Budući da svako vrijeme aktualizira neke nove probleme u društvu, pa tako i u kulturi, ona je uvijek iznova zanimljiva tema, a za promišljanje o njoj nije potreban neki poseban povod. Stoga smo prvaka opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Vitomira Marofa zamolili za razgovor o današnjem odnosu prema kulturi u Hrvatskoj, medijima i kulturi, mladima i kazalištu, predrasudama...

Marof, verdijanski bariton, dobitnik prestižnih glazbenih nagrada »Milka Trnina« i »Vladimir Ruždjak«, osim što nastupa u Hrvatskoj gostuje i na uglednim glazbenim festivalima, kao i opernim kućama u Europi.

Farmaceutska preciznost i glazbena umjetnost

Za sebe kaže da se u poslu opernog pjevača snalazi već dvadeset godina, a zanimljivo je da je prije muzičke akademije diplomirao farmaciju. Radio je i u proizvodnji lijekova gdje je stjecao znanja i iskustva koja su mu pomogla u današnjem pozivu jer kako sam kaže »pedantnost, preciznost, pouzdanost, povjerenje, točnost, sve ono što zahtijeva glazba, to svakako, još i više zahtijeva sama farmacija«.

Komentirajući današnje stanje u Hrvatskoj kroz prizmu odnosa prema kulturi, Marof ističe da je Hrvatska po njegovu mišljenju »u izrazito lošoj situaciji« s obzirom na ono što »danas uopće vlada u mentalitetu hrvatskog građanina«. »Sve manje to sliči na Hrvatsku i Hrvate«, ističe, pojašnjavajući kako postoji »duboka duhovna podvojenost među ljudima«, kao i »plitki formalizam koji je gotovo vrlo često na granici nepristojnosti ponašanja«. Ističe da nema dostojanstva, elegancije i viteštva, a odnosi, koliko god u nekim stvarima imaju mogućnost postati demokratski, ponovno postaju autokratski i to kroz korupciju duha i tijela, te svih mogućih međuljudskih odnosa.

Među kazalištima nema prave suradnje

»Ovaj narod posjeduje jedan savršeni duh stvaralaštva, ali to je ono što mi sami sebi stalno negiramo, i dok smo u Hrvatskoj, jednostavno nas to ne zanima.«

Konkretno govoreći o stanju u hrvatskoj kulturi, ističe pojavu »duboke podijeljenosti među našim teatrima« gdje, kako kaže, »nema prave suradnje. Svi intendanti u Hrvatskoj, svih teatara, jednostavno su razdvojeni, podvojeni i nema jedne čvrste osnovice na kojoj bi oni mogli surađivati, jer im nije dano. Naime, kakva je kriza u državi ili koliki je stupanj razvoja krize u državi, toliki je stupanj razvoja krize i u kulturi«. Upozorava da bi trebalo »vrlo hitno nešto poduzeti« kako bi se situacija konačno poboljšala.

Slušajući komentare u medijima, ali i u društvenoj skupini u kojoj se kreće i živi, kaže da nema osjećaj da država u jednom ozbiljnom planu ima strategiju razvoja prave umjetničke misli i kreacije. Nikad nije čuo, pojašnjava, da se grupa ili pojedinac iz Hrvatske na nivou države fokusirao u pozitivnom smislu da bi ga se »izbacilo na međunarodnu scenu«, u smislu da se kaže: »postoji taj i taj naš umjetnik s takvim i takvim kvalitetama«. »Akcidentalno to postoji preko nekih menadžera, ali to su sve slučajevi koji se dogode, ali koji nisu planski razvoj jednog društva.«

»Visokokvalitetni pojedinačni proizvod ili grupa proizvoda koji bi se predstavili vani kao bouquet duhovnog ostvarenja i potencijala, potentnosti jednog naroda - to mi možemo napraviti. Ovaj narod posjeduje jedan savršeni duh stvaralaštva, ali to je ono što mi sami sebi stalno negiramo, i dok smo u Hrvatskoj, jednostavno nas to ne zanima.«

Drži da je hrvatska kulturna diplomacija »krajnje neodgovorna i drska prema vlastitom narodu«, jer ne postoje »prave informacije što se događa vani i što je naša kulturna diplomacija uspjela prezentirati« o Hrvatskoj u svijetu.

