Treba ići jutarnjim tramvajima ili dnevnim, iako su moderniji od onih pjesničkih Tinovih, ali slika siromaštva ostaje ista. Najpotresnije jutarnje slike su bolesna djeca s majkama koja već rano ujutro odlaze na vježbe u bolnice ili na terapiju. Često se može naići i na ogoljene glavice za koje se vidi da su prošle kemoterapiju. Roditelji nemaju novaca za automobile o kojima se toliko govori, ali nemaju ni za taksi. Uz niz pokazatelja siromaštva često se nailazi i na oglase za unajmljivanje soba u blizini bolnica na dan, dva, pet ili deset. U oglasima direktno piše: za roditelje čija su djeca u bolnicama. I bolnice često pokušavaju same zbrinuti roditelje s djecom, ali bez uspjeha jer nije riječ o gradnji sportskih dvorana. Zdravlje je privilegij bogatih - napisala je jedna kolumnistica, i to je točno. O tome znaju i stotine tisuća ljudi koji ne rade, kojima zbog toga može zatajiti bubreg, ostati neoperiran tumor ili bilo koja druga bolest.

Requiem za Cvjetni trg

Znaju to i oni sa zavoda za zapošljavanje. U zemlji u kojoj svaki 5. stanovnik nema osnovnu školu a svaki 7. ima visoko obrazovanje, nažalost sve je više ljudi s visokim obrazovanjem na zavodu, kao što je trajan broj onih što odlaze s visokim obrazovanjem u inozemstvo. Sve više je, sudeći prema oglasima, i profesorica u mirovini, čak i profesorica klavira, koje se nude za čuvanje djece ili čišćenje stana jer nakon 40 godina rada ne mogu si priuštiti dostojanstven život. Sraz siromaštva i bogatstva očit je na svakom koraku, a obnova Cvjetnoga trga još očitije upućuje na nasilje bogatstva. Nasilnoj obnovi Cvjetnog trga koja se priprema, nakon već jednog uništenja, prethodila su brzopotezna arhitektonska predavanja, teški bageri koji su navodno mjerili čvrstoću zidova, ime poznatog arhitekta Podrecce kojim se maše kao zastavom i ime privatnog investitora Horvatinčića. Uz sva događanja tragični pjesnik Vidrić, čija se kuća nalazi na tom trgu, nije samo doživio poniženje u mladosti od policije na konjima na glavnom trgu nego je u jednoj od tv-emisija tek usputno rečeno da i nije bogzna kakav pjesnik, a preuređenjem trga samo će se preseliti ploča s njegove kuće na drugu kuću. Svojedobno je izbio skandal kada je ploča posvećena Kamovu u Barceloni osvanula stotinjak metara dalje od mjesta smrti - bolnice Santa Cruz. Ali nama kao da je danas svejedno, sjaju novih palača na Cvjetnom trgu neće biti potreban sjaj duha kao što mnogima danas nije potrebno znanje.

Što se u Hrvatskoj događa, događa se i zbog tamnih sila iz prošlosti i mafijaškog novca, ali i nedostatka težnje za znanjem, a nadasve nedostatka ljubavi.

Svima je jasno da je Donjem gradu, Cvjetnom trgu, čije se fasade urušavaju, potrebna revitalizacija, kao i cijelom Zagrebu, i da se takve obnove sustavno s timovima pripremaju desetak godina. Građani imaju stalan uvid u ono što se treba raditi, i to je javni otvoreni posao koji odobrava GUP. Mi slušamo jednostavnu rečenicu kako će se GUP mijenjati. I sve te nevjerojatnosti silom novca postaju vjerojatne. Trebalo bi postaviti pitanje koji je grad primjer za nasilno mijenjanje projektom privatnih investitora. Svaki arhitekt će reći da javni sadržaj ne smije biti oštećen privatnim interesima, što je na Cvjetnom trgu očito. Prosvjedni skup bio je nažalost više requiem za trg nego civilni prosvjed, i što je dobro uočila glumica Urša Raukar - prosvjed protiv nasilne gradnje trga preuzela je jedna stranka, tj. HNS, čime se donekle zamaglio problem. Za ono što je potrebno razumno desetljeće u drugim državama, u Hrvatskoj se nasilnom moći novca želi izgraditi u godinu dana. Čak se slavodobitno spominje kako će 5% prostora na trgu biti posvećeno kulturi!? Uz razmišljanja o privatnim investicijama, ne misleći isključivo na trg, neizbježno je postaviti pitanje: Tko su investitori i kamo vodi trag novca od kojeg se grade cijele gradske četvrti vrijedne milijune eura? I tu se kao i u nizu mutnih situacija nameće pitanje lustracije.

