Pokušaj fantaziranja kamo ide znanost uvučena u sve pore društva i života dogodio se nedavno na okruglom stolu »Budućnost u očima znanstvenika«. Na Institutu za fiziku u Zagrebu moderator Antonio Šiber spretno je izazivao pitanjima donosi li kontroverzna genetika nešto novo i dobro ili umjesto rješenja stvara probleme, kamo ide nanotehnologija koje su puni mediji, rješavaju li nuklearke energetski problem, hoće li znanost odumrijeti.

Đuro Miljanić, nuklearni fizičar, kaže da problemi s klimatskim promjenama vraćaju pogled prema nuklearnoj energiji kao sigurnijem izvoru (o nuklearnom mitu vidi ovu rubriku u GK 25. lipnja i 2. srpnja 2006). No, nuklearke također posredno emitiraju CO2, jer pri gradnji i proizvodnji goriva je CO2 već ispušten. Prije 30 godina predviđalo se da će do kraja stoljeća fuzija postati novi izvor energije. No, tek sljedeće godine počinje gradnja međunarodnoga pokusnog fuzijskog reaktora, čije troškove od 12 milijarda dolara ne opravdavaju proizvodnjom energije, već razvojem nusproizvoda kao što su novi materijali. Komercijalna elektrana predviđa se 2050. ukoliko pokusi budu u redu, a moguće je iznenađenje s vojne strane koja mnogo ulaže u fuziju. Izvor goriva navodno bi tada bio neograničen, budući da vodika ima svagdje, za razliku od urana. Tržišni zakoni dosad nisu uspjeli regulirati pravednu raspodjelu energije, pa tako šestina stanovništva planeta troši energije koliko i ostalih pet šestina. U svakom slučaju, moramo se drugačije ponašati. Hrvatska će za 20 godina potrošiti svoje izvore nafte, za 10 godina izvore plina, pa bi od pomoći bilo smanjenje rasipanja.

Ivica Rubelj, molekularni biolog, kaže da biologija donosi kontroverze jer mijenja ustaljene ideje u društvu, primjerice evolucija ili genetska modifikacija. Ali kloniranje ne stvara nešto novo, već omogućava neke druge tehnološke procese. Ono se doduše ne tiče čovjeka, već više agronomije i veterine (ne tiče li se to čovjeka?!). Nestručnjaci ne razumiju postupak genetskog modificiranja pa rade paniku. Tvrdi da edukacijom treba smanjiti strahove. Genetsko modificiranje je sigurno sve dok se radi eksperiment, no kad se iziđe iz laboratorija nitko ne zna što nas čeka. Bitan je i jasan stav oko matičnih stanica, koje uzete iz odraslih ljudi nisu problematične, no s embrionalnim stanicama je drugačije jer se mora uzeti dio stanica embrija ili se uzimaju neiskorišteni embriji nastali umjetnom oplodnjom. Posla za genetičare će biti jer nije lako posložiti sve dosad očitane gene.

Milorad Milun, fizičar novih materijala, ističe da je novost u nanotehnologiji koja se bavi objektima veličine milijuntog dijela milimetra u tome što je tek sada postalo moguće vidjeti i pokazati taj ekstremno sitni svijet. Napretkom usitnjavanja došlo se do granice gdje se ponašanje tvari mijenja, što daje mogućnosti za nove i efikasnije procese. U tome industrija vidi svoje kratkoročne profite pa se nanoznanost brzo razvija. Velike nade polažu se u spoj bio-nano koji će omogućiti označavanje enzima, nanocijevi će moći ubosti stanicu bez oštećenja i u nju ispustiti što treba, a magnetske nanočestice koristit će se i u liječenju raka. Primjerice, računala će biti svagdje pa čak i u nama, tvrdi Milun. (O mogućnostima i opasnostima nanotehnologije vidi ovu rubriku u GK 20. veljače 2005.)

Željko Tanjić, teolog, kaže da teologiji neki čak osporavaju znanstvenost, pogotovo onda kada pita čemu takav napredak služi, kako će on koristiti društvu i ljudima i je li to stvarno napredak te gdje je iz njega nestao čovjek. Velike ideologije dobro su iskoristile znanost, tako da Nietzsche postavlja znanost kao polugu moći, a Heidegger kaže da dok se čini da sve funkcionira, tehnika iskorjenjuje čovjeka. Omjer ulaganja države i privatnog sektora u američku znanost s 70:30 promijenjen je unutar dvadesetak godina na 30:70, što govori o odnosu kapitala i znanosti, koliko je znanost slobodna, koliko joj kapital diktira. Pitanje etičnosti želje za spoznajom je zapravo tražimo li istinu ili moć, tvrdi Tanjić. Pritom nije dobro što je javnost izuzeta iz odluka o znanosti.

Raspravljalo se i hoće li otkrića biti dostupna svima, kao što lijekovi primjerice nisu. Velik problem je pritom patentiranje, pa čak i života. Preduvjet razvoja je slobodno širenje znanja, dok selektivno izvještavanje stvara prednosti određenim krugovima te im donosi korist.

Dotakli su se i kraja znanosti i opasnosti da se ona pretvori u uslužnu djelatnost, primjerice traženja lijeka protiv starosti. Milunovu napomenu da znanost ipak neće izumrijeti dok god je zvjezdanog neba i djeteta koje će u njega gledati nadopunio je Tanjić: »i dok je moralnog zakona u čovjeku«. Osim pitanja što ćemo na kraju otkriti, treba pitati koliko će to pridonijeti kvaliteti odnosa, jer je i to bitno u utvrđivanju napretka. U javnosti se mogu čuti svakakve neutemeljene izjave od znanstvenika, poput one da će genetika izbaciti potrebu za zatvorima i da će u ustanovama prijestupnike »znanstvenim uvjeravanjem« riješiti kriminala, što je vrlo neozbiljno i neodgovorno.

Osim toga, poznato je da interes za studiranje, pogotovo znanosti, opada jer mladi nadopunjuju i zamjenjuju svoje interese jeftinim očaravajućim tehnološkim stvarčicama, ne brinući o (ne)kvaliteti, nego samo o tome da se sve ostvari što prije. Tome pogoduju i znanstvenici.