Da se uspostavi doista humani politički život, nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, dobrohotnosti i služenja općem, tj. zajedničkom dobru te učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti. Tomu osobito mogu pridonijeti zreli i odgojeni vjernici svjetovnjaci. S tim u vezi razgovarali smo s dožupanom Splitsko-dalmatinske županije Lukom Brčićem.

Rodio se u Otoku kod Sinja u mnogočlanoj, tradicionalnoj i kršćanskoj obitelji. U Sinju je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju, a g. 1995. na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu stekao zvanje diplomiranoga teologa. Potom je jedno vrijeme u Zagrebu radio manualne poslove u »Zvijezdi«, punionici ulja, te kao prodavač u kiosku. Zatim je jednu školsku godinu kao vjeroučitelj radio u Dubravi i Velikoj Gorici. Vratio se u Dalmaciju i kao vjeroučitelj zaposlio u Pomorskoj školi u Splitu gdje je radio punih sedam godina. Istodobno je aktivno bio uključen u politički život općine Otok, gdje je kao općinski vijećnik i tajnik stranke sudjelovao u političkom i društvenomu životu općine Otok. Uz to je, sa skupinom prijatelja, pokrenuo općinske novine i preuzeo vodstvo mjesnoga planinarskog društva. Na prošlim lokalnim, županijskim izborima ušao je u Županijsku skupštinu, a pri formiranju Županijskoga poglavarstva izabran je na mjesto zamjenika župana i zadužen za područje društvenih djelatnosti.

BRČIĆ: Vjerujem da bi na to pitanje mnogi odgovorili kako je to nastojanje oko općega dobra, u što zapravo i ne sumnjam da su mnogi upravo iz tih pobuda stupili u političke vode, ali je činjenica da te naše verbalne odrednice i nisu baš uvijek očitovane u djelima. Osobno sam krenuo u političku stvarnost upravo iz plemenitih odrednica, a svojim radom dat ću ljudima mogućnost da o tomu donesu svoj sud i da prosude jesu li moje riječi i djela u skladu ili su u antagonizmu. Ovo je ipak javno djelovanje pa mislim da je nemoguće na duže staze biti pod maskom. Demokratski proces izbora nakon nekoga razdoblja jedno je od najvrednijih postignuća demokracije.

Političko djelovanje u svojoj bitnoj sastavnici i nije obično zanimanje već je to zapravo više poziv, poslanje. To samo po sebi i pretpostavlja i unutarnju dimenziju ljudske osobe te je stoga teško opisati, ali je s druge strane plodove takvoga shvaćanja političkoga djelovanja, ma koliko samozatajni bili, nemoguće sakriti. Uz dužno poštovanje mnogim pozitivnim nastojanjima i motivacijama, iskreno mislim da se malo koje nadahnuće može i u političkomu angažmanu usporediti s pokretačkom snagom koju daje kršćanska vjera i evanđeosko shvaćanje svijeta i čovjeka. Ponovno se vraćam na to da su takve tvrdnje opravdane samo ako se prepoznaju u našemu javnom djelovanju, u suprotnom bismo bili poput »žedna kamena na studencu«.

Zbog toga mislim da su kršćani - vjernici u svom angažmanu, tj. zauzimanju, u prednosti nad onima koji nemaju takav stvaralački poticaj. To naglašavam jer se nekada zna zaključivati kao da je vjernik u politici »autsajder«, ali mi smo zaista u početnoj prednosti ukoliko smo sve ispravno posložili u svojoj glavi, svjesni zbiljnosti života na zemlji kao i činjenice o trodimenzionalnosti Crkve, upućeni na svoju ograničenost ali i na Božju svemoć. Od presudne je važnosti koliko smo mi svoje uvjerenje ispravno kanalizirali, koliko smo u sebi izgradili kršćansku i osobnu savjest kao naš trajni korektiv. Svjesnost da sami nećemo promijeniti svijet kroz jednu noć, ali imajući uvijek kao nadahnuće nadu izraženu kroz simboličnost postojanja gorušičina zrna.

