U razmišljanju o sadašnjosti i budućnosti hrvatskoga sela neizostavno se nameće pitanje: mora li se većina hrvatskih sela biološki ugasiti i mogu li svi živjeti u nekoliko velikih gradova? Treba li Hrvatska biti ovisna o uvozu hrane i energije i mora li se jesti industrijska hrana, bez okusa i mirisa? Uz to neizostavno je pitanje hoće li nestati većina hrvatskih tradicionalnih vrijednosti? Moraju li uvijek drugi odlučivati što će biti s hrvatskim selom i Hrvatima? Kao odgovor na ta i slična pitanja nastao je program »Preporod hrvatskog sela« koji je s timom radio prof. dr. Damir Kovačić s Agronomskoga fakulteta u Zagrebu.
Nedavno ste proveli istraživanje u seoskim područjima Republike Hrvatske o kvaliteti života i problemima sela. Kakvo je stanje na hrvatskome selu?
DR. KOVAČIĆ: Najveći problem hrvatskoga sela, a osobno držim i hrvatske države, jest demografsko propadanje sela. Masovno iseljavanje seoskoga stanovništva zbilo se šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad je industrija zapošljavala velik broj novih radnika. Drugo veliko iseljavanje seoskoga stanovništva dogodilo se za vrijeme Domovinskoga rata. Tako su čitava područja zemlje ostala bez stanovnika ili s jako malo stanovništva. Nakon stvaranja hrvatske države porasla su očekivanja u ravnomjerniji prostorni razvitak zemlje, pa tako i obnovu hrvatskoga sela. Međutim, demografski podaci ne daju pravo na optimizam. Prema podacima posljednjega popisa stanovništva, samo u proteklom desetljeću broj seoskih naselja ispod sto stanovnika povećao se gotovo za trećinu, a udvostručio se broj seoskih naselja bez stalnoga stanovništva. Zabilježeno je čak 186 sela bez stanovnika, što je posljedica biološkoga gašenja tih naselja. Manje od 100 stanovnika ima 2408 sela, zapravo prosječno 40 stanovnika po naselju. K tome 2050 sela ima od 100 do 299 stanovnika, odnosno dvije trećine seoskih naselja u Hrvatskoj ima manje od 300 stanovnika. Većini tih naselja prijeti izumiranje zbog nepovoljne starosne strukture, posebice onima izvan regionalnih središta.
Hrvati spadaju među starije stanovništvo u Europi, kakva je starosna struktura hrvatskoga sela i koji su najčešći problemi?
DR. KOVAČIĆ: Stanovništvo sela je većinom staro i slabo obrazovano. Podaci upozoravaju na izrazito nepovoljan odnos između mladog i starog seoskog stanovništva. Indeks starosti seoskog stanovništva, koji pokazuje odnos između stanovništva starijeg od 65 godina i mlađeg od 19 godina, u razdoblju od 1991. do 2001. povećan je s 0,79 na 0,96. Inače, drži se da je stanovništvo staro ako je taj indeks iznad 0,40. U posljednjih nekoliko desetljeća značajno je smanjen udjel poljoprivrednoga stanovništva. Od nekada dominantnoga društveno-gospodarskog sloja, danas poljoprivredno stanovništvo sudjeluje sa svega 11 posto u ukupnom seoskom stanovništvu. U hrvatskom je selu i dalje razmjerno vrlo velik udjel nepismenih, 2,8 posto, i jako malo onih koji su završili višu školu i fakultet, 4,7 posto.
Selo je dva puta siromašnije od hrvatskoga prosjeka
Kakvo je stanje što se tiče radnih mjesta i gospodarstva na selu?
