvarnost ovoga svijeta nije jedina stvarnost, jer ona postoji snagom i počelom druge stvarnosti: Božje stvarnosti. Sveučilište treba teologiju koja uči da su Bog i Božansko jedna posve druga stvarnost nego je stvarnost ovoga našega svijeta; da je čovjek kao razumno biće slika Božja i radi toga upravljen na zadaću da razumom otkriva lijepo, dobro i istinito u ovom stvorenom Božjem svijetu; da naravni čovjek ima nadnaravni cilj svog života u konačnom ujedinjenju s Bogom u vječnoj Božjoj stvarnosti; da naravni čovjek radi i djeluje u sjeni »grijeha svijeta« iz čijega se učinkovitog utjecaja može osloboditi samo darom Božje milosti. Sveučilište treba teologiju koja uči da čovjek bez pravoga Boga nužno pada u služenje krivom bogu ili bogovima koji se kriju pod raznim imenima: novac kao simbol bogatstva, ugled i čast, znanje i moć. Služenje krivom bogu nužno vodi svijet i čovjeka na rub katastrofe. Istinska teologija uči da ovaj naš svijet putuje prema svom svršetku po volji i određenju Boga Stvoritelja i Spasitelja. Takvu teologiju treba sveučilište.

Sveučilište treba katoličku teologiju

Sveučilište treba katoličku teologiju kao istinsku znanost koja koegzistira s drugim znanostima sveučilišta u naizmjeničnom davanju i primanju vlastitih saznanja i spoznaja, pridonoseći time sve širem i dubljem otkrivanju cjelovite stvarnosti svijeta i čovjeka. Nema katoličke fizike niti kemije, nema katoličke matematike niti astronomije. Stvarnost je najprije takva kakva jest, kakvu je Bog stvorio. No, istina je također da se prirodna stvarnost može tumačiti na različite načine i da joj se može pristupiti iz različitog smjera i s različitim namjerama. Mi smo uvjereni da je prilaz k stvarnosti iz katoličke perspektive najplodonosniji za istinski i sveobuhvatni razvoj čovjeka i društva. Isto smo tako uvjereni da je pristup k stvarnosti iz premise da je materija vječna, da je materija počela iz sebe same stvarati preduvjete života i sam život teška zapreka istinskom razvoju čovjeka i društva. Danas znamo da je dogma o vječnosti materije i dogma o jedino važećem i posvudašnjoj prisutnosti principa kauzaliteta neodrživa. Nažalost, ta sekularistička slika svijeta sa svojim dogmama načinila je veliku štetu sveopćem razvoju humanosti u današnjem svijetu. Danas smo, primjerice, svi prosvijećeni u tome da nije svejedno za dobar i human razvoj društva ispovijeda li jedno društvo marksizam, antropozofiju, imanentizam, scijentizam ili gledanje na svijet u svjetlu kršćanske objave. Katolik je uvjeren da je kršćansko-katolička vizija svijeta na istinsko dobro čovjeka, društva i čovječanstva. Stoga će se on uvijek zalagati za društvenu učinkovitost i prisutnost katoličke pedagogije, katoličke etike, katoličkog tumačenja poezije i umjetnosti, katoličke socijalne etike ekonomije i politike, katoličkog tumačenja patnje i smrti, katoličkog prihvaćanja radosti života i za biblijsko-kršćansko razumijevanje povijesti. Istina o kojoj izvještava katolička teologija nije samo jedan dio prijeko potreban obrazovanju i usavršavanju čovjeka nego je ona uvjet općeg obrazovanja čovjeka, u prvom redu mlade generacije.

Svršetak