»Složni smo i nekako preživljavamo. Živimo u nadi i vjeri«, o svojoj obitelji priča Andreja Zečević, mlada majka šestero djece. »Imamo šest djevojčica. Najstarija Katarina ima 13 godina, Ana ima 12, Ivana 9, Martina 8, Valentina 5, a Kristina ima 2 godine.« Obitelj Zečević živi u zagrebačkom naselju Savica Šanci, u župi Rođenja Blažene Djevice Marije. Suprug Adam je u mirovini, hrvatski je branitelj i invalid Domovinskog rata.

»Imamo četiri đaka i sve su odlične učenice«, s ponosom priča mama Andreja dodajući kako svaka djevojčica ima svoj hobi. Najstarija Katarina čitalački je tip, najviše je zanimaju kompjutori, knjige i fotografija, Ana je sportski tip, karatistica, a Ivana glazbeni, pjeva i svira klavir. Ostalim curicama najveća je zabava gledanje crtića.

»Puno vam znači kad vas netko razumije«

Andreja je prvi put zatrudnjela kao 19-godišnjakinja. Još tada je, ističe, upoznala Bosiljku Bačuru, predsjednicu udruge za pomoć trudnicama »Djetešce, na sunašce!« koja joj je mnogo pomogla, kako duhovno tako i materijalno. O njoj Andreja mnogo govori. »Puno vam znači kad vas netko razumije«, dodaje, »jer čim se pojavite s trbuhom, najčešći su komentari: 'Vidi, ona opet čeka dijete!'«

Svjedoči kako je doživjela pritiske s raznih strana, mnogi su joj govorili: »Što će ti toliko djece, kako ćete vi to...«, na što je odgovarala: »Pa zar ćete vi hraniti moju djecu?« Posebno je teško majkama s više djece pronaći posao. »Kada dođete negdje na razgovor za posao i kažete da imate petero djece, jednostavno vas odmah izbrišu«, svjedoči Andreja koja je ipak imala sreću te je kao majka tada pet djevojčica pronašla posao blagajnice u »Dioni«. U međuvremenu je ponovno zatrudnjela – šesti put. Objašnjava kako ju je bilo strah. »Dođete u situaciju kad ne znate što raditi.« Svjedoči kako je čak dvojila bi li iznijela trudnoću do kraja ili ne, no ipak je odlučila da dijete želi zadržati. Imala je toliku sreću da su je na poslu svi podržali, od šefice, za koju kaže da je bila presretna, do socijalne radnice i ostalih kolegica i kolega. Andreja ističe kako nikada ne bi prekinula trudnoću jer misli, kako kaže, »da bi se osuđivala cijeli život« pogotovo »kad pogledate koliko je obitelji koje ne mogu imati djecu«. Naglašava da joj je u svemu posebno veliku podršku, uz supruga, prijatelje i radne kolege, uvijek pružala i gospođa Bačura. Sretna je, kaže, jer je sve prošlo odlično. Kolege s posla sjete je se i tijekom porodiljskog dopusta, jave se i pošalju poneke potrepštine za djevojčice. Kako sama kaže: »Stvarno nešto što nisam očekivala«, te dodaje da bi sigurno zadržala dijete kada bi ponovno zatrudnjela.

Najgore je stambeno pitanje

Svi koji su spremni pomoći osmeročlanoj obitelji Zečević mogu se javiti na brojeve telefona: (01) 6131 925 ili 091/8835 073.

Na pitanje kako je danas živjeti u Hrvatskoj sa šestero djece Andreja kaže da nije lako. »Često na televiziji gledam da je prosječna plaća viša od 4500 kuna, ali ja ne poznajem obitelj koja ima toliki prosjek«, dodaje. Svjedoči kako žive od suprugove mirovine, koja je privremena jer još nije dobio trajno rješenje o invalidnosti, od njezine rodiljne naknade te dječjeg doplatka. »Uglavnom sve ode na režije, a ostalo na hranu. Za robu se snalazimo, uvijek od nekoga dobijemo, prijatelji imaju veću ili manju djecu, pa nekako mijenjamo. Živimo dan po dan«, svjedoči Andreja koja je zahvalna svima koji pomažu njezinoj obitelji.

