Kako aktualno zvuče proročke riječi sv. Terezije od Maloga Isusa koja gleda baš u misionarskom duhu, u misionarskoj volji cjelokupne Crkve srce Crkve, bez kojeg nema životnog dinamizma vjerničkog života: »Shvatila sam, da ako Crkva ima tijelo koje se sastoji od različitih udova, ne smije joj nedostajati najnužnije, najplemenitije od sviju; shvatila sam da Crkva ima srce, i da to srce gori od ljubavi. Spoznala sam da jedino ljubav može udove Crkve pokrenuti na djelovanje, i kad bi se ljubav ugasila, ne bi apostoli više naviještali evanđelje, mučenici ne bi više bili spremni prolijevati svoju krv.«
Europa je ponovno misijsko područje
Je li pomanjkanje misionarskog duha u današnjoj Crkvi znak nepostojanja srca Crkve i time ljubavi? Ne moramo li priznati da su se ispunile proročke riječi još jednog velikana vjere i kršćanske ljubavi - sv. Vinka Paulskoga? U jednom njegovu pismu nalaze se ove rečenice: »Priznajem da mnogo držim do propagiranja Crkve u zemljama nevjernika, i to iz uvjerenja da će Bog ovdje, u Europi, korak po korak dopustiti nestanak Crkve, i to radi niskog stanja našeg morala i radi novih doktrina, ideologija kojih će biti sve više i više. Kako sada stvari stoje, za sto godina neće od Crkve ostati ništa ili samo malo.« Pesimistična vizija jednoga velikog Božjeg čovjeka? Realistička u svakom slučaju, kako nam pokazuju analize stanja crkvenoga vjerničkog života u zemljama Europe, uključivši i Hrvatsku. To trebamo duboko žaliti. No, sama nas činjenica ne smije niti zastrašiti niti obeshrabriti. Nigdje, niti za jedno mjesto Crkva nema jamstvo da će baš tu zauvijek ostati i egzistirati. Crkva Sjeverne Afrike - Crkva velikana poput Ciprijana i Augustina - nestala je iz tog područja preselivši se na tlo Europe. Sada, stihijom modernog doba, racionalizma, industrijalizma, materijalizma, scijentizma..., bit će ili već jest Crkva prisiljena »preseliti« se iz Europe na druga mjesta? Europa je već dekristijanizirana. Ona je postala ponovno misijsko područje, područje evangelizacije odnosno reevangelizacije. Odakle će doći misionari? Opet iz Afrike? Zašto ne?
| Pomoću sociološkog saznanja možemo pragmatički opravdati zašto Crkva smije biti zabrinuta za svoju egzistenciju, i zašto mora ponovno postati misionarska Crkva. No, time bitnost Crkve ostaje netaknuta, naime da je Crkva oduvijek i zauvijek, teološki gledajući, božanska ustanova misionarskog djelovanja i usmjerenja. Budući da je stanje suvremenog čovjeka u odnosu prema Bogu i vjeri tako otuđeno, protivničko čak i neprijateljsko, Crkva mora ispuniti svoju misiju, vjernici moraju djelovati misionarski na svakom mjestu gdje se nalaze. Ta misionarska svijest nosi sa sobom osjećaj slobode, oslobođenja jer nam ona potvrđuje i opravdava pravo da budemo drukčiji nego su premnogi naši suvremenici, da smijemo i trebamo graditi svoju kulturu unutar postojeće sekularističke kulture i na taj način ispuniti nužno životno poslanje: »biti sol zemlje« |
Crkva treba biti učinkoviti znak i mjesto spasa čovjeka
Sociološka analiza stanja kršćanstva i Crkve - primjerice činjenica da je Crkva kao institucija izgubila u priličnoj mjeri učinkoviti utjecaj na javni život, na kulturalni razvoj društva - krije u sebi opasnost skraćenog razumijevanja misija i misionarskog pastorala. U situaciji sociološke manjine ne smije se misionarsko djelovanje odvijati pod duhom sektaštva. Kristova Crkva nije nikada bila neka sekta unutar društvenog bića, i to nikada ne može niti biti po svojoj naravi. U situaciji sociološke većine - u toj se situaciji nalazi Crkva među Hrvatima - misionarsko djelovanje, misijski pokret cjelokupne Crkve ne smije imati cilj ponovno uspostavljanje statusa Crkve iz ranijih vremena, npr. iz vremena prije komunizma. U tom obnoviteljskom smislu djelovati misionarski znači zapostavljati temeljnu istinu objavljene kršćanske vjere: da Crkva ne razvija pastoralnu strategiju kako bi sebe spasila kao instituciju nego jedino i isključivo kako bi bila vidljivo učinkovit znak i mjesto spasa čovjeka.
