Na ovogodišnjem teološko-pastoralnom tjednu koji je krajem siječnja održan u Zagrebu uvodno predavanje »Homo politicus - filozofsko utemeljenje politike« održao je dr. Ante Vučković, docent na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu. Budući da mnoge teorijske raščlambe, koje je iznio u presjeku povijesti zapadnog mišljenja s motrišta političke filozofije itekako zadiru u sadašnju konkretnost društvenog života u Hrvatskoj, zamolili smo ga za razgovor o nekim temama s područja politike kao praktične djelatnosti.
»Obećanja valja mjeriti realnim provedbama«
Dr. Vučkoviću, odmah na početku »vječno« pitanje o raskoraku između teorije i prakse, u ovome slučaju u sferi političkoga. Smatrate li da se politička filozofija dugo svodila na rasprave o najboljem načinu vladanja, idealno uređenoj državi, ostvarenju dobrog života, najprimjerenijim vladarima i sl., dok je istodobno konkretno vladanje išlo »svojim putem« ne mareći previše za teoriju?
DR. VUČKOVIĆ: Teško bi bilo ustvrditi da je politička filozofija bila tako odvojena od prakse. Naime, nijedan konkretni oblik vladavine nije praksa bez određene ideje o naravi i svrsi vladanja. Svaki način zajednički organiziranoga života počiva na nekoj prethodnoj ideji o svrsi života u državi, a nadasve na prethodnom shvaćanju čovjeka. Ona ne mora biti teoretski razrađena, ne mora biti jasna onima koji vladaju, ali ona je uvijek tu.
No, u vašem pitanju odzvanja Platonov način mišljenja političkog. On se, naime, prvi put u našoj povijesti, o zajedničkom životu pitao ne analizirajući postojeće stanje u Ateni u kojoj je živio, nego istražujući kako bi trebala izgledati idealna država. Tako je u mišljenje uveo razliku onoga što jest i onoga što bi trebalo biti, razliku realnoga i idealnoga. Ta nam razlika pokazuje i narav političke filozofije. Ona se ne bavi činjenicama i zakonitostima političkoga događanja. Bavi se pitanjima temelja, smisla i svrhe ljudske društvenosti. Riječ je o pitanjima dobra i zla, cilja ljudskog djelovanja, smisla i vrijednosti ovoga ili onoga političkoga uređenja. Pitanje kakav bi ljudski zajednički život trebao biti - etičko je pitanje.
| Osim političke nezainteresiranosti većine postoji napast da se kršćani u politici ponašaju kao da nisu kršćani. Time bi pristali na fatalnu obmanu po kojoj vjera spada samo i jedino u privatnost, a vjerska sloboda u slobodna privatna uvjerenja. Doktrinarna nota o sudjelovanju katolika u političkom životu na prvoj stranici kaže da se »čovjek ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala«. Drugim riječima, nije moguće iza javnog djelovanja imati svoj skriveni moral. |
DR. VUČKOVIĆ: Takva razlika postoji, ali ona se ne tiče razlike teorije i prakse. Odnosi se na izborna obećanja i konkretne programe političkih stranaka i njihove (ne)provedbe. No, posao razlučivanja tog čvorišta spada na politologiju. Ne na političku filozofiju. Još manje na političku antropologiju. Da pojasnim. Politička antropologija je posebna vrsta filozofske antropologije. Dok se ona bavi pitanjem o čovjeku, njegovoj biti, onim univerzalnim, za razliku od kulturnih razlika, politička se antropologija bavi pitanjima utemeljenja političkih vrednota i institucija pozivajući se na univerzalna obilježja čovjeka. Politička filozofija spada u praktičnu, dakle drugu filozofiju. Kad kažemo praktičnu, mislimo na to da se na teoretski način bavi praktičnim pitanjima, pitanjima normâ te tako spada u područje etike. Točno je, međutim, da jasnoća oko moralnih norma unosi svjetlo u njihovu konkretnu provedbu i, naravno, da pitanja obećanja valja mjeriti realnim provedbama. No, upravo zbog toga što su te norme uglavnom samorazumljive, to je područje u kojem se događa najveće zamagljivanje zbilje. Od projekcija negativnoga svjetla na druge do medijskih manipulacija u kojima se pod prividom suglasja guši pluralnost mišljenja i iskrivljuje zbilja.