DR. KOVAČIĆ: Promjene u hrvatskom gospodarstvu, osobito u seoskim područjima, razvijale su se gotovo isključivo »ukidanjem« radnih mjesta u poljoprivredi te uz porast nekoliko djelatnosti u sektoru usluga. Zbog zanemarivanja prostorne komponente razvoja, najčešće na račun seoskih područja, mnoga su suočena s ekonomskim i socijalnim padom. Prema podacima Nacionalnoga akcijskog plana za zapošljavanje »2005-2008«, u nekim je seoskim regijama postotak aktivnoga radnog stanovništva smanjen na 37%, npr. u Zadarskoj županiji. Hrvatsko selo suočava se i s visokom stopom nezaposlenosti. Prema rezultatima našega istraživanja, stopa nezaposlenosti je 30%, odnosno svaki treći stanovnik sela je nezaposlen. To je gotovo dva puta više od prosjeka za Hrvatsku odnosno tri puta veća nezaposlenost nego što je to u Gradu Zagrebu. Umjesto osmišljavanja hrvatskim uvjetima prihvatljivoga poljoprivrednog razvitka, domaća agrarna politika lutala je i nerijetko slijedila ili želje »domaćih velikih igrača« ili poljoprivredne ciljeve drugih, najčešće Europske unije. U Hrvatskoj vlada nezadovoljstvo poljoprivrednih proizvođača, nezadovoljstvo potrošača te nepripremljenost cijeloga poljoprivrednog sektora integracijskim procesima, tj. ulasku Hrvatske u Europski uniju. Pad poljoprivredne proizvodnje uz istodobnu liberalizaciju vanjskotrgovinske razmjene ima za posljedicu drastičan porast uvoza poljoprivrednih prehrambenih proizvoda. Tako je u 1996. godini Hrvatska uvezla poljoprivredne prehrambene proizvode u vrijednosti 946, a izvezla u vrijednosti od 547 milijuna dolara. U 2006. godini uvoz je bio gotovo dvije milijarde američkih dolara (1,85 milijardi USD), a izvoz nešto više od milijardu dolara.
Nedavno objavljeni podaci o društvenom brutoproizvodu, kao mjera gospodarske razvijenosti, pokazuje da su stanovnici sela tri puta siromašniji od stanovnika Grada Zagreba, odnosno oko dva puta od prosječnoga stanovnika Republike Hrvatske.
Mala ponuda radnih mjesta u selu, niži životni standard i općenito niža kvaliteta života dovodi do daljnjega iseljavanja, posebice mlađeg i obrazovanijeg stanovništva sa sela. Nažalost, mladi odlaze, stari umiru, a selo ostaje prazno.
Dugoročnim programom vratiti život na selo
Uz istraživanje radili ste projekt »Preporod hrvatskoga sela«. Što on sadrži, na čemu se temelji i koliko je realno ostvariv?
| Problem je što nikad nismo imali vlastitu razvojnu politiku koja bi selo vodila prema napretku. To je i bilo razumljivo dok su o tome, izravno ili posredno, odlučivali drugi, primjerice Beč, Pešta, Beograd. Misao vodilja seoske politike je ona koja će omogućiti održivi razvitak sela i seoskoga prostora u Republici Hrvatskoj. Zato je nuždan program trajnoga ulaganja u razvojne projekte na hrvatskome selu. Zabilježeno je čak 186 sela bez stanovnika, što je posljedica biološkoga gašenja tih naselja. Manje od 100 stanovnika ima 2408 sela, zapravo prosječno 40 stanovnika po naselju. K tome 2050 sela ima od 100 do 299 stanovnika, odnosno dvije trećine seoskih naselja u Hrvatskoj ima manje od 300 stanovnika. Većini tih naselja prijeti izumiranje zbog nepovoljne starosne strukture, posebice onima izvan regionalnih središta. |
Temeljni je cilj ovoga programa zadržati postojeće stanovnike sela te privući u selo nove stanovnike, u provom redu one većih životnih stremljenja. To je moguće ostvariti samo ako se ostvare gospodarske i infrastrukturne pretpostavke. U gospodarskom smislu treba stvoriti mogućnosti zapošljavanja i zarade. Uz to potrebno je osigurati dostupnost fizičke i društvene infrastrukture koju traži suvremeni čovjek. Program je namijenjen svim skupinama koje žive na selu i nudi rješenja za njihove najveće probleme. To su ove skupine: seljačka gospodarstva, farme, staračka i potrebita gospodarstva, nepoljoprivredna kućanstva, novi stanovnici sela te turisti i putnici.
