Slaveći Uskrs Crkva ispovijeda živoga, prisutnoga Krista. O posebnome sakramentalnome vidu te prisutnosti živoga Krista, o euharistiji, nedavno je progovorio papa Benedikt XVI. u postsinodskoj apostolskoj pobudnici »Sacramentum caritatis - Sakrament ljubavi«. Što je to »uskrsnoga« u euharistiji i što je »euharistijskoga« u Uskrsu? O naglascima pobudnice koji su najizravnije povezani s Kristovim uskrsnućem za Glas Koncila je progovorio dr. Ante Mateljan, profesor dogmatske teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Osim teološkoga rada u užem smislu riječi dr. Mateljan piše teološke i biblijske meditacije te dramske tekstove s kršćanskim nadahnućem. Niz godina bio je odgojitelj na bogoslovskom i dječačkom sjemeništu, a sada ispomaže u pastoralnome radu na jednoj splitskoj župi.
Zajedništvo s Uskrslim - euharistija
Možda bi bilo dobro naglasiti jednu povijesnu činjenicu. Naime, prvi su kršćani kao povlašteni dan za »lomljenje kruha«, euharistiju, izabrali upravo nedjelju, dan Isusova uskrsnuća. Zašto ne četvrtak ili židovsku subotu?
DR. MATELJAN: I uskrsnuće i euharistija su novost. Uskrsnuće je apsolutna novost u ljudskoj povijesti. Jedina prava novost. A euharistija je slavlje zajedništva s uskrslim Kristom. Na otajstven, sakramentalan način zajednica uspostavlja vezu između vlastitoga života i Kristova predanja vlastitoga tijela i krvi, dakle svojega života, za nas, za naše spasenje. Evanđelist Luka u Djelima apostolskim spominje kako se prva kršćanska zajednica sastajala prvi dan u tjednu. Taj prvi dan je dan Isusova uskrsnuća te ujedno dan novoga početka, novoga stvaranja. Ako je Isusovo uskrsnuće novi početak, onda je euharistija zalog, snaga toga novog početka. Ona između dvaju Kristovih dolazaka označava ono zajedništvo koje će se ostvariti u konačnom suobličenju Kristu, dakle u uskrsnuću onih koji u Krista vjeruju. Nakon Isusova uskrsnuća bilo je nezamislivo da bi kršćani, ako su željeli slaviti živu prisutnost - a to je euharistija - same osobe Krista uskrsloga, odabrali neki drugi dan u tjednu nego baš dan uskrsnuća, prvi dan u tjednu, nedjelju.
Godišnji i tjedni ritam vazmovanja
Svaka je nedjelja, upravo zahvaljujući euharistiji, zapravo proslava uskrsnuća. Kako biste opisali odnos između godišnje proslave Uskrsa i nedjelje?
DR. MATELJAN: Prije svega valja naglasiti kako Kristovo uskrsnuće nije moguće promatrati, pa onda niti slaviti, odvojeno od čitavoga Kristova vazmenog otajstva, koje uključuje muku, smrt i uskrsnuće kao svoj vrhunac i potvrdu. Upravo to lijepo izražava liturgija svetoga vazmenog trodnevlja, čiji je vrhunac Uskrs sa svojim vazmenim bdjenjem.
Liturgijska slavljenja vazmenog otajstva prate naravni ritam našega života. Postoji godišnji ritam, tj. ima događaja kojih se spominjemo jednom godišnje, kao što su rođendani, obljetnice braka i slično. A postoje i redovitiji životni ritmovi. Kao što, primjerice, barem ponekad u tjednu pokušavamo okupiti sve članove obitelji oko obiteljskoga stola, tako se i zajednica vjernika, Crkva, nedjeljom redovito okuplja oko zajedničkoga stola s uskrslim Kristom.
