Naše je društvo, kao i cijela Europa, u fazi dubokih promjena. Suvremeno društvo na različitim područjima ukazuje na postojanje različitih promjena. Nalazimo se pred velikim i dubokim promjenama načina razmišljanja i djelovanja koje otvaraju cijeloj Europi nova pitanja glede budućnosti. Tako modernim pojavama kao što je, naprimjer, zahtjev homoseksualaca za zajedništvom života ili pak eksperimentima koji zadiru u dostojanstvo ljudske osobe ozbiljno prijeteći slici čovjeka, napuštamo cjelokupnu moralnu povijest čovječanstva.
Izazovi suvremena svijeta
Posebnu pozornost zahtijeva proces globalizacije. Poznata nam je složenost i utjecaj globalizacije na život pojedinca i cijeloga društva. Globalizacija može donijeti porast proizvodnje i dostupnost materijalnih dobara mnogima. Vjerojatno može i pridonijeti procesu povezanosti među ljudima i među narodima. Dovoljno je sjetiti se internetske povezanosti pojedinca sa cijelim svijetom, dostupnosti informacija i sl.
Ako je, međutim, proces globalizacije povezan sa zakonima tržišta, i to onim zakonima koji pogoduju snažnima i bogatima, globalizacija postaje isključivo gospodarska pojava. Shvaćena i življena na takav način potiče nezaposlenost, smanjivanje socijalnih prava i usluga. U nepravednoj konkurenciji povećava raskorak između bogatih i siromašnih potiskujući siromašne još niže na dno teškoga pojedinačnog i zajedničkog preživljavanja.
Kriza je postao pojam pomoću kojeg počesto opisujemo naš način života. Ona se osjeća na osobnoj, obiteljskoj, šire društvenoj kao i na svjetskoj razini. Različite katastrofe i prijetnje uništenjem svakodnevne su naše teme. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće velikog gospodarskog i društvenog napretka, velikih izvanrednih znanstvenih otkrića. Istodobno, to je bilo stoljeće »krika i bijesa«. Može se reći da je napredak općenito donio razočaranje. Spomenimo samo neke razloge toga razočaranja: rastuća nezaposlenost, trajna i sve veća nejednakost u stopama razvitka u cijelome svijetu, glad milijuna djece i odraslih, nove bolesti, prijetnje prirodnom okolišu, ratovi, manipulacije... Unatoč završetku hladnoga rata, česte su napetosti i sukobi između zemalja te etničkih i drugih skupina. Gospodarski razvitak koji zanemaruje tradicionalne vrednote rezultira neprihvatljivim plodovima: moralnom krizom te širenjem nasilja i zločina, raspadom obiteljskog života, otuđenošću, sukobima zbog nacionalnih i rasističkih predrasuda i neprihvaćanja, nesolidarnošću, velikim nejednakostima i sl.
| Potrebno je ostvariti takva znanja i kompetencije koje će hrvatskom društvu i gospodarstvu te svakom pojedincu dati određenu prednost ili barem jednake šanse na globalnom tržištu. Nužno je usustaviti školstvo koje će prema svim odrednicama biti prilagođeno za cjelovit odgoj i obrazovanje mladog naraštaja u modernom, demokratskom, poduzetničkom i pluralnom društvu 21. stoljeća koje promiče vrijednost svake osobe prije svega i kvalitetan život i koje ne odstupa od temeljnih moralnih i ljudskih vrijednosti. |
Odgojno-obrazovna djelatnost i humanost globalizacije
Na početku 21. stoljeća i hrvatska se odgojno-obrazovna politika suočava s napetostima koje postoje u svim suvremenim društvima: lokalno i nacionalno je nasuprot globalnom i svjetskom, tradicija nasuprot modernosti, kratkoročno nasuprot dugoročnom, konkurencija i natjecateljski duh nasuprot postizanju jednakosti i solidarnosti, ubrzano povećanje spoznaja nasuprot ljudskim sposobnostima da ih usvoje, duhovno je nerijetko nasuprot materijalnom. Sve više se osjećaju i napetosti između tržišnoga gospodarstva i njegova društvenog okruženja.
Naše je školstvo u fazi temeljnih reformskih promjena. Temeljno se pitanje promjena odnosi na svrhu i zadaće suvremenog odgoja i obrazovanja. Isticanje općeg cilja odgoja i obrazovanja zapravo je iskazivanje cjelokupne mudrosti o tome što društvo u cjelini očekuje od svoga sustava školstva.