Hrvatskoj treba seljačka poljoprivreda
Koliko se Hrvatska gospodarski i natalitetno može obnoviti kroz poljoprivredu i kakav je model poljoprivrede na selu održiv?
DR. KOVAČIĆ: Poljoprivreda gubi na važnosti, ali će i ubuduće biti gospodarska grana koja proizvodi kvalitetnu hranu za prehranu stanovništva i sirovine za potrebe industrije te osigurava obradu poljoprivrednog zemljišta. Dvije su krajnje mogućnosti: farmerska ili seljačka poljoprivreda. Put prema farmerskoj poljoprivredi pretpostavlja stvaranje nekoliko tisuća velikih farma koje bi sa svojom poljoprivrednom proizvodnjom bile cjenovno konkurentne na globalnom tržištu. Na takav bi se način u Slavoniji moglo formirati svega oko 4500 farmâ prosječne veličine od 100 ha. To znači da bi u toj izrazito poljoprivrednoj regiji, koja ima oko milijun ljudi, njih najviše oko 12 tisuća moglo živjeti izravno od primarne poljoprivredne proizvodnje. Prema tom kriteriju u Hrvatskoj bi moglo biti desetak tisuća farma.
Druga je mogućnost očuvanje i razvijanje seljačke poljoprivrede koja se temelji na multifunkcionalnosti. Uz proizvodnju hrane seljačka poljoprivreda istodobno ispunjava prostornu i ekološku funkciju. Prema procjenama, taj model poljoprivrede može osigurati održivost oko 100.000 seljačkih gospodarstava, koliko ih danas približno ima na hrvatskom selu. Zato poljoprivredna politika treba stvoriti uvjete pod kojim će poljoprivreda postati dugoročno održiva. Strateško opredjeljenje seljačke poljoprivrede je proizvodnja posebno vrijednih proizvoda i usluga koja će osigurati njezin opstanak na globalnom tržištu.
Kako postići da se oživi hrvatsko selo i postigne 100.000 vitalnih seljačkih gospodarstava?
DR. KOVAČIĆ: Ciljevi poljoprivredne politike moraju biti realni i održivi. Tako je nužno održati seljačku poljoprivredu s najmanje 100.000 vitalnih seljačkih gospodarstava. Važno je za to okrupniti seljački posjed do razine održivosti, te postići 95-postotnu samodostatnost poljoprivredne proizvodnje za temeljnim prehrambenim proizvodima. U Hrvatskoj treba obraditi sve poljoprivredne površine, razviti ekološku i integralnu poljoprivredu i ustrojiti trajno obrazovanje poljoprivrednika. Kako bi se ostvarili zacrtani ciljevi treba poduzeti stanovite mjere poljoprivredne politike, npr. proizvodni poticaji, odnosno vraćanje poticaja svim seljačkim gospodarstvima bez obzira na veličinu proizvodnje. Prelazak na jedinstveno plaćanje po gospodarstvu, uvođenje gornje granice poticaja po gospodarskom subjektu. Važno je poticanje proizvodnje radno intenzivnih kultura te poticanje ekološke i integralne poljoprivredne proizvodnje. Za sve to važna je zemljišna politika. U prvom redu mislim na prodaju državnoga poljoprivrednog zemljišta seljačkim gospodarstvima, zatim uknjižba poljoprivrednoga zemljišta u zemljišne knjige te dosljedno provođenje zakona o zemljištu. Mora se spriječiti cijepanja zemljišnih parcela i ustrojiti agencije za promet poljoprivrednim zemljištem. Na malim stvarima i projektima treba raditi. Tako je nužno kultiviranje neobrađenoga poljoprivrednog zemljišta, primjerice kroz dodjele koncesija za uređivanje neobrađenog zemljišta, za što se isplaćuje ekonomska naknada, zatim povećanje odgovornosti vlasnika zemlje. Uz to se može donijeti niz programa kroz organiziranje prodajnih i marketinških zadruga, izgradnja tržne infrastrukture, poticanje kupnje domaćih proizvoda i sl.
Na koji se način može povećati zaposlenost na selu i otvaranje radnih mjesta?