Čovjek nosi trag Stvoritelja i ništavila
Kakvu je novost donijelo kršćanstvo filozofskom utemeljenju politike?
DR. VUČKOVIĆ: Kršćanstvo se ne pojavljuje kao neka politička novost. Ono je vjera. Neraskidivo je vezano uz Isusa Krista, njegov život, smrt, uskrsnuće i događaje nakon uskrsnuća. Ti su događaji bili toliko snažni da je naoko mala židovska sekta prerasla u snagu koja je u jednom trenutku postala najvećom duhovnom snagom Zapada. Kršćanstvo se u svom početku odmjeravalo s drugim postojećim duhovnim snagama. U prvom redu s religijama, kultovima i filozofijama. Vrlo će brzo samo sebe nazivati pravom filozofijom. Razlog valja tražiti u činjenici da se filozofija inače shvaćala kao oblikovanje života, a kršćanstvo je, budući da je zahvaćalo cijeli ljudski život, smatralo da bolje rješava pitanje smisla i da čovjeka bolje usmjerava tamo gdje je moguće imati ispunjen, sretan, spašen život.
Ono se, naravno, moralo odmjeriti s idejom početka, nastanka svega. Za razliku od grčkog shvaćanja po kojem demijurg oblikuje neoblikovanu materiju, kaos uvodi u kozmos, kršćanstvo u početku vidi slobodni Božji čin stvaranja. U početku je red, logos, razum, misao, dobrota.
To ima izravni utjecaj na shvaćanje čovjeka. On je sada slika Božja. Na sebi nosi trag svoga Stvoritelja. Ali i trag ništavila, jer Stvoritelj stvara ni iz čega. Tu ideju Grci nisu mogli misliti. Ako je čovjek Božje stvorenje, onda se mijenja odnos među ljudima. Svi su njegova stvorenja ili, drugim riječima, među ljudima vlada temeljna jednakost. Jednakost pred Bogom. Svi na sebi nose trag stvorenosti i trag ništavila. To sa sobom povlači i pitanje iste i jedne povijesti čovječanstva. Povijest, naime, nije samo povijest moga naroda i nije ciklički povratak istoga, nego je, zbog svoga dodira s drugom poviješću, onom spasenja, povijest čovječanstva i usmjerena je prema svome konačnom cilju.
Ti će se elementi, naravno, razvijati u samom kršćanstvu i utjecat će na shvaćanje politike, nadasve nakon što kršćanstvo postane državnom religijom.
Duhovna se moć može zlorabiti
Danas se u Crkvi jako ističe potreba za uključivanjem kršćana u politički život, a Vi ste iznijeli zanimljivu tvrdnju da je kršćanstvo donijelo i odmak od politike, tj. mogućnost distanciranja od nje. Možete li to malo pojasniti?
DR. VUČKOVIĆ: Kršćanstvo je svojim usmjerenjem na spasenje stvorilo odmak od politike. Mogući odmak. Aristotel je mislio kako je čovjek, budući da je po sebi društveno biće, po svojoj naravnoj težnji usmjeren na sudjelovanje u političkom životu gdje se potpuno ostvaruje kao čovjek. Kršćanstvo cilj i ispunjenje ljudskoga života vidi izvan ovoga života. S te strane ima potrebu stvoriti nutarnji odmak od svake misli koja bi u bilo čemu zemaljskom i ljudskom vidjela konačnu ljudsku svrhu. Ono što je Seneka tražio za sebe, odmak od procjene stvari koja me može zarobiti, kršćanstvu je od početka utisnuto kao temeljni stav.