No važno je imati na umu kako je u svakoj euharistiji prisutan čitav Krist. Dakle, nedjeljno euharistijsko okupljanje je produženje Kristova vazmenog otajstva u tjednome ritmu, kako bismo se osnaživali u otajstvenome sjedinjenju s Kristom, u crkvenome zajedništvu, ali i u svijesti o našemu poslanju da kao kršćani budemo svjedoci novosti Kristova uskrsnuća, odnosno prisutnosti Uskrsloga među nama.
Živjeti po nedjelji - živjeti po Kristu
U postsinodskoj pobudnici »Sakrament ljubavi« papa Benedikt XVI. snažno naglašava značenje nedjelje. Štoviše, posegnuo je za drevnim izrazom sv. Igancija Antiohijskoga koji opisuje kršćane kao one koji »žive po nedjelji« (»iuxta dominicam viventes«). Što sve uključuje »živjeti po nedjelji«?
DR. MATELJAN: Ponajprije znači živjeti po vjeri, jer je nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća, simbol kršćanske vjere. Dakle, mogli bismo reći da to znači živjeti po Kristu uskrslome. Kršćanska je vjera, naime, odnos s Bogom po uzoru na Isusa Krista. Živjeti po nedjelji dakle znači pretvoriti svoj tjedan, svoj svakodnevni život, u djelovanje kojemu će Krist biti mjera. Ne rad, ne uspjesi, pa čak niti sama dobra djela, nego Krist koji je za nas trpio, umro i uskrsnuo. A budući da se s njime kao zajednica na sakramentalan način susrećemo u nedjeljnoj euharistiji, onda taj susret postaje mjerom našega života. Tjedan ima točno 168 sati. Nedjeljna misa traje otprilike sat vremena. Puno manje od jedan posto! No taj sat daje okus cijelome tjednu. Poput začina, ili kvasca, ili soli.
Posebno je Drugi vatikanski sabor naglasio kako je euharistija ujedno i poslanje. Onaj završetak misnoga slavlja na latinskome »ite, missa est!« (u hrvatskome prijevodu to nažalost ne dolazi tako dobro do izražaja), ne znači »misa je gotova«, nego znači: poslani ste biti »khristianoí«, biti Kristovi, biti kršćani, nositi Krista u svijet, u obitelj, na posao, u društvo, u odgoj... Teologija oslobođenja si je, s tim u vezi, postavila pitanje što znači sudjelovanje u euharistiji za one koji u društvu stvaraju okvire koji generiraju nepravdu, koji otežavaju život drugim ljudima. I danas se često čuje pitanje tko smije ići na pričest, odnosno ne smije. Mislim da bi se to pitanje također moglo okrenuti pa ga ovako postaviti: ako si bio na pričesti, što iz toga proizlazi?
Civilizacijsko i humanističko pitanje
U pobudnici Papa izražava želju i nadu da i građansko društvo prepozna i prizna nedjelju kao dan odmora od rada. Očito taj problem muči univerzalnu Crkvu. Kako to stanje iščitavati u svjetlu Kristova uskrsnuća?
