Još davno je Freud pisao o važnosti prvih pet godina života djeteta za čitav njegov kasniji razvoj. Bowlby, a i mnogi drugi, pišu o tom razdoblju kao o onoj fazi života u kojoj smo posebno osjetljivi za vanjske utjecaje, za formiranje životnog stila ponašanja. Što u tom razdoblju naučimo i usvojimo, toga se veoma teško kasnije oslobađamo. To nosimo sa sobom čitavog života, a one koji su u to vrijeme na nas najviše utjecali nikada ne zaboravljamo, vječno im ostajemo odani i uvijek im se vraćamo. A upravo u to vrijeme otac je diskretno udaljen, a majka je ta koja se nalazi uz dijete. Kad se otac ponovno pojavi, tada je već kasno. U djetetovoj ličnosti već davno stoluje majka i tu ostaje sve manje mjesta za oca. Majka ostaje najjači unutrašnji objekt djeteta, jer ga je nosila u sebi, rodila, njegovala. Ona ga je dovela na ovaj svijet i ona ima pravo na njega u ovom svijetu. Možda malo pretjerujem, ali uvjeren sam da je u svemu tome otac prikraćen, istisnut, gurnut na periferiju. To smatram nepravednim i neopravdanim, premda na prvi pogled logičnim i normalnim.
Smatram bespredmetnim i nevažnim na temelju svega toga optuživati oca i žaliti majku, ili žaliti oca a optuživati majku. Samo konstatiram činjenice i nudim moguća objašnjenja. Budući da je tema očinstvo, jasno je da sve to promatram s gledišta oca i pozicije muškarca. Teško je to objašnjavati uzročno-posljedičnom linearnom logikom. Za te su činjenice odgovorni i očevi i majke, a u sve to se vrlo spretno ubacuje i dijete. Sve troje se međusobno prilagođuje i traži »mjesto pod suncem« uz što manje ulaganja a više dobiti. Majka trenutačno više ulaže da bi kasnije još više dobila. Otac manje ulaže, ali zato kasnije mnogo više gubi. Dijete više prima od majke da bi joj kasnije i više vraćalo. Ako sada usporedimo situaciju oca i majke, onda je očito da je otac tu izigran a ne pošteđen, na neki način prevaren a ne nagrađen, spretno iskorišten a ne povlašten. Mislim da treba otvoriti oči suvremenom muškarcu. Opterećen vlastitom majkom, kojoj plaća obilate kamate za uživanje isključivog majčinstva u djetinjstvu, svojoj ženi prepušta sada ulogu isključive majke svog djeteta. Na taj način pomalo gubi i ženu i dijete. Dijete prepušta majci, a ženu djetetu, i ostaje sam bez žene i bez djeteta.
Ocu je mjesto uz majku djeteta u svim razdobljima djetetova razvoja. Dijete treba i oca i majku za potpuni razvoj svoje ličnosti, i to ne samo zasebno nego i njihov odnos kao prototip vlastite kasnije socijalizacije. Ukoliko je taj odnos poremećen ili bilo zbog čega prekinut (razvod braka), djetetu je potrebno njemu razumljivo objašnjenje. »Štedjeti dijete«, a još više pokušavati mu prikrivati stvarno stanje odnosa roditelja, djeluje štetno, zbunjuje ga i ostavlja u sumnji koja ugrožava vjerodostojnost i iskrenost roditeljskog ponašanja a time i svih odraslih, važnih za njegov budući život.
