Molim vas da mi odgovorite na što se odnosi Božja zapovijed »ne poželi tuđega ženidbenog druga«. Odnosi li se samo na osobe u braku? Što je s udovcima/udovicama? Prestaju li oni biti ženidbeni drug smrću svoga bračnog druga? Što je s rastavljenima? Što je s osobama koje su u vezi, bilo izvanbračnoj ili predbračnoj?
Čitatelj iz Zadra
Deveta Božja zapovijed protivi se i zabranjuje prije svega požudu, te se temelji na svetopisamskim tekstovima iz Knjige Izlaska: »Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!« (Izl 20, 17), te na Isusovoj jasnoj opomeni: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5, 28). Riječ je dakle o kontroli požude, bez obzira na bračno ili kakvo drugo stanje osobe koju bi netko nekontroliranom požudom, oblikom žestoke čovjekove želje, pretvarao u »stvar«, u »predmet«, a zapravo je posljedica neposluha prvoga grijeha. Požuda unosi »nered u moralne čovjekove sposobnosti i, premda u samoj sebi nije grijeh, čovjeka čini sklonim grijehu«, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2515). Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti, o kojoj je Isus govorio u svome Govoru na gori: »Blago čistima srcem: oni će Boga gledati« (Mt 5, 8). Čistoća srca je preduvjet za gledanje. Već odsada daje nam da vidimo kako Bog vidi, da drugoga primamo kao »bližnjega«; omogućuje nam da u ljudskom tijelu, svojem i bližnjega, vidimo hram Duha Svetoga kojega treba poštivati.
Što se pak sviđanja i plemenitog osjećaja ljubavi prema nekom udovcu ili udovici tiče, jasno je da su oni sposobni za sklapanje novoga, kršćanskog braka ukoliko su osjećaji uzajamni, dok to isto ne vrijedi za ostale slučajeve koje navodite koje, kao što znate, Crkva ne prihvaća.
Moliti se može i na tržnici, i na šetnji
Kada sam bila mala, na vjeronauku su nas učili »da je bolje« na misi kod Euharistijske molitve prilikom podizanja hostije i kaleža (kad se nema prigode kleknuti) »stajati dostojanstveno« sa sklopljenim rukama, nego »svakako nepravilno kleknuti«, naprimjer čučnuti na jednoj nozi. Nedavno sam čula da kakvi smo to mi vjernici, kad na Prikazanje ne klečimo. Sada sam u dilemi.
Vaša čitateljica
Molio bih da mi odgovorite mora li se mladi čovjek dobrome Bogu obraćati na koljenima. Volio bih čuti kakva je razlika između molitve na koljenima i molitve u sjedećem položaju.
Vladimir Vuković, Duga Resa
Euharistijska molitva središnja je točka i vrhunac čitavoga slavlja: ona je »molitva zahvale i posvećenja«, kaže Opća uredba Rimskoga misala, te vjernicima poručuje: »Euharistijska molitva traži da je svi slušaju s poštovanjem i u šutnji, te da u njoj sudjeluju poklicima koje predviđa sam obred« (br. 55). Prije, u broju 20, dok govori o »kretnjama i držanju tijela« navedena uredba točno propisuje kako bi se vjernici, da bi dali »znak zajedništva i jedinstva skupa«, trebaju ponašati i držati. Tako ističe da bi, ako nije drukčije određeno, vjernici trebali stajati od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa oltaru, pa sve do zborne molitve uključivo; kod pjevanja »Aleluja« prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i sveopće molitve; zatim od darovne molitve do svršetka mise. »A neka sjede: za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnog psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti.« Na Vaše pitanje jednako tako daje odgovor: »Neka kleče kod posvećenja, osim ako to nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga.«
Čini nam se dakle, vrlo jasno, da su čitateljicu iz prvoga pisma vrlo dobro naučili da je bolje i prikladnije »stajati dostojanstveno«, nego klečati, zapravo »svakojako čučati«. Kako puno vjernika još uvijek kleči samo na jednome koljenu, valja reći da ni takav oblik klečanja nije nedoličan, dok bi čučanje trebalo izbjegavati, jer ne odražava molitveni stav, o kojemu pita drugi čitatelj. Svaki, ne samo mladi vjernik, može se Bogu obraćati na koljenima. No, molitva na koljenima nije jedini način držanja tijela u molitvi, koja i u sjedećem ili nekom drugom položaju može biti izraz i poštovanja i duboke poniznosti pred Bogom kojemu se vjernik obraća.
Katekizam Katoličke Crkve uči da je moliti »uvijek moguće«: »vrijeme kršćana jest vrijeme uskrsloga Krista koji je s 'nama u sve dane' (Mt 28, 20), ma kakve bile oluje. Naše je vrijeme u Božjim rukama« (KKC 2743), dok sveti Ivan Zlatousti kaže: »Često i žarko moliti moguće je čak i na tržnici i na šetnji, te također sjedeći u svojoj prodavaonici, bilo kupujući bilo prodajući, pa čak i kuhajući.« Vjerujemo da je to iskustvo koje je doživio svaki iskreni vjernik koji »ne bira vrijeme« jer zna da se uvijek može moliti, jer je molitva životna potreba, jer su molitva i kršćanski život neodvojivi. Njezine se važnosti i dubine dovoljno sjetiti ponavljajući Isusovu preporuku o molitvi u »skrovitosti svoje sobe«, kojom se vjernike potiče i na osobnu molitvu. Dakako da su i izvanjski stav i držanje tijela važni, ali ne smije se zaboraviti da je daleko važniji unutarnji stav i iskrenost kojom se vjernik u molitvi obraća Bogu.