Mediji neodgovorni prema kulturi

Odnos medija prema kulturi smatra vrlo neodgovornim. Oni su, smatra, »pod kapom senzacionalizma, podsmijeha i omalovažavanja svega što je zaista vrijedno i što bi htjelo nešto dati pojedincu ovoga društva, na razini kulture i znanosti«. »Ja ne razumijem da li zaista naš narod danas samo čita tu prljavu žutu štampu, samo voli čitati o ljudima koji su nitko i ništa u društvu... Je l' to bit života? Ljudi koji ništa ne znaju, koji ništa ne stvaraju, ništa ne mogu dati ovom društvu, zašto se njih favorizira?« Ističe kako bi novinari trebali uvidjeti da svojim znanjem i mogućnostima mogu zaista pridonijeti boljitku društva.

Naglašava da je prva stvar koja se mora dogoditi »uzdizanje na razinu moralnosti i prave stručnosti« novinara. »Čovjek ako piše, recimo konkretno, o operi kao glazbeno-scenskoj formi, trebao bi velik broj opera čuti i vidjeti kako bi bio donekle autoritet da o tome piše. Mora znati nešto o pjevanju, o povijesti pjevanja, o razvoju umjetničkog pjevanja od svojih početaka, otkad su nastale prve opere, do danas«. Upozorava i da je »novinarima danas o tome teško pisati jer nitko ne šalje naše novinare van, da odu barem do Beča«, kulturne meke, pa se tamo educiraju. Pojašnjava da bi to bio jedan mogući oblik stimulacije naglašavajući »da novinarstvo može jako puno pomoći umjetnicima, kao i umjetnici novinarima koji se bave umjetnošću«.

Je li istinska umjetnost teret narodu?

Marof se pita i »zašto se namjerno marginalizirala kultura«, ističući da to »znači da se svjesno uništava ovaj narod«. Naglašava da bi tjedno na televiziji trebao postojati barem po jedan termin za operu, za dramu i za balet. »Zašto se to narodu uskraćuje?« Pita se je li istinska umjetnost teret jednome narodu, te dodaje da treba »beskompromisno napasti one koji dopuštaju da se na takav način ovaj narod pretvara u neinformiranog i nekulturnog agresivca«. »Pitanje je i odgovornosti pojedinca u ovome društvu koji isto tako napadnut i ugrožen odobrava te stvari svojom šutnjom. Šutnja nikad nije ništa riješila, pa neće niti kod nas«, smatra.

Marof kaže i kako se u medijima »često govori o književnicima, slikarima, o takozvanim modernim pravcima u umjetnosti, gdje je vrlo upitno što je umjetnost i što oni prodaju pod umjetnost«, te dodaje da »ima puno ljudi koji su neprijatelji opere«. »Oni negiraju operu govoreći da je nadživljena i preživljena, a to je velika laž. Vi možete s modernim tehničkim sredstvima i modernim načinom razmišljanja o sceni napraviti tako fantastično djelo da ono bude trajno za godine unaprijed kao nešto zanimljivo.«

Mladima približiti umjetnost i ukloniti predrasude

Marof ističe da mladim ljudima umjetnost treba podastrijeti na način elegancije, ali i zanimljivosti. Premda, kako kaže, još ima škola i institucija koje dobro rade na tome planu i upozoravaju na vrijednosti, tih je ljudi premalo i oni su marginalizirani. Ističe da mladom čovjeku nije ugodno doći u školu i »kao štreber nabrajati«, primjerice, djela koja je napisao Mozart. »Zašto se ne bi mladima glazba, likovna umjetnost, arhitektura prezentirali kao nešto što je dio njihova živog bića?« - pita se.

Za kraj razgovora prokomentirao je i predrasudu o kazalištu, pa i operi, kao nečemu što je namijenjeno samo za »one privilegirane«. Napominje da je »svako kazalište nastalo na temelju širih društvenih slojeva, vrlo siromašnih«. A »taj termin o nekakvoj predrasudnoj težini teatra«, kao nekakvoga »elitističkog sastajališta je velika laž« nastala za velikih društvenih previranja kroz povijest. Premda ta floskula kruži i dalje, Marof smatra da je ona zapravo mrtva. »Najgore je kad čovjek u svom životu postavlja ograde, jer onda živi u ogradama«, zaključuje Marof.