Danas se mogu identificirati različiti smjerovi razvoja suvremene škole. Spomenut ćemo samo dva, ona koja se nazrijevaju u pozadini rasprava o školi u Hrvatskoj. Prvi model polazi od jasnih zahtjeva da sve što škola radi treba služiti i biti u funkciji jačanja kompetitivne snage države i njezina gospodarstva na globalnom međunarodnom tržištu. Takva škola sve više postaje ustanova za karijeru. Drugi model, možemo ga nazvati humanističko-solidaristički, shvaća školu kao mjesto pomoći razvoju pojedinca u njegovu samoostvarenju te u razvoju humanih odnosa. U ta dva modela ocrtavaju se i dvije strane medalje koju nazivamo globalizacija.
Ako smatramo da je potrebno usko povezati školu, tržište rada, produktivnost i učinkovitost, imat ćemo tip škole različit od onoga koji naglasak stavlja na međuovisnost i potrebu za solidarnošću, prava svih za obrazovanjem, vrijednost osobe prije svega i kvalitetan život. Ta dva modela sadrže »odgojna proturječja«. Spomenut ćemo samo neka: trebamo li razmišljati ponajprije o školi znanja ili o školi koja promiče socijalizaciju za novo pluralno građanstvo (lokalno, nacionalno internacionalno)? Trebamo li promicati školu kompetencija ili više razmišljati o cjelovitome obrazovanju? Želimo li stvoriti kvalitetnu školu koja ponajprije promiče učinkovitost i školski uspjeh ili školu koja se zalaže za jednakost i iste odgojne mogućnosti za sve, prema mogućnostima i potrebama svakoga? U odgojno-obrazovnoj praksi trebamo li naglasak stavljati na informatičku logiku ili je potrebno otvoriti se mnogim i različitim jezicima i spoznajnim pristupima kao i sadržajima koji odgajaju za istinoljubivost, za lijepo, plemenito i dobro? Želimo li učenike koji će biti dobro informatički opismenjeni ili one koji će razvijati dobre međuosobne odnose? Očito je da je nemoguće odlučiti se za jedan ili drugi model. Bit će potrebno naporno tražiti, gdje god je to moguće »et-et«, iako nam na prvi pogled izgleda da je jedini mogući odnos »aut-aut«.
Možemo zaključiti da promjene hrvatskoga školstva imaju dvije temeljne zadaće, od kojih je jedna teža i složenija od druge. Prva je zadaća usustaviti školstvo koje će prema svim odrednicama biti prilagođeno za cjelovit odgoj i obrazovanje mladog naraštaja u modernom, demokratskom, poduzetničkom i pluralnom društvu 21. stoljeća koje promiče vrijednost svake osobe prije svega i kvalitetan život i koje ne odstupa od temeljnih moralnih i ljudskih vrijednosti. Druga je zadaća ostvariti takva znanja i kompetencije koje će hrvatskom društvu i gospodarstvu te svakom pojedincu dati određenu prednost ili barem jednake šanse za nadmetanje na globalnom međunarodnom tržištu.
Promicanje osobe
Odgoj i obrazovanje danas više no ikad mora pridonosi identifikaciji i promicanju osobe, voditi računa o potrebama svakog pojedinca, njegovim individualnim potrebama, vrednovati pravo svakoga na različitost, omogućiti svakomu razviti sve njegove talente i ostvariti njegov stvaralački potencijal. Cjeloviti odgoj cjelovito se bavi čovjekom, njegovim svijetom, njegovim današnjim problemima, onima materijalne i onima duhovne naravi. Škola nije samo obrazovna ustanova u funkciji promicanja gospodarstva već se brine o punom procvatu ljudskog bića kao takvog, a ne kao proizvodnog sredstva.
Koliko god je važno naglašavati obrazovanje usmjereno prema gospodarskom rastu, odnosno znanosti i tehnologiji, barem toliko je važno naglašavati obrazovanje usmjereno prema ljudskom i društvenom razvitku. Sam gospodarski razvitak jamačno neće donijeti sretniju budućnost. Autentičan odgojno-obrazovni proces usmjeren je razvijanju cjelovitosti osobe, kako na kognitivnoj tako i na afektivnoj i voljnoj razini te na razini vrednota; promiče nadalje individualne aspekte kao i društvene dimenzije života.
Nastavlja se