| Jer Kristovo uskrsnuće nije samo Božja pobjeda nad smrću, nego i konačna čovjekova pobjeda. Upravo zato je nedjelja humanističko pitanje. Kakvog čovjeka želimo imati? Proizvođača-potrošača čija vrijednost ovisi isključivo o bankovnome kontu ili slobodnoga čovjeka koji je sposoban za solidarnost i zajedništvo? To se pitanje prije svega prelama na obitelji. Sjetimo se Isusove prispodobe o siromašnome Lazaru. Što to znači biti uspješan? Što to znači nešto postići? Uskrsnuće svjedoči da bitni kriteriji za vrednovanje života nisu materijalni kriteriji, nego da je pravi kriterij ljubav. |
Logika uskrsnuća, i logika euharistije, jest drugačija. To je logika Božjeg davanja sebe svijetu, do utjelovljenja, do smrti. Krist u svojoj muci i smrti definitivno daje sebe. Uskrsnuće je pobjeda toga darivanja. Stoga kršćanska logika ne može biti drugo nego logika zajedništva i solidarnosti. Osobito prema onima koji su toga zajedništva potrebniji. To nisu samo siromašni ni napušteni, nego tu spadaju i djeca, bračni drugovi. Zar oni ne trebaju imati vremena jedni za druge? Nedjelja - to je naslijedila već od starozavjetne subote, a Uskrsnuće je tome dalo konačnu potvrdu - jest dan prepoznavanja da su mi svijet i ljudi oko mene darovani, dan kad ću se tome radovati, dan kad ću Bogu na tome zahvaliti. Jednom riječju, ona je povlašteno vrijeme očovječenja. Jer Kristovo uskrsnuće nije samo Božja pobjeda nad smrću, nego i konačna čovjekova pobjeda. Upravo zato je nedjelja humanističko pitanje. Kakvog čovjeka želimo imati? Proizvođača-potrošača čija vrijednost ovisi isključivo o bankovnome kontu, ili slobodnoga čovjeka koji je sposoban za solidarnost i zajedništvo? To se pitanje prije svega prelama na obitelji.
Uskrs mnoge kriterije dovodi u pitanje
Kad govori o euharistiji, Papa naglašava i njezin eshatološki značaj...
DR. MATELJAN: Današnji čovjek ne voli razmišljati o smrti. »Živi život«, glasi krilatica. Kao da smrt nije, paradoksalno ali istinito, dio života. Štoviše, cinici bi rekli da je ona jedino što je u životu sigurno. A što bi rekli mi kršćani? Mi bismo rekli tri stvari. Prvo, smrt je za nas prijelaz iza kojega nas čeka uskrsli Krist, zajedništvo s trojstvenim Bogom i sa svima spašenima. Drugo, ni u životu ni u smrti nismo sami, nego je s nama živi, uskrsli Krist po Duhu Svetome. I treće, ta istina nužno mora određivati naš život da bi znali kamo idemo.
I taj bi govor bio besmislen bez Kristova uskrsnuća...
DR. MATELJAN: Riječ je doista o temeljnom kriteriju vrednovanja ljudskoga života: Isplati li se živjeti, zašto živjeti i kako živjeti kao čovjek? Kristovo uskrsnuće baca posve novo svjetlo na ljudski život. Kršćanin koji vjeruje u Kristovo uskrsnuće ne gleda na ovaj život kao na jednu završenu, zaokruženu priču, koja je rijetko »happy end«, a često zna biti tragedija. Ako pak nema te perspektive, što čovjeku preostaje? Uhvatiti se sitnica, materijalnih stvari.
S druge strane, neki naši kriteriji u svjetlu uskrsnuća postaju vrlo upitni. Sjetimo se Isusove prispodobe o siromašnome Lazaru. Što to znači biti uspješan? Što to znači nešto postići? Uskrsnuće svjedoči da bitni kriteriji za vrednovanje života nisu materijalni kriteriji, nego da je pravi kriterij ljubav. Krist je uskrsnuo snagom Božje ljubavi. Oni koji s tom ljubavlju surađuju, postaju već ovdje na zemlji baštinici, dionici uskrsnuća. A znak toga dioništva je euharistija, jer ona i nije drugo doli sakramentalno zajedništvo s Uskrslim.
