O ekološkoj situaciji u Sisku razgovaramo s prof. Marijanom Petir, dožupanicom Sisačko-moslavačke županije i predsjednicom regionalne organizacije HSS-a Središnja Hrvatska. Posebno je kritična, s pravom, prema političarima i znanstvenicima.
Legalno trovanje ljudi
Prema posljednjim službenim podacima broj oboljelih od karcinoma u Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji raste. 874 novoobljelih odraz su nezdrave radne i životne sredine. I dok žene uglavnom umiru od raka dojke, broj oboljelih muškaraca od raka traheje, bronha i pluća znatno je veći od hrvatskog prosjeka. Najviša dobno standardizirana stopa incidencije svih malignih hematoloških bolesti, posebice leukemija upravo je u Sisku. Sigurno je da je Sisak nekada bio industrijski grad. Koliko je danas industrijski grad, a koliko odlagalište zastarjelih tehnologija, može zaključiti svatko onaj tko dođe u Sisak. U 2005. godini došlo je 51 put do prekoračenja koncentracije srednje dnevne vrijednosti sumpornog dioksida, sumporovodika 63 puta, dok su ta prekoračenja za 2006. znatno veća pa je sumporovodik prekoračio broj 100. S obzirom na to da prekoračenje sumpornog dioksida ne smije biti više od 3 puta tijekom kalendarske godine a sumporovodika više od 7 puta, jasno je da se u Sisku legalno truju ljudi. Kada još svemu ovome dodamo učestala prekoračenja benzena koji je kancerogen, ne trebamo se čuditi što je stanje u Sisku alarmantno.
Rafinerija Ina, Herbos, Termoelektrana - nekad su bili zvučna imena grada Siska, a danas grobari sisačkog zdravlja. Većina Siščana ipak najviše upire prst u Ina Rafineriju koja više od 20 godina čeka modernizaciju, iznad koje ptice više ne lete, a novi kadrovi ne dolaze. Kada ulazite u Sisak iz smjera Brezovice, zapljusne vas miris po pokvarenim jajima i prati vas do centra grada. Stari Siščani kažu da nikada prije nije zaudaralo u gradu. Danas je nažalost situacija drugačija. Profit ispred ljudskog zdravlja u okrutnom ruletu ne bira svoje žrtve. Visoko sumporna ruska nafta, nedostatak postrojenja za odsumporavanje i prekomjerna zagađenja svakodnevno uzimaju danak. Zaposlenici, pa čak i oni bivši, šute jer se boje za svoje radno mjesto. Liječnici koji u pojedinim dijelovima grada bilježe povećanje broja oboljelih i za 300% ne žele javno progovoriti. Stručnjaci koji znaju da je tehnologija zastarjela i koji mogu ponuditi rješenja ne žele se miješati jer je to »vrlo složeno pitanje«. Nadležna Ministarstva i službe zataškavaju podatke i umjesto javnog dobra za koje bi se trebali zalagati i plaćeni su da ga promiču, skrivaju se iza svojih funkcija kao da će na njima vječno ostati. Ina Rafinerija plaća gradu Sisku komunalnu naknadu, ali zato poreze plaća u gradu Zagrebu. Uostalom, građane nitko i nije pitao bi li mijenjali zdravlje za novac! Inspekcije koje bi trebale kontrolirati rad postrojenja ne kažnjavaju novčano Inu, već pri utvrđivanju prekoračenja graničnih vrijednosti štetnih spojeva propisuju mjere koje se moraju provesti u određenom roku. Očigledno je da Vlada i njezine institucije ne štite građane grada Siska, već veliku naftnu kompaniju kojoj je sama Vlada većinski vlasnik. I u toj borbi Vlade protiv vlastitih građana, pogodite tko je izgubio.
Grad spalionica otpada
Sisak je nažalost i grad spalionica opasnog otpada, a doista nema niti jednog razloga da tome bude tako. Sigurno je da je najpoželjnije otpad zbrinjavati tamo gdje nastaje, ali to ne znači da netko ima pravo od jednoga grada raditi »grad slučaj«. I upravo zato što zagađivači ne brinu o ekološkim standardima, što im inspekcije i Vlada gledaju kroz prste, upravo zato što se oni »mali« boje jer žive od te korice kruha, najviše mi smeta što znanstvenici šute. Gdje su kemičari, tehnolozi, medicinari, sociolozi? Zar opet nema nikoga tko bi sa stajališta autoriteta struke progovorio o situaciji u Sisku? Uvjeravaju nas da zrak nije toliko zagađen koliko se čini i da ljudi nisu bolesni od njihovih otrova. Pitam se je li naša znanost ustvari neovisna s obzirom na činjenicu da im projekte financira Vlada koja će im ukinuti dotacije ukoliko kažu nešto što se Vladi ne sviđa. No s druge pak strane imamo i razum i savjest kao ljudska bića i čini mi se da kod nekih zbog te sisačke nepravde vrišti cijela utroba. Voljela bih da javno progovore. Jer unatoč strahu, progovorili su građani grada Siska: »Prestanite nas trovati.« Čak su i nakon toliko godina šutnje formirali ekološku udrugu i pokazali neposluh. Oboljeli od karcinoma okupljaju se u svoju udrugu tražeći zaštitu svojih prava i prava svojih obitelji. Industrija koja ih truje ne plaća njihove medicinske troškove, odlaske po bolnicama, kemoterapije. Ista ta industrija neće školovati njihovu maloljetnu djecu koja će ostati bez roditelja. Hoće li goloruki narod uspjeti u borbi za obeštećenje i je li moguće ljudsko dostojanstvo doista prodati za »Judine škude« pokazat će vrijeme. Znaju li oni koji prikrivaju podatke u Vladi i oni koji zagađuju u Sisku što čine? Ako znaju, zar ih ne boli duša da se njihova djeca kupaju u izobilju, dok neka druga djeca prate svoje roditelje na posljednje počivalište?!
