»Bože moj... a zašto?« - naziv je to knjige razgovara nedavno preminulog abbéa Pierrea s Fredericom Lenoirom (naklada Jurčić d.o.o. 2005, prevoditelj Božidar Petrač). Lenoir će svoja pitanja ukloniti a ostaviti samo pitanja i gledišta najomiljenijeg starca, smijemo reći genija s dušom djeteta. Ako knjiga zaslužuje stranice i stranice teksta i sam naslov koji svakodnevno postavljaju milijuni ljudi upozoravaju na njezinu veličinu.

Treba utjecati na vlast

Ne možemo se iskupiti tvrdnjom da se iste stvari događaju u cijelom svijetu, što bi značilo da trajno pristajemo šutke na sve, bilo da je riječ o ideologijama i njihovom nastavku fašizma i komunizma bilo da je riječ o drugim bitnim problemima poput onih socijalnih

Svijet je, jednostavno rečeno, najčešće podijeljen, zavisno od države do države, na bogate i siromašne, gladne i presite, na odnos »velikih« prema »malima« i drukčijima, čemu je dovoljan dokaz Irak. Poznato je da su ulog bogatima najčešće siromašne zemlje iz kojih crpe bogatstvo što Hrvatska po svojim prirodnim i drugim bogatstvima ne bi smjela biti, a sve više postaje izvozeći slike mora i sunca, a uvažajući sve što proizvodi i što bi mogla proizvoditi. Upravo toj maloj-velikoj Hrvatskoj nedostaje jasan stav o budućnosti dok trajno proživljava vlastitu prošlost. Što prije shvatimo da smo nasljednici života iza »željezne zavjese« u kojem su se ljudi dijelili na idolopoklonike vođe i one koji to nisu bili, umalo poput Kube, bit će nam lakše. Jer je Hrvatska zemlja slična Mađarskoj, Poljskoj... u kojoj se zatvaralo zbog verbalnog delikta, u kojoj se, što danas itekako izgleda smiješno, trčala štafeta, posipali automobili predsjednika cvijećem, u čemu su sudjelovali cijeli razredi dokazujući koliko može biti jaka zaslijepljenost ideologijama. U doba Maove vlade čak je suvremena Simone de Beavoir svjedočila o vrlo uređenoj državi što ni Sartre, vjerujući jednoj ideologiji, nije vidio Staljinovu Rusiju. Zbog toga polemike o djelima izvan konteksta i u kontekstu i dalje će biti intrigantne u svim oblicima umjetnosti. Ne trebamo preskočiti da se u ime tzv. desnih režima kroz stoljeća radilo iste zločine kao i u ime lijevih, a Crkva je nažalost često slijedila državne vođe. Papa Ivan Pavao II. nastojao se ispričati za sva zla, i ne samo on. Sve nam to pomaže da shvatimo kako nema idealnih država, što ne znači da ne moramo aktivno sudjelovati i pokušati koliko je moguće utjecati na vlast.

Neuređena zemlja

O rascjepu u hrvatskoj politici dokazuje do danas stvaranje niza stranaka bez mogućnosti stvaranje demokršćanske stranke, ne stranke koja bi bila geto istomišljenika niti s otiscima Berlusconijeva vladanja, nego stranke koja bi nastojala biti bez jedinog naslijeđa iz proteklog desetljeća. Možda bi jedna takva stranka pomogla da trajno ne trebamo čitati vapaje za pomoć što se u uređenim državama svakodnevno ne događa. U uređenoj državi ne bi bila potrebna reportaža s molbom majke šestero djece za pomoć budući da imaju samo jedan izvor prihoda. Kao što u uređenoj državi tema ne bi bio mladi čovjek s tumorom na mozgu koji moli pomoć za lijek jer nema tumor u primarnom stadiju nego sekundarnom i metastazama, kako pojašnjavaju liječnici, a HZZO odobrava samo za tumor u primarnom stadiju. Isto tako ne bi se događalo da se prodaja Plive pretvori u priču koja bi bila vrijedna jednoga dobrog romana pa čak i tv-sapunice. Predsjednik uprave Plive svojedobno je bio proglašen za privrednika godine, poslije je prodaja Plive punila naslovnice, da bi konačno i sve vrijednosti poput banaka, telekomunikacija, čak i dvoraca uz obalu bila prodana »Actavisu«. Nakladni naslovi svjedočili su kako je tvrtka »Hanfa« podnijela kaznenu prijavu protiv predsjednika uprave, a čak se prijetilo s najmanje dvije godine zatvora. Kako tekstovi u Hrvatskoj jedni pobijaju druge iz dana u dan, ovih dana čitamo pozitivnu vijest o dolasku indijskog ministra znanosti, tehnologije i geoznanosti Kapila Sibala u posjet Plivi budući da je otvoren istraživački centar u Goi. Već se odavno znalo da tone lijekova, navodno nedovoljno istraženih, dolaze iz Indije. Znalo se i da je prodan Plivin »mozak« - istraživački centar - u ime generičkih lijekova. Oduvijek su se, posebno u suvremenom svijetu, države branile snagom znanja, prejeftino je spominjati da je jače od oružja, a mi se sve više bavimo prodajom znanja.