DR. KOVAČIĆ: Povećanje zaposlenosti i dohotka u seoskom prostoru moguće je ostvariti kroz djelatnosti koje su vezane uz poljoprivrednu proizvodnju, sudjelovanjem seoskog stanovništva u pružanju komunalnih i socijalnih usluga te kroz razvitak ostalih nepoljoprivrednih djelatnosti u seoskom prostoru. U Hrvatskoj je izravna prodaja važan prodajni put za brojna seljačka gospodarstva. Najveći razvojni potencijal imaju seljačke tržnice, seljački sajmovi, seljačke trgovine te internetska prodaja seljačkih proizvoda. Od proizvoda moguće je značajno povećati izravnu prodaju seljačkih specijaliteta, npr. suhomesnatih proizvoda, sireva, vina, rakije, kruha i kolača te ekoloških proizvoda. Dodatno zaposlenje u izravnoj prodaji moglo bi pronaći oko 10 tisuća seljačkih gospodarstava. Putem izravne prodaje moguće je povećati dohodak tih gospodarstva od 20 do 50%. Tradicijski i inovativni proizvodi jesu proizvodi dodatne vrijednosti i kao takvi predstavljaju značajnu dohodovnu alternativu za seoski prostor. Tu se misli na prehrambene proizvode, proizvode kućne radinosti, proizvode tradicijskih obrta te tradicijska jela i pića. Nabrojit ću samo neke tradicijske proizvode koji imaju potencijal da postanu brendovi za svjetsko tržište: slavonski kulen, zagorski puran, dalmatinski pršut, autohtona vina, domaći sirevi, maslinovo ulje s posebnih položaja, dalmatinska i lička janjetina, hrvatska junetina itd.
Hrvatska ima velike mogućnosti za razvitak agroturizma, ali i svih ostalih oblika turizma u seoskom prostoru. Temeljne su prednosti reljefna, klimatska i kulturološka raznolikost područja te Jadransko more sa sadašnjih više od 50 milijuna noćenja stranih turista. Samo kroz agroturizam moglo bi novu zaposlenost i dohodak ostvariti oko 2000 seljačkih gospodarstava. Dodatni dohodak iz te djelatnosti procjenjuje se na 50-ak%.
|
Hrvatska se nije pripremila za EU Što je s pretpristupnim fondovima? Zašto oni nisu iskorišteni? DR. KOVAČIĆ: Pitate me vjerojatno za one namijenjene poljoprivredi i ruralnom razvitku. Hrvatska se očito nije dobro pripremila. S druge je strane regulativa EU snažno povezana s tehnikom koju nema većina hrvatskih seljaka i stoga nije u mogućnosti aplicirati na fondove EU. Ako se uistinu želi pomoći hrvatskom selu, pa i hrvatskom seljaku, ključna će biti pomoć iz državnog proračuna, a u tome strana sredstva mogu tek pomoći. Konačno, program »Preporod hrvatskoga sela« je jedna vizija, jedan san. On se može ostvariti samo ako ga prihvate i podrže svi u Hrvatskoj koji žele dobro selu. |
Ključno u procesu otvaranja novih radnih mjesta u seoskom prostoru ipak će biti nepoljoprivredne investicije. Kao dobar primjer za to može nam poslužiti susjedna Slovenija koja je desecima godina otvarala obrte i malu industriju u slovenskim selima dok smo mi sve »gurali« u velike gradove.
Često se spominje proizvodnja obnovljive energije. Gdje je tu Hrvatska?
