Ovih smo dana mogli pročitati tekst Valentina Nikolića u dnevnom tisku kako ni nakon četvrt stoljeća od atentata na papu Ivana Pavla II. istina o pripremanju atentata i sudionicima nije u potpunosti poznata. Otvoreni arhivi poslije pada komunizma još nisu oborili dokaze o umiješanosti Sovjetskog Saveza i zemalja Varšavskog pakta. Arhivi svjedoče, posebice istočnonjemačke tajne službe Stasi, o planiranim dezinformacijama koje traju već tri desetljeća. Poljski institut za nacionalni osjećaj koji se bavi zločinima komunizma pokrenuo je novu istragu o napadu na Papu. Koliko je jaka hobotnica prošlosti, svjedoči i bivši poljski agent vojnih tajnih služba koji je pokušao prije atentata prenijeti informaciju predstavnicima NATO-a o mogućnosti napada. Premda se još uvijek malo zna što se događalo poslije prenošenja informacije, njegova je karijera uništena. Godine 1992. poslije pada komunizma obavijestio je šefa poljskih tajnih služba Boleslava Izydorczika nakon čega mu je, prema pisanju novinara, provaljeno u stan i pokradene diskete.

Nismo se oslobodili rešetaka

To je dokaz zla koje postoji i kojeg moramo biti svjesni. Hrvatska je desetljećima živjela u šutnji poslije tisuća zločina, nije slučajno Susan Sontag, podrijetlom Židovka, vrlo slobodoumna po svojem životu i ponašanju, napisala: »komunizam je fašizam s ljudskim likom«. Jednako su rasli logori na jednoj i na drugoj strani, nacističko zlo je imenovano i velikim dijelom iskorijenjeno, staljinistički logori i eksperimenti u svojim užasima su nadopunjavali istu patnju. Cilj je bio stvoriti nove ljude, nove savjete, samoproglasiti se bogovima. Ne iznenađuje da su sve tajne službe, kako je dosada poznato, povezane oko atentata na Papu. Ivan Pavao je ranjen, preživio je i uspio je svijet osvojiti svojom dobrotom. Tajne službe su svojedobno dobro naslutile da će postići svoj cilj, a to je urušavanje komunizma: ali pitanje žrtava ostaje i krakovi već spomenute hobotnice su i dalje prisutni. Nisu samo žrtve ljudi iz zatvora ili logora, rezultat su i brojne obogaljene generacije sve do danas. Osjeća se to i u poratnoj Hrvatskoj (premda nakon 10 godina to ne bi smjelo biti) koja svojom duhovnom prazninom i brojnim žrtvama svjedoči posljedice mržnje, osvete na najnižim razinama, življenje politike koja se ne sastoji u budućnosti niti u istinitom pregledu povijesti. Život bez zapitanosti s materijalnim razlikama koje ne smijemo zanemariti ni u duhovnom životu vode tisuće onih kojima je rat pokucao na vrata u drogu i u smrt, a bezduhovnost starijih najčešće vodi u ispunjavanje života praćenjem tuđih života.

Hrvatska svojom duhovnom prazninom i brojnim žrtvama svjedoči posljedice mržnje, osvete na najnižim razinama, življenje politike koja se ne sastoji u budućnosti niti u istinitom pregledu povijesti.

Nije slučajno da se u Hrvatskoj, o kojoj se govori kao o zemlji s velikim brojem katolika, još nije zaživjela povijesna istina o kardinalu Stepincu, među katolicima pa i nekatolicima. Premda postoje svjedočanstva o njegovu spašavanju drugih i drukčijih, o krajnjoj ljevici i krajnjoj desnici koja ga je smatrala jednako krivim u ratu te kućni zatvor i smrt koji su postali dokaz iznimnog života. Nevjerojatno je kako je »nemoćan« čovjek u kućnom pritvoru ulijevao toliki strah da je, činjenično dokazano, bilo potrebno trajno trovanje. Nedostatak »civilizirane lustracije« koja jest i Pandorina kutija dokaz je da se još uvijek nismo oslobodili rešetaka željezne zavjese. Slijed toga je da su gospodari rata i mira čije posljedice danas Hrvatska podnosi samo u Hrvatskoj i BiH potpisali čudan ugovor s Haškim sudom. Na apsurdne optužbe podignute protiv novinara reagiralo je nedavno i Hrvatsko novinarsko društvo, posebno Božo Novak koji s nelagodom prihvaća zatvaranje novinara. Ne zaboravimo, riječ je o haškom, a ne hrvatskom zatvoru.