No, tim se odmakom povećava onaj koji je tražila filozofija. Filozofija je, naime, od filozofa zahtijevala odmak od stvari, emocija i mnijenja. Takav odmak stvara pregled, jasnoću i mir duše. No, odmak se odnosio na ljudski život. Na vrhuncu je stajalo promatranje ideja kod Platona ili akt mišljenja kod Aristotela. Trud, askeza, oblikovanje života potrebni su kako bi se uopće dospjelo u stanje nutarnjeg mira i na kraju postiglo čisto promatranje onoga što jest. Taj odmak kršćanstvo produbljuje. Najprije Augustinovim otkrićem nutrine kao mjesta susreta s Bogom koji nije dio svijeta. Potom odmakom od bilo kakvoga zemaljskog cilja. Nutarnja distanca. To, međutim, neće smetati da se u srednjem vijeku glavni problem političkoga pojavi u obliku sukoba oko pitanja zadnje, vrhovne vlasti. Pripada li svjetovnoj ili duhovnoj vlasti? Toma Akvinski je vrlo jasan. Svjetovna se vlast podvrgava duhovnoj. Na neki se način ponavlja Platonov problem. Onaj tko je, odlaskom iz svakodnevne zarobljenosti koja naliči životu u pećini, dospio do duhovnoga zora, do promatranja samih stvari, taj posjeduje nutarnji odmak, nezainteresiranost za zemaljske sitne interese i on je jedini u stanju vladati, jer nije pod vladavinom strasti. No, kao što je filozof vladar bio nemogući lik stoga što je kao filozof izgubio instinkt za ljudske odnose ili zato što je kao vladar izgubio filozofski odmak nezainteresiranosti, tako se i duhovna moć može lako zlorabiti kao veo iza kojega se kriju vrlo zemaljski interesi ili se može odvojiti u potpunu političku nezainteresiranost.
Jasna svijest o odgovornosti za svijet
Kakva je to sposobnost odmaka?
DR. VUČKOVIĆ: Sposobnost odmaka je iznimno važna. Kako onog od potpune utopljenosti u politiku, odmaka koji političarima samima daje prostor preživljavanja duha tako i vjerničkoga odmaka koji politici oduzima njezinu napast apsolutnosti. Odmak je potreban zbog boljega pregleda i lakše procjene.
Kada Crkva poziva na uključivanje u politički život, ne misli na odricanje od odmaka, nego na uključenost u politički život iz kršćanskoga odmaka. Poziva da se bude u politici oslanjajući se na ono što je izvan politike, na odnos s Bogom. Razlog toga poziva je drugi. Postoji velika opasnost političke nezainteresiranosti. No, ona više ne dolazi niti od filozofske potrebe za odmakom niti od kršćanskoga nutarnjega odmaka od zemaljskih stvari. Ona je individualizirana nezainteresiranost. Dok je Platonov filozof promatrao sve iz perspektive dobra, a Tomin duhovni čovjek iz perspektive vječnoga blaženstva, suvremeni pojedinac gubi uopće potrebu promatranja svega, a time i potrebu zauzimanja za ono što spada u zajedničku brigu. Budući da čovjek nije u stanju promatrati i razumjeti svijet prije nego dođe u dodir s njim, uistinu postoji velika opasnost da neangažirani individualizam pojedincima ukrade bitnu dimenziju čovjeka: sposobnost djelovanja i unošenja novoga u svijet, o čemu je govorila Hannah Arendt. Osim političke nezainteresiranosti većine postoji napast da se kršćani u politici ponašaju kao da nisu kršćani. Time bi pristali na fatalnu obmanu po kojoj vjera spada samo i jedino u privatnost, a vjerska sloboda u slobodna privatna uvjerenja. Doktrinarna nota o sudjelovanju katolika u političkom životu na prvoj stranici kaže da se »čovjek ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala«. Drugim riječima, nije moguće iza javnog djelovanja imati svoj skriveni moral.
Što je potrebno da se iziđe iz nezainteresiranosti?
