Krajem ožujka u Zagrebu je održana tribina o aktualnosti monaštva u današnjem svijetu i Crkvi. Glavni gost tribine bio je brat Philippe Vanneste, magistar novaka francuske trapističke opatije Sainte Marie du Mont des Cats. Velika posjećenost tribine posvjedočila je da monaška duhovnost i život pobuđuju golem interes javnosti. Upravo stoga zamolili smo brata Philippea, kojemu je Hrvatska dobro poznata jer je jedno vrijeme bio prior samostana Marija Zvijezda u Banjoj Luci, za razgovor o aktualnosti monaštva, monaškoj duhovnosti, »molitvi i radu«, Europi...
Monaški život nudi odgovore
Tribina u Zagrebu bila je posvećena aktualnosti monaštva. Koliki je interes za monaštvo u današnjem društvu i svijetu materijalizma u kojemu je mnogima važnije »imati« nego »biti«? Kako suvremenom čovjeku približiti monaški život samoće, siromaštva i jednostavnosti, ali i discipline, u zajednici?
BRAT PHILIPPE: Nisam siguran da se ono najdublje u osobi usrećuje samo time da posjeduje. Mislim da današnje društvo guši ono najdublje ljudskog bića. Mnogi se danas ugušuju u sektama ili u duhovnosti budizma, istoka, New agea... A monaški život, kako katolički tako i pravoslavni, može čovjeku upravo pokazati ono što traži i dati odgovore na njegova egzistencijalna pitanja. Religiozni je život danas kao jedno veliko tržište s bezbroj raznoraznih ponuda. Opasnost leži u tome da ljudi uzimaju nešto malo ovdje, malo ondje, malo od budizma, malo od kršćanstva, malo od nečega trećega. Uzimaju tamo gdje očekuju da će odmah dobiti odgovore na svoja pitanja. Kršćanstvo, s druge strane, predlaže nešto što možda nije neposredno, brzo, nego treba proći određeno vrijeme da se do nečega dođe. I zbog toga je važna disciplina, stabilnost na jednome mjestu i siromaštvo.
Pronaći ili ponovno pronaći ono najdublje svojega bića jest kao i za sportaše ili glazbenike kojima je potrebno itekako mnogo vremena pripreme. Mnoštvo ljudi u cijelome svijetu dolazi na molitve monaha u samostane. Ili se, pak, zadržavaju nekoliko dana povučeni u gostinjcu samostana koristeći vrijeme za razmišljanje, molitvu. Mnogo je onih koji odlaze na neko vrijeme u samostane kako bi napredovali na putu otkrivanja Boga. Za to postoji velik interes.
Ne mora se sve brzo mijenjati
Može li i koliko današnji suvremeni vjernik razumjeti povlačenje iz svijeta i kontemplativni život u samostanu, pogotovo život na monaški način?
BRAT PHILIPPE: Danas je mnogima teško povući se na neko duže vrijeme iz svijeta, no mnogi su spremni povući se na neki kraći period. Današnji čovjek može se povući u svoju sobu i beskonačno dugo slušati rok-glazbu, ili pak uzeti dozu heroina s namjerom da pobjegne od stanja u kojemu se trenutno nalazi, ili se može povući jedno vrijeme na obalu mora da se »isprazni«. I istina je, kad je riječ o jednom dužem povlačenju, o dužem ostajanju u takvom ambijentu, da ono postaje već malo teže. Živimo u društvu u kojemu se sve brzo mijenja. Na televiziji prebacujemo s jednog programa na drugi, na internetu surfamo sa stranice na stranicu. Čim nas nešto ne zanima ili nam ne godi, brže tražimo nešto drugo. Nešto mijenjamo da bismo izbjegli poteškoću. I zato je potrebna duhovna pomoć za napredovanje kroz vrijeme. Ja ipak mislim da ljudi osjećaju da postoji stvarna potreba za duljim periodom toga povlačenja. I opet ću se vratiti na glazbenike ili sportaše koji kroz dugotrajne pripreme, odricanje i ustrajnost, uz potporu drugih, na kraju ipak dolaze do ostvarenja svoga ideala i uspjeha. Dakle, sigurno je potrebna svijest, ali i rad na tome da se čovjek oslobodi od mišljenja da se sve mora brzo mijenjati. Vjerujem da će se takva svijest sve više i više razvijati i ostvarivati u ljudima. Upravo je suvremenom čovjeku potrebna takva vrsta duhovnosti. Ljudi će prije ili kasnije shvatiti da im je stvarno potrebno jedno duže povlačenje na koje se sada teško odlučuju.
Može li se reći da upravo ovaj trenutak, možda više negoli ikada dosad u povijesti civilizacije, iziskuje potrebu za takvom vrstom duhovnosti?