DR. KOVAČIĆ: Obnovljiva energija obuhvaća zelenu energiju te energiju iz vjetra i sunčanu energiju. Pojam zelena energija obuhvaća biogoriva I. i II. generacije te iskorištavanje biomase. To su biodizel, etanol iz škrobnih sirovina, u prvom redu kukuruza, te glicerol. Hrvatska je ovisna o uvozu energije, ponajviše sve manje raspoložive i skupe nafte. Ta ovisnost može se smanjiti proizvodnjom alternativne energije, posebice zelene energije. Uz to, različiti oblici proizvodnje zelene energije mogu otvoriti novi prostor poljoprivrednoj proizvodnji i iskorištavanju šuma te smanjiti emisiju stakleničkih plinova. Štoviše, Republika Hrvatska preuzela je međunarodne obveze vezane za proizvodnju alternativne energije. Primjerice, kao buduća članica EU ima obvezu da do 2020. godine 20% mineralnih goriva zamijeni alternativnim, pri čemu je nezamjenjiva uloga biogoriva. Proizvodnja zelene energije u Hrvatskoj još je u povojima. Trenutno postoje dvije rafinerije za proizvodnju biodizela, ali se za njegovu proizvodnju koristi palmino ulje iz uvoza te otpadno jestivo ulje. Hrvatska treba razviti sve poznate oblike proizvodnje zelene energije, a dobar primjer i putokaz u tome može biti Austrija. Primjerice, u Austriji je udio proizvedene energije iz biomase u ukupnoj potrošnji energije oko 13% dok je kod nas taj postotak svega 4,6%. Uz to u Hrvatskoj se energija iz biomase većinom koristi na tradicionalan način, uz korištenje neefikasne tehnologije. Potrebno je naglasiti da u Hrvatskoj velik dio zelene mase propada, a mogao bi se iskoristiti za proizvodnju energije, i na tom području trebamo napraviti najbrži i najveći napredak. Uz već navedene ekološke koristi od zelene energije njezina proizvodnja može osigurati zaposlenost i dohodak za veći broj seljačkih gospodarstava.
Postoji li za to infrastruktura i kako je izgraditi?
DR. KOVAČIĆ: Osim posla i zarade, za život suvremenog čovjeka važna je suvremena infrastruktura. Na hrvatskom selu infrastruktura je slabo razvijena. Od fizičke infrastrukture najslabije je razvijen kanalizacijski sustav. Sela su razmjerno dobro opremljena telefonskom mrežom, a slabo informatičkom infrastrukturom. Izraziti je nedostatak objekata društvene infrastrukture. Osnovnu školu ima svega 28% sela, ambulantu opće zdravstvene prakse 12%, stomatološku ambulantu svega 6%, a poštanski ured 12% seoskih naselja. Kulturne ustanove, knjižnice, sportski tereni, dječji vrtići i sl. vrlo su rijetki u seoskim područjima. Dok se ne izjednači razina infrastrukturnih usluga u gradovima i selima, gradovi će i nadalje biti velik mamac za odlazak stanovništva sa sela, ali isto tako i zapreka za dolazak novih stanovnika u selo odnosno dolazak nepoljoprivrednih djelatnosti u seoski prostor. U našem seoskom prostoru ima oko 550 većih seoskih središta, od čega oko 425 općinskih središta i oko 125 manjih gradova. Ta središta treba što prije opremiti svom potrebnom fizičkom i društvenom infrastrukturom.
|
Država »protjerala« seljake iz šume Što je s hrvatskim šumama na koje će uskoro stranci imati pravo? DR. KOVAČIĆ: U većini europskih zemalja šume su razmjerno velik izvor zaposlenosti i dohotka za gospodarstava u seoskom prostoru. U Hrvatskoj su, zbog uvođenja niza ograničenja i zabrana, seljaci praktično potjerani iz šume, a gospodarsko korištenje šume za njih nema većeg značenja. Šuma bi trebala ponovno postati izvor zaposlenosti i dohotka za dio seljačkih gospodarstava u Republici Hrvatskoj. Seljačka gospodarstva treba uključiti u iskorištavanje drvne mase, razviti proizvodnju zelene energije iz drvne mase i otpadaka drvne mase, ponovo oživjeti ekstenzivno stočarstvo te intenzivirati skupljanje šumskih plodova. Ciljevi šumarske politike moraju biti povećanje gospodarske koristi od privatnih šuma, uključiti seljačka gospodarstva u iskorištavanje državnih šuma, zadržati stručni nadzor nad iskorištavanjem državnih šuma. Isto tako treba modernizirati ribarsku flotu i izgraditi ribarsku infrastrukturu očuvati i pozicionirati tradicionalno ribarstvo te modernizirati akvakulturu. |
