Religiozna? Ne, ja sam normalna. Tako je na pitanje o svojoj vjeri odgovorila jedna njemačka učenica. Odgovorom je otvorila novo pitanje: Zašto se čovjek zatvara jednome, ali ne i drugome mišljenju? Kako rješava probleme vjere i osobnih uvjerenja u doba u kojemu se sve brže živi, a sve više zanemaruje čovjekova bit? Na što se oslanja; s čime se povezuje? Sa »sekularnim« - ovozemaljskim ili »religijskim« - vječnim?

Jesu li današnja europska društva doista sekularizirana i ima li u njihovome javnom prostoru sve manje religije i mjesta ne samo za vjerske ustanove, poput Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica, nego i za čovjekovu duhovnu dimenziju? Čini se da je opravdano postaviti takvo pitanje. Jer, puno je onih koji upozoravaju upravo na taj »trend«: na protjerivanje vjerskoga iz javnoga života, što bi već po sebi bilo dovoljan razlog da se govori o porastu ateizma i sekularizacije u suvremenome europskome okruženju. Na pitanje o tome koliko su zapravo religiozna civilna društva današnje Europe odgovarao je i međunarodni simpozij »Ateizmi i sekularizacija« od 16. do 18. studenoga 2006. u Heiligenkreuzu kod Beča.

Živi se kao da Boga nema

Crkva se mora suočiti i razmišljati o promijenjenim prilikama i odgovarati na pitanje: Što može ponuditi društvu danas i sutra? Mora se prisiliti i nadvladati svoju zatvorenost i razvijati suradnju te se mora boriti protiv nedostatka kreativnosti u teološkom razmišljanju.

Današnje su prilike nekima itekako jasne: duh osnivača nove Europe nakon Drugoga svjetskog rata - Adenauera, Schumana i De Gasperija - bio je obilježen s dva gesla: »Nikad više rata« i »Nikad više zločina protiv ljudskog dostojanstva«. Zajednički, više ili manje očiti temelj za ta gesla bili su kršćanska baština i prosvjetiteljstvo. Ta zajednička osnova nije bila jednoznačna, i oduvijek su među njima postojala otvorena pitanja i napetosti. No, unatoč svemu postojao je određeni temeljni konsenzus u bitnim pitanjima, naprimjer vrijednosti koje se odnose na nepovredivost života, na obitelj kao temelj društva, a u općenitim stvarima općeprihvaćenima su se smatrale određene objektivne norme, posebno one koje su se ticale ljudskih prava.

Samo nekoliko desetaka godina poslije papa Ivan Pavao II. upozoravao je da »ljudi žive kao da Boga nema«, a u suvremenim europskim zakonodavstvima - pri čemu je posebno razočaravajući još neusvojeni Ustav Europske unije - duhovno, i ne spominje se religijsko i kršćansko nasljeđe Europe. Dolazi li tako do pojačane sekularizacije Europe i Europske unije, ili je ona već sekularizirana?

»Religiozna? Ne, ja sam normalna«

Teologija svoje promišljanje o sekularizaciji nije, niti prihvaća tek kao »reakciju« na nove prilike i novo stanje. Teologija na stvarnost u kojoj čovjek živi uvijek gleda šire, pa u kontekstu sekularizacije jasno iznosi tezu da Europa nosi odgovornost za sve ljude, što znači da se i u sve većoj sekularizaciji mora zauzimati i za duhovne vrijednosti. No, sekularizacija i ateizam stvarnost su europskih država o kojima se nerado govori. Jer, očito je riječ da se jedno mišljenje - ono da Boga ima - protjeruje iz javnoga prostora kojemu se nameće samo drugo mišljenje: da Boga nema. Politički sociolog sa Sveučilišta u njemačkom Bayreuthu dr. Georg Kamphausen duhovito prenosi mišljenje jedne učenice. Na pitanje: »Jesi li religiozna?« ona je odgovorila: »Ne, ja sam normalna.« Time je otvorila novo pitanje: Zašto se čovjek zatvara jednome, ali ne i drugome mišljenju? Kako rješava problem vjere i osobnih uvjerenja u doba u kojemu se sve brže živi, a sve više zanemaruje čovjekova bit? Čovjek nije, naime, povezan samo sa stajalištima svoga miljea, svoje skupine i svoga društvenoga stava. On ih može i mijenjati, i pokušava to učiniti što je bezbolnije moguće. Čovjek, zapravo, živi od mnoštva različitih mišljenja i često ih, upozorava Kamphausen, mijenja iz oportunizma, a ne zbog dobrih argumenata koje za njih ima ili nalazi u društvu i na »javnoj sceni«. Budući da se danas u javnoj raspravi primjenjuje sve manje čvrstih kriterija racionalnosti, ljudi su skloni prihvaćati već unaprijed ponuđena - u načelu »lakša« - rješenja. Drukčije formulirano: danas imamo puno lakih odgovora, pa i na ona pitanja koja nitko nije postavio. Kako postoji mnoštvo odgovora i o tome što je vjera ili religija, i gdje je njezino mjesto u društvu i javnome prostoru, isto tako postoje različiti odgovori na to što je to sekularizacija. O sekularizaciji čak gotovo da je teško i govoriti jer »zemljama prolazi veliki val ezoterije. Poklonici 'Gospodara prstenova', čitatelji Eugena Drewermanna i psihoanalitički tumači bajkâ i snova dobili su svoju 'poslovnu priliku'. U tom bijegu prema poluistinama takozvanog čovjekova 'zdravog razuma', istine kršćanske vrijednosti imaju manje šanse da će ih netko čuti«, tvrdi Kamphausen. Tipična je intelektualna predrasuda pri tome vjerovati, da će se te poluistine i nejasne ideje, kada dođu na svjetlo dana i pred svjetlo razuma, prije ili kasnije - same blamirati. Nažalost, povijest nam iznosi dovoljno dokaza da se to ne događa. Da bi se pokrenule i dodirnule emocije, jezik i govor ne smiju biti previše jasni; oni moraju »pogađati«. A svojim se jasnim govorom kršćanstvo zapravo zateklo usred velike ponude u »robnoj kući zamjenskih religija«. Zato dolazi do toga da »u međureligijskom dijalogu katolici prihvaćaju muslimansko iskustvo Boga ili ih čak nadahnjuju voodoo-vračevi; uvjereni Nijemci uče umjetnost trbušnoga plesa, mlade poduzetničke elite raduju se dalekoistočnim životnim mudrostima, dok istodobno vježbaju umijeće bezobrazne upotrebe svojih lakata. A primjera je sve više«.

