Hrvatski je narod sa svim građanima Hrvatske svečano proslavio petnaestu obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Dok je svakodnevno doslovce krvarila i njezina trećina bila pod okupacijom jugoslavenske vojske, uvezenih i domaćih srpskih paravojnih postrojba 15. siječnja 1995. priznalo ju je najprije tadašnjih dvanaest članova Europske zajednice, a istoga dana nešto kasnije to su učinile i Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Sljedeći su dani i mjeseci donosili nova međunarodna priznanja i Hrvatska je tako zauvijek neizbrisivo ucrtana u zemljopisnu kartu svijeta.

No, dobro je prisjetiti se i događaja koji se zbio dva dana prije te prijeporne odluke ukupno devetnaest država svijeta za noviju hrvatsku povijest. Naime, sve su važnije svjetske novinske agencije objavile vijest da je Tiskovni ured Svete Stolice izdao službeno priopćenje u kojemu je između ostalog stajalo:

»Danas 13. siječnja 1992. Sveta je Stolica poslala note vladama Republike Hrvatske i Slovenije, priopćujući priznanje njihova suvereniteta i samostalnosti.« Drugim riječima, Sveta je Stolica poručila svjetskoj javnosti, hrvatskome narodu kao i svim građanima Hrvatske da je Republiku Hrvatsku priznala kao suverenu i samostalnu državu. Bez obzira na to što je Sveta Stolica u međunarodnim političkim odnosima tradicionalno oprezna, papa Ivan Pavao II. nije dvojio! Bio je potpuno jasan - došao je povijesni trenutak kada hrvatski narod ima pravo na izgradnju vlastite budućnosti u okvirima međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske.

Bili su to trenuci razumljivog, dugo očekivanog i stoga velikog slavlja. Hrvatskoj državnoj neovisnosti radovala se i Katolička Crkva u hrvatskome narodu. Uz bl. Alojzija Stepinca jedan od najsvjetlijih likova novije crkvene i narodne povijesti, tadašnji kardinal Franjo Kuharić, koji je u to vrijeme neumorno obilazio razorene hrvatske gradove, spaljena sela, porušene crkve, ranjene, prognane i bolesne, u zahvalnome pismu Ivanu Pavlu II. pisao je:

»Sveti Oče! Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava, slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima.« U završnim riječima kardinal Kuharić je istaknuo: »Uvijek vjerna Hrvatska...«

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je 15. siječnja 1992. označio kao dan »koji će zlatnim slovima biti uklesan u sveukupnu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskoga naroda«, također je u pismu zahvalio papi:

»Vaša Svetosti! Čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske. Posebno nas raduje što je Sveta Stolica, kao najveća moralna snaga svijeta, među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske u duhu ekumenizma i mirotvorstva koje Vi, Sveti Oče, neumorno promičete. Čvrsto vjerujemo da će političko priznanje Republike Hrvatske poslužiti zaustavljanju okrutnoga, agresivnog rata protiv Hrvatske, a time i stabilnosti i suradnji u ovome dijelu Europe.«

Katolički vjernički puk diljem Hrvatske, osjetivši veličinu povijesnoga trenutka, pohrlio je u crkve zahvaliti Bogu za veliki dar. U svim su se hrvatskim prvostolnim i stolnim crkvama od najistočnijeg biskupijskog središta u Strossmayerovu Đakovu, do najjužnijeg drevnog sjedišta sv. Vlaha u Dubrovniku, župnim i filijalnim crkvama, kapelicama, pred križevima »krajputašima« i u obiteljskim domovima u srijedu 15. siječnja 1992. molilo za domovinu i mir. Glavna misa zahvalnica za međunarodno priznatu, samostalnu i neovisnu Hrvatsku održana je u zagrebačkoj katedrali, tom simbolu hrvatskog katolištva. Tisuće je Zagrepčana, koji su ispunili crkvu i cijeli prostor ispred nje, sa svim hrvatskim biskupima koji su stigli u Zagreb na svoje prvo zasjedanje u novorođenoj Hrvatskoj, s mnoštvom emocija pjevalo: »Tebe Boga hvalimo!« Predsjedatelj euharistijskog slavlja kardinal Kuharić pozvao je sve nazočne, ali i sve vjernike diljem Hrvatske da misa i molitve budu u prvome redu za blagoslov budućih dana u novome povijesnom razdoblju hrvatskoga naroda i njegove države te za mir bez kojega nema sigurnosti ni boljih dana. Te su riječi bile melem na rane brojnim hrvatskim žrtvama, koje su u dugim stoljećima pale za slobodu i samostalnost, a posebice svima onima koji su još uvijek u okrutnome i nametnutome ratu trpjeli. Cijela je Hrvatska u predvečerje tog dana bila moliteljska.

Mise zahvalnice slavljene su i u iseljenoj Hrvatskoj diljem svijeta. Tako je više od 5000 australskih Hrvata i Slovenaca u petak 17. siječnja u melburnskoj katedrali sv. Patrika sudjelovalo u misi koji je predvodio nadbiskup Melbournea Frank Little. On je u propovijedi iznio jedan, široj javnosti manje poznat ali vrlo važan podatak da je papa Ivan Pavao II. uputio svjetskim moćnicima čak 45 različitih intervencija i apela za uspostavu mira u Hrvatskoj. U prigodnoj je propovijedi u zaključnim riječima usporedio mukotrpan i krvav put do hrvatske neovisnosti s Isusovim uskrsnućem: »To je uskrsnuće koje daje dokaz da u konačnici dobro uvijek pobjeđuje.«

Biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su na poziv kardinala Kuharića održali zasjedanje upravo 15. siječnja, što je svakako znakovito i nije slučajno, uputili su poruku u kojoj je između ostaloga stajalo:

»Radost hrvatskog naroda radi uspostavljene i međunarodno priznate hrvatske države radost je i biskupa - pastira Crkve u Hrvatskoj. Time ujedno izražavamo poštovanje čvrstoj i ustrajnoj volji naroda, izražavanoj na mnogo načina u prošlosti, a u sadašnjosti iskazanoj slobodnim izborima i referendumom kao zakonitim demokratskim načinima donošenja političkih odluka.«

Između Svete Stolice i Republike Hrvatske u sljedećem su razdoblju slijedile očekivane diplomatske aktivnosti, kao što je uspostava redovitih diplomatskih odnosa 8. veljače 1992, imenovanje prvog nuncija u RH nadbiskupa Giulija Eunaudija 29. veljače iste godine, njegova predaja vjerodajnica predsjedniku Tuđmanu 11. svibnja u Zagrebu, predaja vjerodajnica prvoga hrvatskog veleposlanika u Vatikanu Ive Livljanića papi Ivanu Pavlu Drugome 3. srpnja... Jednako su tako i katolički biskupi, članovi Hrvatske biskupske konferencije, održali svoje prvo plenarno zasjedanje 9. i 10. lipnja u Zagrebu, nakon prestanka djelovanja Biskupske konferencije Jugoslavije.