Dodatni im problem stvara i neriješeno stambeno pitanje jer žive u staroj neadekvatnoj kućici koja je u vlasništvu njezine rodbine. Ističe da se nada da bi suprugovo rješenje o invalidnosti moglo pomoći da riješe stambeno pitanje. »Mi ne tražimo da nam netko nešto pokloni već se borimo da nam se omogući da si nešto kupimo ili priuštimo. Mi bismo kupili i neku zemlju, ali jednostavno ne možemo se pokrenuti, jer i ako uspijemo dignuti neki kredit, kamate su još dvostruko veće. I suprug i ja znamo reći da imamo želju da cure jednom imaju svoju sobu, jer sad ih je četvero u sobi. Najgore je to stambeno pitanje«, kaže Andreja.

Prisjeća se i kako su jedno vrijeme živjeli u Vrapču, gdje su od Zaklade »Primorac« na korištenje dobili stan u kući u kojoj su živjele još tri obitelji s brojnom djecom. No, »uvjeti su bili, ne što se tiče stanovanja nego sredine negativni prema nama. Tako da smo izdržali godinu dana i vratili smo se opet ovamo«. Prisjeća se kako su u Vrapču proživjeli jedno neugodno razdoblje. Većina ih ljudi zbog brojne djece nije prihvatila niti su imali razumijevanja. Djevojčice su u školi imale problema, nisu se prilagodile, a jedna je učiteljica čak htjela Ivanu, sada odlikašicu, prebaciti na prilagođeni program. Mnogi su ih etiketirali kao obitelj »iz one kuće«. Kada su se vratili u staru četvrt, svi su ih, kako kaže, lijepo prihvatili.

Ne tražimo »brda i doline«

Na pitanje koliko država pomaže višečlanim obiteljima, Andreja, uz kratku zamišljenost, kaže: »Ne znam.« Priča kako je svjesna da ih država nije prisiljavala da imaju šestero djece, ali kada je već takva situacija s natalitetom, kada ima više umrlih nego rođenih, ne traže, kako kaže, »brda i doline«, ali da im barem daju »neku trunkicu«. Ističe kako bi posebno korisno bilo omogućiti im povoljnije oblike kreditiranja.

»Gledamo da se cure bave nekim sportom ili nečim kako ne bi ušle u loše društvo, ali financijski je to jako teško. Stvarno je teško danas priuštiti djeci da se nečim bave. Ana nam ide na karate i voljela bih da nastavi, jer bi htjela upisati sportsku gimnaziju.« No u opremu, kao i članarinu, potrebno je ulagati. Ivana je pjevala u »Zagrebačkim mališanima« u kojima je članarinu plaćala 200 kuna, a kako često nastupaju izvan Zagreba, to je bio dodatni trošak. Morali su je ispisati tako da sada pjeva u »Varaždinskim štiglecima«, zboru u kojemu je članarina manja, kako bi joj mogli platiti i satove klavira. »Stvarno mi je bilo žao ispisati je«, kaže Andreja dodajući kako su tražili sponzore, ali nisu ih mogli pronaći. Prisjeća se i da su Katarini kupili računalo koje je toliko željela istoga dana kada je Andreja na poslu potpisala ugovor na neodređeno vrijeme.

»Ma, može se sve!«

Ističe i kako im vjera mnogo znači. Kaže kako nedjeljom odlazi u crkvu kada uzmogne. Djevojčice sve pohađaju vjeronauk i redovite su u crkvi, pa mole i za mamu. Kaže kako joj je vjera mnogo pomogla, posebno u zadnjoj trudnoći koja je bila prilično teška. Snagu joj je dao i hobi. Naime, u trudnoći je počela raditi goblene s likovima svetaca, koje izrađuje i danas.

»Ima puno ljudi koji imaju dvoje djece i koji kažu: 'Nema šanse da imamo više djece, ne može se.' Ma, može se sve! Teško je, ne možete im priuštiti baš sve što žele, ali one toliko vole dijeliti i stvarno su skromne«, ističe Andreja. Mladim majkama i onima s više djece poručuje da se ne boje. »Treba imati puno djece. Da nam država malo više omogući, ja mislim da bi se puno više ljudi odlučilo imati više djece.« Onima u problemima, pak, još jednom preporučuje da se jave gospođi Bačuri u udrugu »Djetešce, na sunašce!«.