BRAT PHILIPPE: Mislim da se takvo što već vidi u nekim detaljima i na međunarodnim susretima mladih, kao što je bio i nedavni tezeovski Europski susret mladih u Zagrebu. Tomu svjedoči i činjenica da su samostanski gostinjci u kontinuitetu puni ljudi. Potrazi za duhovnošću svjedoče i uspjesi knjiga, nosača zvuka s gregorijanskim pjevanjem, kao i filmova, primjerice »Veličanstvene tišine« o kartuzijanskom samostanu Grande Chartreuse u francuskim Alpama.
U molitvi čovjek nije sam
Trapisti, Red cistercita strožeg opsluživanja (OCSO), pripadaju monaškoj obitelji koja slijedi Krista živeći po Pravilu oca zapadnog monaštva svetog Benedikta iz Nursije. Njegovo geslo »ora et labora«, tj. »Moli i radi«, na prvo mjesto stavlja molitvu. Koju snagu ima molitva u današnjem užurbanom i otuđenom svijetu? Kako ljudima ponovno približiti molitvu?
BRAT PHILIPPE: Monaška metoda, barem kod trapista i onih koji slijede Pravilo sv. Benedikta, znači podijeliti vrijeme zajedničke molitve na više trenutaka. Jako malo ljudi može ostati u molitvi cijeli dan i cijelu noć. Potrebne su stoga okolnosti koje s vremena na vrijeme tijekom dana ponovno usmjeravaju na nužnost i potrebu za molitvom. Postoji također opasnost da čovjek misli da moli, ali zapravo vodi monolog sam sa sobom. Upravo stoga je važan drugi element molitve u zajednici, tj. da se potpomogne molitva uzimajući staru tradiciju molitve Crkve - recitiranje psalama. Ponovno dakle uzeti psalme kao bazu za molitvu. Jer psalmi su uvijek istodobno riječ Božja i riječ čovjekova i u tome slučaju čovjek nije pred Bogom preokupiran samo sa svojim problemima nego je nošen jednom molitvom, mogli bismo reći, svih ljudi, svih vremena. Molitva je upravo važna da čovjek ne bude zatvoren u sebe samoga i preokupiran svojim osobnim problemima. Ona omogućuje čovjeku da bude otvoren jednoj drugoj dimenziji. Crkvi ta dimenzija nije nešto, već je to jedna osoba kojoj je čovjek otvoren - Bog koji je postao čovjekom. Osjetljiv na čovjeka, zaljubljen u njega, Bog koji ima tijelo, ime, povijest radosti i muka, zdravlja i patnje, Bog koji mi govori u srcu i pomaže mi da se mijenjam. I u tome slučaju, u molitvi čovjek nije sam.
Nadahnuće za kršćansko društveno djelovanje
| Molitva je upravo važna da čovjek ne bude zatvoren u sebe samoga i preokupiran svojim osobnim problemima. Ona omogućuje čovjeku da bude otvoren jednoj drugoj dimenziji. Crkvi ta dimenzija nije nešto, već je to jedna osoba kojoj je čovjek otvoren - Bog koji je postao čovjekom. |
BRAT PHILIPPE: Monaštvo će na to odgovoriti gledajući rad kroz dva aspekta. Rad je važan da monaški život ne ostaje, kako se kaže, »visjeti u zraku« jer onda je to samo nešto što se događa u glavi. Treba, naime, postojati i nešto konkretno - opipljivo. Važno je izbjeći to da rad uzme sav prostor monaškog života. Dakle, važnost ravnoteže između rada i molitve znači da i rad treba postati vrijeme susreta s Bogom. Monasi nemaju kontakt s Bogom samo kad su u molitvi u crkvi. To, dakle, znači da, radeći u kontinuitetu jedan isti posao, nastoje ostati u relaciji s Bogom. To daje kvalitetu, kako onome tko radi, tako i samom radu koji je perfektan, tj. nije napravljen tek tako. I to je možda jedna škola za osobe koje žive u svijetu, a ne u samostanu. Sačuvati i njegovati ravnotežu između duhovnosti našeg života i rada. Dakle, da čovjekova duhovnost natapa sve ono što on čini. Opasnost je da čovjek reže trenutke života u komade i kaže: »Duhovni život je s jedne strane, on nema nikakve veze s mojim političkim angažmanom ili s nekom drugom dimenzijom moga života.« Dakle, cjelovitost života treba biti jedno svjedočanstvo odnosa s Bogom. Postoji i kršćanski način biti političarom. Ne samo na način da stranka ili pojedinac nose kršćanski predznak, nego upravo da vjera bude nešto što u osobi prebiva.
Monaški život u tome može biti primjer životu u društvu?