DR. VUČKOVIĆ: Izlaz iz nezainteresiranosti je najteži kada je ona dobrostojeća i kada je opravdana idejom slobode. Neuključenost se pojavljuje i kao apatija, zamor političkim ili kao osjećaj da vlastito sudjelovanje nije u stanju ništa promijeniti. Pojačava se padom kompetencija pri donošenju odluka kao i sve snažnijim pritiskom da se odluke donose samo oko izbora pojedinaca.
No, izlaz se može dogoditi neočekivano. Kao kada smo se našli zatečeni ratom. Zauzetost zbog neposredne životne opasnosti. Kao što smo sad zatečeni jasnoćom da su klimatske promjene rezultat našega sljepila, da nas ono što se činilo napretkom dovodi pred gotovo nerješive probleme. Kršćanstvo, međutim, poznaje drukčiju snagu kojom se pojedinac zauzima za zajedničko. Ona dolazi iz posluha Božjoj zapovijedi. Zapovijedi da se brine za svijet i drugoga čovjeka. U Crkvi, uz svijest odmaka od svijeta, postoji i jasna svijest odgovornosti za svijet. Ona, naravno, ne lebdi u zraku, nego počiva na vjeri da je Bog živ i da mi on, dočim se s susretnem s njim, nalaže odgovornost.
Dobar građanin - loš čovjek?
Koliko su hrvatski građani svjesni da moralnost države, kao i političkoga i svakoga drugog javnog života, ovisi od moralnosti svakog pojedinca, a ne samo političara?
DR. VUČKOVIĆ: Aristotel je davno znao da netko može biti dobar građanin i ujedno loš kao čovjek. Stoga na politiku ne spada provedba moralnosti, nego legalnosti, poštivanja zakona. S druge strane, posve je jasno da pojedinac svojim moralnim integritetom u zajednički život unosi nešto što je nenadomjestivo ičim drugim: jasnoću duha i primjer života. Svakodnevni život pokazuje da pozornost na moralnost raste samo u sredini u kojoj se netko odvaži radije na moralnost nego na opće prihvaćeni način ponašanja, onako kako »se živi«.
Vaš kratki osvrt o odnosu političkog prema istini? Povezano s time: Ima li danas istina bilo kakvog izgleda prema pragmatizmu u političkome životu?
DR. VUČKOVIĆ: Shvaćanje istine na Zapadu je prošlo više velikih promjena. U antici je shvaćena kao neskrivenost. U srednjem vijeku kao suglasje uma i stvari, u modernoj kao osobna sigurnost, u znanosti kao točnost, u vrijeme tehnike kao konstrukcija, ovladavanje, izričaj volje za moći. Politika, budući da je izravno vezana uz moć, naginje shvaćanju istine iz perspektive moći. Dok nas je Sokrat učio kako nije važno tko govori nego što se kaže, mi smo došli do posve obratne obveze: iznimno je važno znati tko što govori. Znati iz koje perspektive, kojih interesa i s kojim ciljem. Kršćanstvo i ovdje ima odmak. Istinu shvaća osobno. Istina nije što, nego tko. Odnos s Isusom koji je istina omogućuje drukčiji pogled na shvaćanje istine. Ta se istina, da parafraziram Paula Celana, ne nameće, nego izlaže. Nije nevažno uočiti u kakvom je odnosu Isus u Besjedi na Gori vidio odnos svojih prema svijetu. »Vi ste svjetlo svijeta.« Ne suparnici, ne protivnici, ne pojedinačno i ne nasilno. Svjetlo! Zajedno! To znači da je kršćanstvo živo samo ako zbog njega svijet bolje vidi i bolje razumije sebe i život.