|
Izbori kao »ispit savjesti« Jednome broju u pobudnici Papa je dao naslov »euharistijska dosljednost«. U njemu se obraća političarima i zakonodavcima katolicima. Ne bi li se bilo dobro podsjetiti da je ovaj Uskrs predizborni Uskrs? DR. MATELJAN: Kad o tome govorimo, onda je najprije potrebno ispitati savjest. Uskrs je uvijek bio prigoda za to, kako bismo »hodili u novosti života«. Kako naš život izgleda u svjetlu uskrsloga Krista? To pitanje tiče se svih vjernika, što god radili, a ako su političari, onda se ono odnosi na njihovo političko djelovanje. Nadalje, taj ispit savjesti ne tiče se samo pojedinaca nego je potrebno i moguće, da se tako izrazimo, »kolektivno« ispitivanje savjesti, tj. zapitati se kako »mi«, kao zajednica, izgledamo u tome svjetlu. Pa i politički izbori su kolektivni čin u kojemu zajednica odlučuje kako će izgledati njezina budućnost. Čini mi se da postoji podosta velik nerazmjer između broja katolika u Hrvatskoj i političkoga djelovanja. Pa i kriteriji biranja političara u tom su mi smislu upitni. Kako jedan katolik koji vjeruje u Isusa Krista može izabirati nekoga tko se javno zalaže za ono što je moralno zlo? Nadalje, od onih koji preuzimaju javne funkcije traži se da preuzmu odgovornost. Kršćani koji preuzimaju javne funkcije moraju biti svjesni ne samo odgovornosti pred ljudima nego i odgovornosti pred Bogom. |
»Što treba činiti Crkva?«
Nedavno je jedan kolumnist ustvrdio kako je hrvatsko društvo izgubilo kriterije. Ne tako davno govorilo se o »duhovnoj obnovi« koja je, možemo slobodno reći, ismijana i prije nego što je mogla dati ikakve plodove. Papa u pobudnici govori o »moralnoj preobrazbi«, polazeći upravo od prisutnosti uskrsloga, živoga Krista u euharistiji...
DR. MATELJAN: Moje osobno mišljenje jest da pomalo nekritički srljamo ne samo u globalne integracije, nego također olako poprimamo mentalitet zapadnoga društva koje je po mnogo čemu dekadentno. I to ne samo u moralnome smislu, nego i u pravnome. Nedavno je Europski sud za ljudska prava donio presudu po kojoj je Poljska država dužna jednoj ženi isplatiti dosta veliku svotu novca, jer ju je zakon spriječio da izvrši pobačaj, nakon čega je ona u određenom postotku ostala invalid. Pravne norme su protumačene tako da apsolutno nevina strana, a to je dijete, uopće nije zaštićena. Ispada da je pravno dopušteno nevinoga ubiti! Današnji zapadni čovjek očito nije u stanju prepoznati i vrednovati tu činjenicu. Dakako, sličnih primjera ima još i svi znamo koji su. Kamo će nas to odvesti na duge staze? Čini se da takav razvoj društva vodi njegovome fizičkom nestanku.
Što treba činiti Crkva? Na prvome je mjestu vlastita duhovna izgradnja Crkve kao zajednice i njezinih članova, vlastito učvršćivanje o vjeri, osvjedočenje o vrijednosti moralnih stavova i kriterija. To je nezamjenjivo, jer »ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti«? Na crkvenoj razini, nadalje, mislim da u naša bogoslužja treba vratiti osjećaj za svetost svetih čina, poglavito euharistije. Jer moralna kriza je uvijek posljedica gubitka osjećaja za sveto, za ono što nas nadilazi i pred čim se moramo pokloniti.
Treći je element kerigmatski. Crkva je dužna neustrašivo naviještati istinu spasenja svima, i onda kad to košta. Hrabrost je upravo uskrsna krepost. Isus je od svojih učenika tražio »da se pregore«, da se odreknu samih sebe. To također znači da se izlože opasnosti da ih drugi ismiju, proglase čudacima. Taj navještaj ne bi trebao dolaziti do izražaja samo u trenucima krajnje neukusnih napada na Crkvu i na vjeru, nego je nužna sustavna kerigma. Prvi su za to odgovorni biskupi, potom svećenici, a onda i sav Božji narod.
»Potrebni su nam danas Kleofe«
»Sakrament ljubavi« završava s jednim od najljepših novozavjetnih prizora: dvojica učenika u »lomljenju kruha« prepoznaju Uskrsloga. Prije toga je bilo rezignirano »a mi se nadasmo«, a nakon toga... Ne bi li se tu dvojicu moglo zamisliti, negdje na putu, u zemlji Hrvatskoj?