Popisi unose samo nemir

Navodno su delegacije predstavnika vlasti razgovarale s predstavnicima EU i Vatikana s molbom o zaustavljanju procesa lustracije u Hrvatskoj, da se u poratnoj zemlji ne unese novi razdor. Zar uopće razdor može biti veći? Mnogi će znakovito uputiti na nemogućnost provedbe lustracije s primjerom Slovenije u kojoj je od dva milijuna ljudi jedan milijun uhodio. Treba li to značiti da ponovno moraju biti žrtvovani isti ljudi da se oni koji su odlučivali o tuđim sudbinama ne bi uznemirili? U Poljskoj je otvorena Pandorina kutija, ali se treba prikloniti mišljenjima da lustracijom Crkva može izići samo jača. Mnogi su zbog neznanja činjenica u prvom trenutku stali na stranu poljskog biskupa Wielgusa koji je prozvan kao špijun, riječima da je bio samo informator i želio studirati u inozemstvu. Oni koji prate poljske i vatikanske izvore informacija iznose teška saznanja o dijelu poljskoga crkvenog kruga koji je bio oko pape Ivana Pavla, a biti informator u tom krugu značilo je tešku izdaju i nije slučajno Ivan Pavao II. trebao biti ubijen. Čak se pokušalo obmanuti i papu Benedikta XVI. lažima da su mnogi svećenici i biskupi bezazleno sudjelovali u izdaji. Vjerojatno o tome predstavnici Crkve u Hrvatskoj puno više znaju kao i popisima imena svojih predstavnika koji su pripadali službama, koji kruže nimalo bezazleno. U slučaju saznanja o radu biskupa Wielgusa poznato je da su sudjelovale i bivše poljske službe s kojima je biskup surađivao; pitanje je koliko je u svemu i želje za osvetom. Popisi koji kruže Hrvatskom, a neki su od njih objavljivani u tisku, mogu unijeti isključivo nemir. Zbog svega toga nepristrane i nestranačke komisije donijele bi pravom istinom puno više mira nego svakodnevno međusobno lustriranje. Premda treba shvatiti da nema apsolutne istine i lustracija se ne treba pretvoriti u linč drukčijih, onih koje mrzimo, drugih narodnosti, komunista. Predobro se zna što su radile pojedine službe i koliko ih je bilo na platnom popisu. Mnogi od tih ljudi danas ističu svoj veliki doprinos u ratu, iako se može zapitat: Ne traje li i zbog toga još rat i nije li Hrvatska zbog toga podijeljena do dna pa i po već spominjanom bogatstvu i siromaštvu i skrivanju zločina u kontinuitetu desetljećima?

Zaogrtanje Krležinom rečenicom

Ako sve relativiziramo, dobro će biti zlo i zlo će biti dobro, pa ćemo normalno prihvatiti rečenicu - čak i od nekih predstavnika Crkve - kako se moralo biti u Savezu komunista. Nije se moralo, ali se točno znalo mjesto onih koji nisu bili u jedinoj partiji. Citirajući Brodskoga - trebalo je biti krajnje nemoralan da bi se pripadalo jedinoj partiji. Tu još jednom treba ponoviti da su mnogi u toj istoj partiji bili iz ideala, iz čistih uvjerenja, ako su se usprotivili i stradali bi od te iste partije. Zbog toga jasno treba razgraničiti što su i kako radile službe u Hrvatskoj. Jer sve što se u Hrvatskoj događa, događa se i zbog tamnih sila iz prošlosti, i mafijaškog novca, ali i nedostatka težnje za znanjem, a nadasve nedostatka ljubavi. U tom košmaru događa nam se da između ubojice i udovice izabiremo ubojicu, posebno ako je bogat, ili se u svom egoizmu zaogrćemo rečenicom za koju neki od studenata pripadnika Hrvatskog proljeća tvrde da su čuli od velikog Krleže. Moleći Krležu za pomoć već u vrijeme kada se osjećao strah među studentima, Krleža je odgovorio u svom poznatom esejističkom stilu upozoravajući na realnost, s često spominjanom rečenicom da se ne želi miješati jer želi živjeti mirno i imati svaki dan svoj grah s kobasicom. Mnogi tako, zatvarajući oči, i danas žive. Ivan Pavao II. nije pristao na suradnju s komunistima, pristao je na siromaštvo i na trajno učenje vjerujući da će u tom siromaštvu proživjeti cijeli život. Postao je jedan od najmoćnijih ljudi u procesu rušenja komunizma - umro je obožavan, a danas se u ljubavi prema njemu natječu ljudi svih opredjeljenja, ili komunisti ili nekomunisti, bez obzira na kojoj strani svijeta živjeli. Možda je upravo tajna u istinitosti življenja, a nadasve u ljubavi.