O problemima se sve više govori što može biti znak da ih sve više ima. Tako i o problemu ovisnosti poput alkoholizma. Alkohol se ne reklamira, ali se nudi na svakom koraku. Sve je više centara za suzbijanje i odvikavanje, a to iziskuje velika materijalna sredstva. Državna blagajna dobiva novce od prodaje alkohola pa ih troši na liječenje ovisnika. Zakoni su stvoreni, ali se ne poštuju. Državne inspekcije kao da gledaju »kroz prste« jer, čini se, veća je dobit od poreza na alkoholna pića nego od kazna onima koji se ne pridržavaju zakonskih odredaba. Jasno je to već u najbližem dućanu - znak da je zabranjeno prodavati alkohol mlađima od 18 služi tek kao ilustracija onoga što bi trebalo biti, a što je jako daleko od stvarnosti. A to je samo jedan primjer apsurdu kojem nema kraja. Činjenica je da je u nas 300.000 registriranih alkoholičara, a u izravnom kontaktu s njima trpi više od 900.000 ljudi. Da je alkoholizam pošast koja ne bira žrtve, upozoravao je te se protiv nje borio blaženik Alojzije Stepinac, koji je još nama davne 1938. sazvao prvi znanstveni skup o alkoholizmu. To je višedimenzionalni problem koji uključuje društvene običaje, ostvaruje povećanje proizvodnje i potrošnje, stvara i »hrani« navike pijenja... Istodobno, na duži rok uzrokuje cijeli niz zdravstvenih problema kao što su ciroza jetre, srčane bolesti, bubrežne bolesti kao i niz psihičkih poremećaja. Brojne su i posredne posljedice alkoholizma: prometne i nesreće na radu te kriminal. Pravila su tu, a potrebno je učiniti ono što je najteže - držati ih se. U čemu je spas? - u piću ili u nečemu drugome - govore tekstovi koji slijede.

Svaki kvart ima svoj kultni mali dućan. I nema toga trgovačkog centra ili te multinacionalne kompanije koja bi uništila njegov šarm. Ima posebnu »dušu«! A ispred dućana često je vidljiv i reprezentativni eksterijer. Klupica, pored klupice stablo (koje pravi hlad), a na njemu špagicom privezan otvarač za boce. Oko klupice i nekoliko praznih pivskih sanduka. To je kultno kvartovsko okupljalište prijatelja, mjesto za razmjenjivanje ideja, priča, za druženje i razgovor. No, mnogima ponajprije to mjesto služi kako bi popili »jednu s nogu«. Postala je to i svojevrsna »kultura pijenja«?! To je nažalost slika koja se vidi u svim hrvatskim krajevima. Opijanje u javnosti s jedne je strane pokazatelj nekulture, a s druge odraz stanja u društvu. Nažalost, nije samo onima koji su duboko zaglibili u bolest ovisnosti o alkoholu normalno sjesti na »klupicu« i piti. Raširena je i pojava među mladima da svoj »afinitet prema alkoholu« svjesno pokazuju u javnosti. To je čak i postalo fora! Teško je da može proći vikend, a u većim gradovima i koji radni dan, da mladi ne piju na ulici, u tramvaju, u parkovima, na popularnim »open air okupljalištima«... Opijanje na ulici mnogima je postalo i »predigra« za izlazak u grad. Postalo je ekonomičnije kupiti nekoliko litara vina ili piva u dućanu, negoli za isti novac popiti koju čašu u kafiću ili diskoklubu.

Opijanje u javnosti za sobom povlači mnoštvo ozbiljnih pitanja. Osim onoga vječnoga - o stanju duha, naravna su i pitanja o odgovornosti. Naime, mnogi će reći kako je to nemoguće iskorijeniti. Pa ipak, moguće je smanjiti. Uz obitelj i druge, za razvoj ličnosti, važne institucije, golema je uloga i onih koji, unatoč zakonskoj zabrani, prodaju maloljetnicima alkohol. Kada bi se sve karike u lancu posložile i postrožile, polako bi se i svijest mogla mijenjati. Tko zna, možda bi za koju godinu i nedjeljom ujutro, nakon mise, mogli prošetati parkom bez sablažnjavanja nad ostacima »groznice subotne večeri«?!