DR. MATELJAN: Jednom sam napisao kratku priču koja se zove »Kleofa«. Riječ je o jednome od one dvojice učenika. U toj mojoj priči dvojica učenika vraćaju se u Jeruzalem; puni radosti, žele svoju radost podijeliti s drugima, žele biti navjestitelji radosne vijesti, ali im zastrašeni učenici ne žele otvoriti vrata. Kleofa se trga da kroz zatvorena vrata objasniti o čemu je riječ, zašto su se vratili, zašto im trebaju otvoriti vrata, štoviše zašto vrata trebaju trajno ostati otvorena. To iskustvo, taj trk iz Emausa kako bi svojima javili da je Krist uskrsnuo, u sebi nosi veliku snagu, dinamiku što nosi onoga koji doista vjeruje u Uskrsloga.
Potrebni su nam danas Kleofe. Jer i mi se često osjećamo kao oni koji imaju nešto presudno važno reći, a mnogi kao da nas ne razumiju. No taj entuzijazam, ta potreba da se vlastita sreća prenese na druge, na kraju je jača od svih zatvorenih vrata. Stoga, bez obzira na sve poteškoće, temeljna uskrsna poruka jest radost i nada. Ovih dana propovijedamo o Uskrsu, pišemo čestitke, poruke. Možda bismo umjesto toga trebali izreći jednu jedinu rečenicu: »Ljudi Božji, pa Krist je uskrsnuo!« Ako to vjerujemo, sve nas naše slabosti neće spriječiti da se stavimo u službu Bogu koji nam daje život. I to ne bilo kakav - nego život vječni!
Uskrsnuće i nova ekološka svijest Govoreći o euharistiji, Papa spominje »istinsku promjenu mentaliteta glede načina na koji tumačimo povijest i svijet«. Nije li upravo Kristovo uskrsnuće najsvjetliji i kvalitetno novi trenutak u ljudskoj povijesti? Kakve to implikacije ima i o kakvoj je »promjeni mentaliteta« riječ? DR. MATELJAN: Implikacije vjere u uskrsnuće za svijet i povijest su silne. Rano kršćanstvo je to odmah shvatilo te je interpretiralo povijest kao povijest spasenja, govoreći o povijesti »prije Krista« i »poslije Krista«, a vrijeme Crkve je prikazivalo kao vrijeme hoda prema onom konačnom ostvarenju uskrsnuća, prema konačnoj punini. Ne tiče se to samo nas ljudi, nego će se »i stvorenje osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje«, kako kaže sv. Pavao. Upravo je Kristovo uskrsnuće prijelomni događaj u toj povijesti svega stvorenja. Jer je Kristovo tijelo, dakle dio ove naše zemlje i kozmosa, postalo božansko, a s druge se strane dogodila erupcija božanskoga u ovaj svijet. Novija teologija je toga svjesna. Tako je, primjerice, Teilhard de Chardin govorio o usmjerenju svega stvorenoga prema Kristu, pri čemu je Krista nazvao »točka Omega«, jer je uskrsli Krist paradigma novoga stvorenja. Kad Papa govori o »promjeni mentaliteta«, onda zacijelo ima na umu odviše usko shvaćanje one izreke: »spasi dušu svoju«. Naime, nema spasenja duše svoje ako se s nama ne spašava i naš bližnji. A jedno i drugo uključuje i ono što nas okružuje. Riječ je dakle o novoj ekološkoj svijesti. Kršćanska ekološka svijest je uvijek soteriološka. To znači da njezin smisao nije samo održanje života na zemlji, nego polazi od činjenice da je sve što je Bog stvorio dobro te da ide prema svojemu konačnome ostvarenju, koje nam je objavljeno u uskrsnuću. |