Zanimljiviji samo skandali?

Da se sve to ne događa samo u »činjeničnom svijetu«, već odavno nas alarm upozorava da se to isto događa u umjetnosti. Tek kad je u Hrvatskoj ukinuta posljednja kolumna o poeziji u Novome listu, shvatili smo da joj je u tisku posvećeno najčešće tek nekoliko redaka. Ne treba zaboraviti da najveće vjerske knjige, među kojima i Biblija, počivaju na poeziji kao i knjige brojnih modernih filozofa. Ovih će se dana jako puno govoriti o pjesniku Slavku Mihaliću u povodu smrti, kao što se govorilo u vrijeme polemike oko jedne antologije poezije, a između je najčešće praznina. Zbog toga ne treba trajno prozivati vlast, jer o poeziji se i ne propisuju zakoni, premda vlast itekako utječe na tisak pa bi u slučaju umjetnosti njezin utjecaj dobro došao. Jer najviše smo u posljednje vrijeme o HNK saznali nakon skandala i razrješenja dužnosti direktora drame. Poznato je da postoje off-teatri i različiti drugi teatri, ali i nacionalna kazališta. U Hrvatskoj su se svi repertoari počeli podudarati, pa se izgubila razlika. Sve to prolazi mimo nas, osim skandala, od predstava su nam nažalost postali zanimljiviji skandali. Možda bi bilo dobro poslušati što je prošle godine izjavio jedan od najzanimljivijih, ekscentričnih i kontroverznih umjetnika Jan Fabre o kazalištu u njegovoj zemlji: »U Belgiji se s kazalištem događa nešto vrlo opasno; više nemamo nacionalnih kazališta, izgubili smo ih onakve kakvi su bili prije desetak godina i Kraljevsko flamansko kazalište i Kraljevski flamanski balet i Kraljevsko antverpensko kazalište..., a osobno pripadam generaciji koja je kasnih 70-ih i početkom 80-ih bila u prilici vidjeti Shakespearea ili Čehova u klasičnoj izvedbi.« O svojim vršnjacima koji su postali voditelji kazališta rekao je da ono što rade nije više avangarda a nije ni klasika nego nešto između. Jan Fabre je u ime svih koji misle slično u Belgiji barem glasno zavapio, i to ne samo u svojem domaćem nego i u inozemnom tisku.

Najgora je rasprodaja duhovnoga

Možda bismo i od njega trebali naučiti glasno razmišljati o općim dobrima, bilo da je riječ o Plivi ili o umjetnosti, a ne samo kada se dogode ekscesi. Jer ne možemo se iskupiti najjednostavnijom rečenicom kako se iste stvari događaju u cijelom svijetu, što bi značilo da trajno pristajemo šutke na sve, bilo da je riječ o ideologijama i njihovom nastavku fašizma i komunizma ili kada je riječ o drugim bitnim problemima poput onih socijalnih. Treba shvatiti i da je sve zajedno povezano, i gospodarstvo s umjetnošću, jer se događa rasprodaja ne samo materijalnog nego i duhovnog, a takve su posljedice puno teže. Nisu slučajno spomenute ideologije što se ovih dana itekako osjeća u Poljskoj, ni ne iznenađuje da lustracija poprima suprotan efekt, jer je jedan sustav predugo trajao. Budući da se počelo sve zamagljivati, a najveća krivnja pada na predstavnike Crkve, jasno je da će ponovno Crkva podnijeti teret, ali to ne bi trebalo shvaćati apokaliptično jer se vjerojatno ne može više pretvoriti u represiju. Premda i zemlje bez lustracije, poput Hrvatske, svakodnevno kroz pojedinačne mržnje prolaze sličan put. Zbog toga bi se trebalo itekako vratiti čistom, jednostavnom, oslobađajućem govoru abbéa Pierrea kojem nijedna rasprava nije strana, ni o homoseksualnosti, ni o celibatu, ni o Da Vincijevu kodu. Njegov cijeli život posvećen siromašnima i onima koji se smatraju manje vrijednima, bolesnima, narkomanima, darovao mu je jedini jedan upitnik, a to je pitanje patnje, na koje također ima odgovor. Sve ostalo kod njega je beskrajna vedrina i radost dijeljenja i svjedočanstvo kako se može bez mržnje, bez velikih strasti rješavati i najteža pitanja. Premda nam put ostaje otvoren, a to je Frommov između biti ili imati.