|
Nema empirijske etike Ako se politička filozofija, shvaćena kao praktična filozofija, bavi organiziranjem zajedničkoga života, ona mora u sebi sadržavati normativnost. Na kojim bi temeljima ta normativnost trebala počivati? DR. VUČKOVIĆ:Normativnost je uistinu ključni problem političke filozofije. Početkom prošloga stoljeća pozitivizam je oštro postavio u pitanje normativnost zastupajući stav kako vrijednosni i normativni iskazi o ljudskom dobru, pa tako i o dobru koje se tiče zajedničkog života, nisu mogući jer ih nije moguće empirijski utemeljiti. Moral bi tako bio izraz emotivnoga stanja. Moralne bi norme mogle biti stav pojedinca ili neke skupine, i kada ih iznosimo mi bismo birali stranu, zauzimali neki stav. Trebalo je vremena da se uvidi kako se pozitivizam, niječući metafiziku, sam oslanjao na metafizički princip. To je pridonijelo njegovu padu, ali nije zbrisalo njegove tragove. Oni su i dalje prisutni u razlikovanju činjenica i vrijednosti kao i u antinaturalizmu u etici. Etičke norme uistinu nije moguće utemeljiti empirijski. No, ako se etika ne može utemeljiti empirijski, ne znači da etičke norme ne postoje ili da bi postojale samo kao rezultat našega slobodnog dogovora ili samo kao stav nekoga pojedinca. Etičke norme postoje realno. One prethode našem iskustvu svijeta. |
|
Bog i vjera smješteni su u privatnost Što mislite gdje je »kratki spoj« između činjenica da se danas u Hrvatskoj najviši državni dužnosnici, tj. političari nazivaju katolicima a od primjene kršćanskih vrijednosti u javnom (političkom) životu ni traga? Ima li uopće mjesta za kršćanske vrednote u politici, kako se ona to danas poima kod nas? DR. VUČKOVIĆ: Odmak od kršćanstva o kojem govorite dio je stanja duha u kojem se nalazimo. Zapad svoj javni život živi kao da nema Boga. Bog i vjera su smješteni u privatnost, ljudsku nutrinu. No, ne samo Bog, nego i svako vrednovanje. Razlika između činjenica kojima se bavi znanost i vrijednosti za koje se čovjek odlučuje toliko je oštro postavljena da se prihvaća gotovo samorazumljivim uvjerenje po kojem je ljudsko djelovanje odvojeno od svake vrijednosti, mjerljivo samo učinkovitošću. Zahtjev je liberalnih, pozitivistički i empirijski usmjerenih društvenih i političkih teorija u demokratskim državama da se iz teorije isključi svako vrednovanje i svako postavljanje norma. Iza toga stoji ideja slobode po kojoj, s jedne strane, pojedinac sam određuje kako će svoj život učiniti ispunjenim i sretnim, a s druge, zahtjev tog istoga pojedinca da mu država to i omogući. Ono što se teže opaža, a što je ključni problem, jest da je takav zahtjev sam po sebi vrijednosni. Iza njega stoji vrlo jasna slika čovjeka. Riječ je o pojedincu koji ima svoja prava. No, riječ je nadasve o atomiziranom i neangažiranom pojedincu, kako ga naziva Taylor. Činjenica da je kršćanstvo iznimno osjetljivo na odvajanje činjenica i vrijednosti upućuje i na pitanje zašto je to tako. Kršćanstvu je odgovor dan već u prvim rečenicama Biblije. Bog stvara svijet i nakon toga ga vrednuje. Sve što je stvoreno jest dobro. Kršćanstvo bi se odreklo takve slike Boga, svijeta i čovjeka kada bi pristalo na to da vrijednosni sudovi spadaju samo na pojedinačne sklonosti. Katolici u politici i politika kao da kršćanstva nema samo je rezultat toga šireg fenomena. Velika većina Hrvata izjašnjava se katolicima. Relativna manjima živi praktično svoju vjeru. No, razlika je puno dublja od razlike formalnog i praktičnog kršćanstva. Oni koji iz samo formalnoga prijeđu u praktični kršćanski život govore o obraćenju. To upućuje na to da velika većina samo formalnih kršćana praktično živi kao pogani. Toj velikoj većini je potrebna evangelizacija. |