Crkva ne živi od prošlih zasluga

Čini se da zato itekako ima smisla - kada se govori o budućnosti religije u Europi - dobro poslušati što tko točno govori i što time misli. Pri tome, nužno je dobro razlikovati raspravu o sekularizmu i sekularizaciji prije i nakon 1989. godine, prije i poslije pada Berlinskoga zida. Za naše je podneblje, u Hrvatskoj pa i nešto šire, zapaziti da Kamphausen ističe kako problem nije »privatizacija religije« na prostoru srednje Europe, već upravo nedostatak religije u javnome prostoru, na sveučilištima, u crkvenim akademijama, u političkom obrazovnom radu i u različitim građanskim inicijativama. Nakon dugoga razdoblja komunizma, puno je predstavnika Crkve u stanju komunicirati samo s istomišljenicima, a i u tim odnosima često je riječ o monologu koji ne poštuje vrlinu slušanja. Dok je Crkva, ili pak kršćanske skupine, u totalitarnome društvu imala ulogu kulturnoga disidenta i kvazipolitičke opozicije, uživala je i poštovanje u širokome krugu stanovništva. U postkomunističkim zemljama danas Crkva ne igra više tu ulogu. Zato mora biti svjesna da ne može vječno prstom pokazivati samo na svoje zasluge iz prošlosti. Mora se suočiti i razmišljati o promijenjenim prilikama i odgovarati na pitanje: Što može ponuditi društvu danas i sutra? Mora se prisiliti i nadvladati svoju zatvorenost i razvijati suradnju te se mora boriti protiv nedostatka kreativnosti u teološkom razmišljanju. »Osim toga, mora poduzeti i velike napore u razvijanju alternativa tradicionalnim oblicima pastorala.« Kamphausen jednako tako upozorava i na činjenicu da teologija u srednjoeuropskim zemljama još uvijek nije našla svoje čvrsto mjesto na sveučilištima, koja još uvijek središnje dogme imaju u dijalektičkom materijalizmu i pozitivizmu. »Ta scijentistička vjera u znanost«, kaže Kamphausen, koja bi jednoga dana »dopunila shvaćanje o sebi samoj preko objektivizirajućega opisivanje sebe same«, ne samo da nije znanost već je loša filozofija. Zato sveučilišta novih zemalja pristupnica Europskoj uniji hitno trebaju teološke fakultete. Jer, samo je znanost koja poznaje svoje granice znanost u modernome, europskome smislu riječi«, navodi Kamphausen otvoreno izazivajući sve nekadašnje sveučilišne kadrove (i danas) odane dijalektičkom materijalizmu. U prošlosti je bilo pogrešaka, a njih čovjek »uvijek čini dvaput«, duhovito primjećuje Kamphausen.

Raditi stare pogreške - dvaput?

No, jedna od povijesnih pogrešaka bila je i povezivanje Crkve i države. Zato, kako je pisao Alexis de Tocqueville, »europski nevjernici vjeru mrze više kao stranačko mišljenje nego kao pogrešno učenje, a u duhovnome manje odbacuju Božjeg predstavnika negoli suradnika u državnome nasilju. Kada propadnu stare političke moći, i kršćanstvo će ostati pokopano pod njihovim ruševinama. Ono je 'živi', kojega se želi vezati za mrtvoga«. Zato Tocqueville savjetuje: prekinuti veze što vežu kršćanstvo s državom i ponovno ga dići na noge.

Budući da su pak svi putovi u modernoj ujedno i posebni putovi, nema pouzdanih uputa o tome koji bi model odnosa između Crkve i države mogao biti uspješan. No, neke naznake, unatoč brojnim sumnjičavcima, ipak postoje. U današnjoj višeglasnoj raspravi i višeglasnome koncertu javnoga i otvorenoga mišljenja - o temi »individualizirane religije« ili pobožnosti izvan etabiliranih Crkava - pod pojmovima »sekularizacija« i »građansko« ili »civilno društvo« smatra se nešto što daleko više pripada prilikama nacionalnih država 19. stoljeća negoli suvremenim prilikama. Pitanje je stoga: Može li Europa kao vrijednosna zajednica išta naučiti iz svoje povijesti; možemo li se i smijemo li se još ravnati prema povijesti ili: ne radimo li stare (europske) pogreške i po drugi put?

Nastavlja se