BRAT PHILIPPE: Time se može inspirirati, nadahnuti. Sav svijet nije pozvan ući u samostan ili živjeti kao monah u svijetu. Ali na neki način integrirati u sebi upravo te vrednote, znači da je moguće u društvu živjeti duhovno oslanjajući se na spoznaju koju monasi svojim životom žive cjelovito. I u društvu se suvremeni čovjek može osloniti na to da njegov život i njegovi angažmani budu prožeti time što čovjeka uvijek iznova okreće dimenziji odnosa s Bogom. U toliko je zapravo kršćanski angažman i važan za svijet.
Osjeća se potreba za ravnotežom
Trapistički red danas broji 2047 monaha u 102 samostana te 1642 monahinje u 72 samostana u 60-ak zemalja na svim kontinentima. Na internetskim stranicama www.trapisti.com stoji podatak da je, nakon Europe, najviše trapističkih samostana u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje doslovno »cvjeta monaški način života«. To je posebno zanimljivo ako gledamo na SAD kao na tehnološki ili pak materijalistički najrazvijeniju civilizaciju. Otkuda ta potreba za povratkom autentičnosti života?
BRAT PHILIPPE: Mislim da svako društvo ima potrebu protuteže, i što se više ide prema materijalizmu, više se osjeća nužnost da se pronađe ravnoteža. Istina je da se trenutno najveći samostan našega reda - opatija Spencer - nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogo je opatija u Sjevernoj Americi, ne samo trapističkih nego i benediktinskih, no tamo je i mnogo različitih sekta. To znači da materijalizam ne ispunjava čovjeka. I sekte su odraz čovjekove potrebe za duhovnošću. To je zapravo odraz traženja dubljega duhovnog života. Naravno da većina mladih Amerikanaca ne želi provesti život u samostanu. Oni, ukoliko traže nešto duhovno, traže nešto vrlo brzo. No, kao i drugdje u svijetu, postoji i grupa, doduše malobrojnija, koja osjeća potrebu jednoga dugoročnijeg rada na sebi.
Važnost novih medija Trapistički samostani poznati su po vrlo dobro opremljenim i odlično posjećenim internetskim stranicama. Na njima je mnoštvo multimedijskih sadržaja, tako da se osim tekstova i propovijedi opata, bogatih galerija fotografija u novije vrijeme mogu pratiti i oficiji, kao i različite videoprezentacije... BRAT PHILIPPE: Vidimo da ima sve više i više upita da se dođe živjeti neko vrijeme s monasima, a takva pitanja najčešća su upravo od onih koji su putem interneta otkrili svijet monaštva. Dakle, mi moramo koristiti moderne medije da svjedočimo ono što živimo i što vjerujemo. Ako mislimo da se ono što živimo isplati, moramo to isto predočiti i dijeliti s drugima. Važno je stoga imati i kvalitetne internetske stranice. Svjesni smo da se na internetu nalazi svašta, stoga treba znati da koncepcija internetske stranice treba biti tako zamišljena da izranja dimenziju duhovnosti, i zato moramo stalno nastojati u kvaliteti prezentacije. |
Različite percepcije monaštva
Koliko monaštvo i redovništvo koji su nekoć u duhovnom smislu bili radikalni preporoditelji Crkve, to mogu biti i danas? Postoji li uopće ta potreba? Mogu li i koliko monasi biti pomoć svećenicima koji se bave pastoralom?
BRAT PHILIPPE: Mnogo biskupa govorilo mi je o želji da u svojoj biskupiji imaju monaški samostan kao mjesto gdje bi se svećenici mogli doći duhovno obnoviti. Ne zato da bi im monasi držali duhovne vježbe ili im propovijedali, nego jednostavno kao mjesto gdje bi se svećenici koji su angažirani kao pastoralni djelatnici mogli »utopiti« u jedan ambijent molitve i mira. Slikovito rečeno, kao što čovjek zaroni u bazen tople vode da bi osvježio zdravlje.
Kroz povijest je prevladavalo mišljenje - bolje je reći stereotip, tj. predrasuda - da su opatije nešto zatvoreno, mračno, srednjovjekovno. Kako ih danas ljudi percipiraju?
BRAT PHILIPPE: U svijetu postoji više percepcija monaškoga života. Mnogi ljudi smatraju monaštvo nečim misterioznim, zatvorenim, i takvi se samostanu približavaju s dozom znatiželje, ali i odbojnosti. Kao što se ide u zoološki vrt vidjeti zatvorene zvijeri ili, pak, u muzej vidjeti nešto iz srednjeg vijeka. Ima i onih koji monaštvo shvaćaju kroz dimenziju kulture, gledano kroz arhitekturu, gregorijanske korale ili preko spisa i knjiga što su ih pisali stari monasi. No ima i onih koji redovito dolaze u samostane u kojima žive monasi. Primjerice, bio sam jako iznenađen prije nekoliko dana kada sam posjetio samostan u Ćokovcu. Sudjelovali smo na vesperama, na večernjoj, s monasima i njihova crkva bila je puna vjernika za vrijeme molitve. Dakle, i ambijent samostana puno pomaže molitvi.
