| Ako se mirovinskim reformama već namjeravalo smanjivati i uskraćivati prava udovicama i udovcima, nije trebalo to provoditi tako naglo. Nažalost, o tim nepravdama prema roditeljstvu nitko ne govori javno, prešutno se prelazi preko njih, a ne predlažu se ni izmjene ni dopune zakonskih odredaba za njihovo ukidanje. |
Zakon koji kažnjava majčinstvo
Sljedeći primjer prikazat će svu složenost problema i nelogičnost zakona koji kažnjava majčinstvo.
Uzmimo kao standardni primjer majku koja je postala udovica i posvetila se odgoju djece koja koriste svoj dio mirovine nakon smrti pokojnog oca. Majka, iako zaposlena, napušta svoj posao da bi odgajala troje djece. Zapravo majka je prisiljena napustiti posao i odreći se svoje plaće da bi zauzvrat ukupna obiteljska mirovina bila povećana za njezin pripadajući dio za desetak kuna mjesečno. Svakome je jasno da majka s troje maloljetne djece, od kojih je primjerice jedno još i teško bolesno, ne može uz redovan rad obavljati i odgovornu majčinsku dužnost odgoja i skrbi za djecu. Napominjemo također da u trenutku napuštanja posla majka ima samo 12 godina mirovinskoga staža. To napominjemo stoga što će kasnije majci već u zrelim godinama, kad djeca stanu na svoje noge, biti vrlo teško pronaći odgovarajući posao i tako steći minimalnih 15 godina mirovinskog staža, koliko je propisano kao uvjet za starosnu mirovinu žena s navršenih 60 godina života. Unatoč tomu majka procjenjuje da su važnija djeca i njihovo podizanje za život nego zaposlenje i eventualna buduća mirovina.
Tako majka s troje djece i malom mirovinom u visini od 1.500,00 kn mjesečno životari. Kako djeca odrastaju i završavaju redovita školovanja, jedno po jedno dijete izlazi iz prava na mirovinu, a mirovina otpadanjem djece iz kruga korisnika postaje sve manja. Kada i posljednje treće dijete završi redovito osnovno školovanje sa svojih 15 godina života i izgubi pravo na mirovinu, onda također gubi pravo na mirovinu i udovica. Naime, podsjećamo da udovica prema sadašnjem zakonu može ostvarivati samostalno pravo na mirovinu bez djece samo kao ima doživljenih 50 godina života ili je potpuno i trajno nesposobna za rad zbog teške invalidnosti.
Brižna majka postaje socijalni slučaj
U našem primjeru, udovica je u času prestanka prava na obiteljsku mirovinu posljednjeg djeteta imala doživljenih 44 godine života. Prema tomu, izgubljeno pravo na obiteljsku mirovinu neće moći ostvariti ni kada navrši 50 godina života. Isto tako, malo je vjerojatno da će kao žena u tim zrelim godinama naći odgovarajući posao. Tako udovica i brižna majka postaje socijalni slučaj i teret svojoj djeci.
Ona je zapravo kažnjena, dvostruko kažnjena, za obavljanje skrbi za svoju djecu. Prvo zato što su djeca uredno pohađala školu i navrijeme se osamostalila. Naime, da je kojim slučajem mlađe dijete bilo loš učenik i ponavljalo koju godinu redovitoga obveznog školovanja, majka bi uz to dijete, odnosno njegovo redovito školovanje, doživjela 45 godina života. Međutim ni tada ne bi očuvala svoje pravo na obiteljsku mirovinu ni njezinu isplatu, ali bi ostala na neki način uključena u svoje pravo na mirovinu dok ne doživi 50 godina života. Naime, prema slovu zakona, udovica koja u času smrti muža ima doživljenih 45 godina života ili koristi dio mirovine uz djecu pa doživi 45 godina života, stječe pravo na mirovinu i priznaje joj se pravo na isplatu te mirovine tek od navršene 50 godine života. U istim ili sličnim situacijama mogu se naći i očevi kao udovci.
Poruka zakona roditeljima u ovom je slučaju jasna: Bolje je kao udovica ili udovac biti loš samohrani roditelj i zapuštati djecu, koja bi tada bili ponavljači, ali bi se uz takvu djecu doživjelo godine života i barem steklo nadu da će s doživljenih 50 godina života ostvariti pravo na obiteljski mirovinu. Dakle, novo propisivanje i otežavanje uvjeta udovici za obiteljsku mirovinu prema novom zakonu kažnjava udovice i majke, unatoč »zaklinjanju« države i uvjeravanju politike da su roditeljstvo i majčinstvo svetinja ovoga društva.
U prijelaznom razdoblju - još očitije nepravde
Takve i slične nepravde još su očitije kada se radi o prijelaznom razdoblju u kojem su udovice ostvarivale prava prema odredbama bivšega humanijeg mirovinskog zakona da bi u nekim slučajevima trajno izgubile pravo na obiteljsku mirovinu po primjeni novoga reformiranog mirovinskog zakona.
Ako se mirovinskim reformama već namjeravalo smanjivati i uskraćivati prava udovicama i udovcima, nije trebalo to provoditi tako naglo. Nažalost, o tim nepravdama prema roditeljstvu nitko ne govori javno, prešutno se prelazi preko njih, a ne predlažu se ni izmjene ni dopune zakonskih odredaba kojima bi se ta nepravda ukinula.
Zaboravlja se da nije bitno koliki je broj takvih udovica, jer nepravda, makar samo prema jednoj, iste je težine kao i da se radi o njih stotinu, a sigurno ih ima na desetke.
Treba se nadati da će se u nekoj političkoj stranci u ovoj predizbornoj godini probuditi socijalni senzibilitet i biti stavljeni u predizborni program navedeni problemi.