BRČIĆ: Možda će vas moj odgovor malo i zateći, ali ja mislim da katolika u javnom i političkom životu u Hrvatskoj ima sasvim dovoljno, čak i »previše«. Zašto tako govorim? Naime, dobro je poznato da se u Hrvatskoj samo katolicima priznaje 87% stanovništva, ako tu još pripojimo i pripadnike ostalih vjeroispovijesti i vjera, izgleda da smo mi skoro pa svi vjernici. Iz toga postotka logično je zaključiti da su većina ljudi i u politici po opredjeljenju katolici, a drugo je pitanje očituje li se to baš i u svakodnevnomu životu. Zapravo, želim reći da kod nas postoji velika disperzija između katolika vjernika dokazanom dokumentacijom i istinskih, praktičnih vjernika koji uz nužne crkvene dokumente imaju i konkretan život, koji teoriju vjere pretaču i u praksi. Tvrditi suprotno bila bi samo samoobmana i nerealno gledanje stvarnosti. Očigledno je, dakle, da je ovdje više problem u kvaliteti, a ne u kvantiteti, normalno je da bi poželjno bilo kad bi jedno pratilo drugo. Vjerujem da je jedan dio i onih koji su se malo »uspavali«, jer smo svi skloni liniji manjega otpora. Zasigurno je da bi se takvi mogli jasnim i glasnim vanjskim poticajima pa i od crkvenih struktura pozvati na stalnu budnost te bi zasigurno omjer životne stvarnosti i mogućnosti mogao biti kudikamo za nas vjernike povoljniji.

»Mladi bi se trebali više i kvalitetnije uključiti«

BRČIĆ: Papa Benedikt XVI. tim nastojanjem pokazuje da vrlo pronicavo doživljava stvarnost i mjesto vjernika u današnjemu društvu. On zapravo nastavlja na taj način djelovanje u duhu svoga prethodnika Ivana Pavla II. Zasigurno da nas takvi pozivi ohrabruju i motiviraju na djelatni angažman kao vjernika. Na taj način Papa, kao vrsni teolog, izražava kontinuitet motivacije mladih te ulazi u bit biblijske poruke, koja upravo i zahtijeva svjedočenje svoje kršćanske vjere, »kako u zgodno tako i nezgodno vrijeme«.

Što se tiče mladih i njihova odgovora na te pozive, moramo biti iskreni i ustvrditi da bi se mladi trebali kudikamo više i kvalitetnije uključiti u aktivno oblikovanje stvarnosti, u čemu politika ima vrlo veliko značenje. Možda sama brojnost i nije najveći problem, ispred je zasigurno kvaliteta. Iz svoga osobnog iskustva uvidio sam da mladi dosta negativistički gledaju na politiku i političare. Jasno mi je da su mladi sami po sebi kritični i često kritički doživljavaju stvarnost, što samo po sebi nije ni loše ako to ne bude, i na tome se i zadrži kritika bez vlastite ponude te odlazak u tihu zavjetrinu i samo apriori etiketiranje. Bojim se da je upravo stvaranje takve atmosfere apriori etiketiranja idealna situacija da se mnogi mladi koji su kvalitetne osobe ne uključe u političku zbilju.

A u takvoj situaciji otvaraju se vrata onima koji su često manje kvalitetni, a samim tim i njihovi su ciljevi ulaska u politiku manje pozitivni. Na taj način gubi se kod mladih ljudi i vjera u važne državne institucije, politiku i političare, a to je najbolji put specifičnom raspoloženju koje je konačan plod upravo relativizam, protiv čega je sadašnji Papa odmah u početku svoga pontifikata ustao.

BRČIĆ: Hrvatska je zapravo kao i zapadna demokracija nastala na demokršćanskom opredjeljenju. To i ne treba čuditi ako ponovno sebi posvijestimo postotak kršćana u spomenutom ambijentu. Kršćanin je čovjek dijaloga, onaj koji voli svakoga čovjeka, bez obzira na postojeće različitosti. Isto tako kršćanin je čovjek koji u bitnim stvarima mora biti čvrst, nepoljuljan. Kršćanin, vjernik treba biti svjestan da je u politici njegovo opredjeljenje »uska vrata«, da ne pliva nizvodno, i da ne pripada mentalitetu linije manjeg otpora te da u mnogim situacijama mora učiniti sve što je realno moguće u odnosu na dobro kao krajnji cilj te se s tim znati nositi u dubini svoje savjesti. Mi živimo na zemlji gdje nema potpune idealnosti, ali nam je stalno težiti boljem. Demokršćanski program upravo se i zasniva na biblijskomu shvaćanju svijeta i čovjeka. Uz dužno poštovanje i drugim pogledima na svijet u nekim segmentima, pa tako i liberalnim, uvjeren sam da je upravo demokršćanstvo najbliže i najprihvatljivije našemu narodu, imajući na umu našu povijesnu baštinu i opredijeljenost, koja je oblikovala naš mentalitet i vrijednosni sustav. Mi jesmo slobodni, ali smo istodobno i odgovorni ljudi te ne smijemo a da se ne suprotstavimo na legitiman način svim oblicima učenja i djelovanja koji su u suprotnosti kršćanskomu učenju. Posebno u važnim pitanjima demokršćanin-političar mora pratiti što naučava učiteljstvo Crkve, posebno kad se radi o važnim pitanjima, npr. abortus, eutanazija, korupcija, brak i obitelji, neradna nedjelje i slična pitanja. Kršćanstvo se stoga može u politici ostvariti najkonkretnije u demokršćanskim opcijama, jer nam je horizont političkoga djelovanja ipak omeđen određenim političkim učenjem. Bilo bi apsurdno da je kršćanin pripadnik neke političke opcije, koja se izravno protivi kršćanskom shvaćanju svijeta, čovjeka i moralnoga nauka. Znači demokršćanska opcija u društvu ne samo da može konkurirati, već bi ona trebala biti glavna pokretačka snaga jer je najdublje ucijepljena u bitak hrvatskoga naroda, kao i mnogih drugih europskih naroda, a sve ovisi o tome da mi kršćani zaista budemo »svjetlo svijeta« i »sol zemlje«.