Danas u Katoličkoj Crkvi postoji dvojaka percepcija monaštva. Ima onih koji smatraju da su monasi potpuno nekorisni u Crkvi. Takvo mišljenje može se pronaći i na svim razinama Crkve. Ima kršćana laika i svećenika koji tako misle, a postoje i biskupi koji tako misle. S druge, pak, strane ima onih koji snažno smatraju da je takva dimenzija neopisivo važna. Trenutno mnogi biskupi iz Afrike traže osnivanje samostana u svojim državama. Oni osjećaju da je ta duhovna dimenzija, kada je stvarno vrednovana, kao svjetlo koje osvjetljuje život Crkve i znak apsolutnosti Boga, što je vrlo važno.
Koje vrijednosti ima stvaralaštvo monaha trapista na poljima kulture, gospodarstva, društva općenito? Uz kulturne vrijednosti, u svijetu su trapisti vrlo poznati i po siru, kao i belgijskom pivu.
BRAT PHILIPPE: Mislim da sav taj aspekt »produkcije« koja izlazi iz samostana, bilo kulturne, ekonomske ili gospodarske, treba biti u funkciji duhovnoga. Jasno, to je manje vidljivo kroz proizvodnju piva jer netko može reći da opijamo ljude alkoholom. Ali treba znati da belgijske opatije koje proizvode pivo zarađuju materijalna sredstva koja troše kako bi omogućili život samostanima u Indiji ili u zemljama Trećega svijeta. Objavljivanje posljednjih knjiga Thomasa Mertona, koje su izišle i u Hrvatskoj, bilo je potpomognuto upravo sredstvima iz dviju belgijskih opatija. Dakle, ima načina koristiti materijalna blaga u funkciji duhovnoga. Možda je to jednostavnije vidjeti kroz kulturalnu kreativnost: arhitekturu, kiparstvo, slikarstvo ili glazbu.
Kršćanski temelji - baza ujedinjene Europe Ovih se dana Europa prisjetila 50. obljetnice Rimskih ugovora. Kako gledate na današnju duhovnost Europe, koja se nekada, mogli bismo reći, temeljila na duhovnosti i načinu života redovnika i monaha? Zaboravlja li Europa svoje kršćanske korijene? BRAT PHILIPPE: Ne mislim da ih zaboravlja. Smatram da je riječ o još perverznijoj stvari od toga. Dio onih koji odlučuju o Europi jednostavno žele potpuno poniziti duhovnost. Dakle i pronaći nešto što će, naočigled, zadovoljiti sve. To je jako dobro vidljivo i u predsjedničkoj izbornoj kampanji koja je aktualna u Francuskoj. Govori svih kandidata zapravo su odgovori na ona pitanja na koja se želi odmah dobiti odgovore, a samo da bi se pridobilo glasače. I u Europi mislim da je slično. Pa ipak, osjeća se da postoje ljudi koji reagiraju na nešto što želi na najnižu razinu spustiti kršćanske vrijednosti. Ljudi žele da njihov kršćanski identitet ponovno izroni, svjesni da ako se on ne vrednuje neke će druge stvari uzeti mjesto. Stvari koje će porušiti i uništiti taj identitet. Dakle osjeća se da ima onih koji ipak manifestiraju i naglašavaju da postoji jedan broj vrednota koje su važne za Europu. No, postoji problem u svemu tome, a to je uloga medija. Određeni broj medija prešućuje te vrijednosti. I papa često opominje medije da izvješćuju tako da govore istinu i da istina bude prezentirana u cijelosti. Tu je upravo velika odgovornost i misija kršćanskih medija. To nije samo misija Crkve - za Crkvu ili zbog Crkve - već je to humana misija za čovjeka. Upravo stoga je rad Glasa Koncila u Hrvatskoj ili primjerice francuskog dnevnika La Croix jako važan. Velika je nužnost biti prisutan u suvremenim medijima - na televiziji ili putem interneta. Sve to može potpomoći političarima kršćanima i dati im još više hrabrosti da zauzmu svoja kršćanska stajališta, ne da se čini prozelitizam, već jednostavno da se čuva ta dimenzija ljudske osobe. Kao što sam već rekao, da život ne bude isjeckan na više dijelova, jer ako su osobe isjeckane, takvo će biti i društvo. Ako osobe nisu izgrađene, niti društvo ne može biti sazdano. Ako se želi sagraditi Europa, treba postojati jedna zajednička baza, a objektivno govoreći, to su kršćanski temelji. |