Umjetnicima pažnja treba za života

Budući da se sve više činjenica prešućuje, ne iznenađuje da u glavnom dnevniku HRT-a uz niz sličnih propusta nije bila vijest o pokopu Slavka Mihalića, potpisnika Deklaracije o jeziku, sudioniku Hrvatskoga proljeća, pa umjesto da nam takvi svjedoci vremena postanu dio povijesti, mi je uspješno brišemo. Danas bi itekako trebalo više znati o vremenu u kojem su trag ostavili najbolji pisci poput Ivana Kušana ili Slobodana Novaka. Ivan Kušan, opisujući sastanak u 70-im godinama u DHK u vezi s Deklaracijom o jeziku, napisat će kako se tražilo da se potpisnici Deklaracije objese na Trgu Republike - bila je to borba nepismenih protiv pismenih. Opisujući Šoljana, Kušan je napisao kako nikada nije bio na činovničkom popisu od 100 dolara mjesečne sigurne plaće, trajna nesigurnost pratila je sve velike pisce toga vremena: »Vremena kroz koja desetljećima prolazi nisu samo depresivna nego i poltronska, šije se povijaju i obrazi mrljaju...« - pisao je Kušan o Šoljanu - »kriva riječ na krivom mjestu, većina pismenih i usmenih izjava za koje se u najboljem slučaju odlazilo na robiju prisilne, višemjesečne ili višegodišnje šutnje, ili, u najgorem, na onu pravu Gradišku, to bijaše sudbina bar dva-tri naraštaja a iz te močvare straha tek bi se poneko oglasio i pokrio po glavi čekajući udarac i marljivo skupljajući pepeo za posipanje. Šoljan je uvijek držao glavu iznad bare. Gurali su ga, potapali, a on je izranjao čistiji i noviji«. Ovo nije žaljenje za jednom generacijom jer će se morati vratiti njezino vrijeme kao što nadolazi vrijeme Tončija Petrasova Marovića kojem se Split odužuje spomenikom, premda vrijeme diskontinuiteta traje. U Hrvatskoj iznimni umjetnici kao da su uvijek rođeni u nevrijeme.

Premda su spomenici znak sjećanja, posebno umjetnicima, možda i više nego ostalima, pažnja treba za života. A kada je riječ o obilježjima, premda je slikar Dulčić sam sebi digao spomenike, a zahvaljujući posebno Igoru Zidiću puno više se zna o njemu, možda bi dobro bilo razmisliti upravo o njegovu spomeniku. Jer iznimno su rijetki umjetnici poput njega kojima je veličina umjetnosti bila istovjetna veličini duha.

Izvrijeđani najkrhkiji

Istina o Hrvatskoj zamagljena je do kraja ne samo u umjetnosti, jer tek u blagim odrazima saznajemo da je mediteranska zemlja, postavši preko noći balkanska, od suverene države postala jedna od zemalja u regiji, a igre s ulaskom u EU nastavljaju se poput kažnjavanja, a glavni gospodari rata, čelnici JNA, nisu kažnjeni i vjerojatno to neće ni biti. Možda je potrebno probuditi se iz sna i suočiti se sa stvarnošću koja se u politici najčešće svodi na etiketiranje umjesto suočavanja s realnošću. A ta realnost je da su nedavno na regionalnom sastanku o nedavnom ratu u hotelu »Sheraton« izvrijeđani od predstavnika Helsinškog odbora upravo oni koji su najkrhkija nit u cijelom lancu događanja, a to su majke koje su došle prosvjedovati, budući da su mnoge od njih ostale bez svoje djece. Prozivati ih da su sinove premjestili iz JNA u Hrvatsku vojsku, najbezazlenije rečeno, neukusno je. Jer mnogima je rat pokucao na vrata, niti su ga htjeli, niti su ga željeli, niti su znali mnogo o politici, a još manje su znali da u politici uvijek velike sile drže rješenje rata i mira u rukama. Možda su više znali oni koji su u istom tom hotelu održavali skupove na kojima se mnogo govorilo i još više obećavalo i izvikivalo »Hrvatska« da bi poslije toga srušili jedini istinski spomenik - Zid bola, a na isti način prihvatili već spominjani sastanak koji negira sve prethodno, a obećanja o Karadžiću i Mladiću više nikoga i ne interesiraju. U igri je velika politika prema malom narodu.

Možda je ponovno potrebno posegnuti za knjigom »Bože moj... a zašto?« abbéa Pierrea koju je završio riječima: »Kao čovjek koji vjeruje, koji ljubi, mogu biti ipak samo vjernik, tj. kao čovjek koji ne razumije.« Što s onima koji ne vjeruju, koji sumnjaju, abbé Pierre je za svakog od njih, cijeli život služeći svima, imao recept a to je upravo glavna riječ iz njegove knjige - ljubav, jer je samo tako mogao prihvatiti svačije nazore i beskonfliktno se spuštati na koljena do nesretnih i u pokretu otpora kao mlad čovjek i kao čovjek u dubokoj starosti o kojem danas svjedoče knjige, rijetko usporedive.