BRČIĆ: Za mene to znači prije svega ne biti egoist, služiti široj zajednici, biti ljudima koliko je moguće pri ruci, a ne se oholo uzdignuti iznad ljudi koji su me na određeno mjesto i postavili. Znači biti jedna, barem mala karika u službi za šire dobro. Kršćanin, koji je svog poslanja svjestan, ne može djelovati suprotno, to je jednostavno, ukoliko nismo glumci, nužna uvjetovanost i posljedičnost. Osobno i svakodnevno kroz područja koja pokrivam, a to su društvene djelatnosti (gdje spadaju školstvo, zdravstvo, sport, kultura i zdravstvo), nastojim biti pravičan, da objekti u kojima se događaju te aktivnosti imaju slične uvjete, npr. nastojati da jedna škola nema sve moderne standarde, dok druga ima uvjete iz 19. st. U takvim i sličnim situacijama čovjek mora težiti duhu solidarnosti, a ne nekakvom lokalpatriotizmu.

Rad za opće dobro uključuje i realna obećanja koja se mogu i ostvariti jer bi u suprotnom olako dana obećana imala negativan utjecaj na raspoloženje ljudi. Brinuti se za opće dobro uključuje i obećano ispuniti, u suprotnomu se stvara zajednica nezadovoljnika i frustriranih ljudi, što ni u kom slučaju nije djelovanje za opće dobro. Opće dobro ima cilj dobro svakoga pojedinca u zajednici, a takvo djelovanje kršćanin opet crpe iz zajedništva s najvećim Dobrom, a to je Bog. Bogoljublje i čovjekoljublje je najbolji put za ostvarenje općega dobra.

BRČIĆ: Kako je javno, političko djelovanje stalno u doticaju s konkretnim ljudima, vrlo je važno biti susretljiv i strpljiv. Tko olako iskače iz »tračnica«, nije za političko i javno djelovanje. Normalno da to nije uvijek lako, ali jednostavno svoje osobne poteškoće čovjek mora ostaviti kod »kuće« kako bi bio spreman saslušati ljude koji mu dolaze iz raznih razloga. Svjedok sam da u mnogim situacijama, kada se uz najbolju volju ljudima ne može pomoći, topla riječ i pružena pozornost imaju itekako važan učinak, to ljudima daje nekakvu nadu, lakše im je jer ih se saslušalo.

Određeni je i teret što ponekad ljudi misle da mi na nekim pozicijama imamo »čarobni štapić« za sve njihove probleme. Normalno da treba obazrivo ljudima objasniti da nisu baš uvijek u pravu. Problem je i to što se ljude koji se bave političkim djelovanjem olako stavlja u negativan kontekst. Svakako da je velika poteškoća što su materijalne potrebe uvijek veće od realnih mogućnosti, za jednu grupu ljudi uvijek ćete biti nepravedni ma koliko se vi trudili biti pravični. Selekcije se zbog nedostatnih sredstava moraju često činiti, tu čovjek ne smije biti pretjerano sentimentalan, ali ni bezosjećajan. Upravo takve situacije stalno zahtijevaju dubinsko promišljanje, molitvu za mudrost. Nositi se s kritikama, nekada opravdanim a nekada i neopravdanim, također je svakodnevni »začin« političkoga djelovanja.

BRČIĆ: Nijedan crkveni dokument izričito ne zabranjuje vjeroučiteljima pripadnost nekoj stranci. Međutim, to je pitanje razboritosti i mudrosti; ako se programi i stavovi određene stranke protive općeljudskim načelima i pravima, dakako ujedno i crkvenom nauku, ne bi se smjelo pripadati toj stranci.