Stoga ne smijemo zaboraviti na mogućnost da otuđenje ljudi od Crkve ne mora automatski značiti otpad od vjere ili čak nijekanje religioznosti čovjeka. Dosljedno ne smije misionarsko djelovanje, misionarski pastoral, biti samo privremena reakcija na negativne pojave za Crkvu u društvu i među vjernicima. Misionarsko djelovanje svih vjernika nije samo nužna mjera da bi se prebrodila aktualna perioda slabosti Crkve nego je ono trajni i neprestani izraz poslanja Crkve na spasenje čovječanstva. Odatle Crkva crpe svoj identitet; misionarsko poslanje i misionarski duh čine identitet Crkve, oni jesu Crkva Kristova.
»Vrijeme Crkve« naviješta svoj vlastiti kraj
Katolički kršćanin vjeruje da je Crkva mistično tijelo Kristovo i kao takva prisutna u vremenu i prostoru ovoga našeg svijeta. Njezina prisutnost je trajno aktualna na svakom prostoru Zemlje sve do dolaska onog časa kada će se ostvariti kraj ovoga našeg povijesnog vremena i ovoga našeg prostornog svijeta. Crkva zajedno s čitavim čovječanstvom živi i djeluje u vremenu između Kristova odlaska k Ocu nakon uskrsnuća i Njegova ponovnog dolaska. To je vrijeme Crkve; to je dugi dan svjetla za djelovanje Crkve prije nego mu dođe kraj po Božjem određenju. Dok je dan, Crkva je pozvana na neprekidno djelovanje u neprestanoj molitvi: Dođi kraljevstvo tvoje. Temeljni pokret i dinamika crkvenog djelovanja upravljeni su na univerzalnu, posvudašnju rasprostranjenost božanske poruke o pomirenju, o ljubavi i spasu čovjeka cijenom Kristove žrtve na križu i snagom pobjede nad smrću Kristovim uskrsnućem. To predavati i naviještati uvijek novim generacijama nosi ime misija Crkve, misije.
Kod toga trebamo imati neprestano pred očima da »vrijeme Crkve« nije identično s »vremenom svijeta, s vremenom kulture i civilizacije«. »Vrijeme Crkve« i vrijeme kulturalne civilizacije kategorijalno su različiti. Oni su različiti, no ta »dva vremena« nisu odvojeni jedno od drugoga. Oni se dotiču, oni se kreću na istom putu, po istom danu s 24 sata trajanja, ali se nalaze u stanju neprestane napetosti jer im cilj, pa čak niti smjer nisu isti. Različitost sadržaja u »vremenu Crkve« i različitost sadržaja u »vremenu kulture, svijeta« određuju narav odnosa između Crkve i svijeta kulture, između vjernika i civilnog društva. Taj odnos različitosti ostaje aktualan i egzistentan bez obzira na to ugrađuje li Crkva pojedine elemente sekularne kulture u svoje biće, prilagođuje li Crkva svoj način egzistencije nekoj određenoj dimenziji svjetovne civilizacije, stvara li Crkva svoju vlastitu kulturu unutar postojeće društvene kulture ili zauzima li Crkva protivnički stav prema kulturnom izražavanju postojećeg društva. Istinsko »vrijeme Crkve« ostaje trajno, što je oduvijek bilo: vrijeme između uskrsnuća i ponovnog dolaska njezina Gospodina. Bitni problem ovoga vremena trebamo kao vjernici gledati u tome da se ono ne može niti pojaviti niti potpuno dovršiti u ovom sekularnom vremenu, u ovom našem svijetu. Stoga »vrijeme Crkve« naviješta svoj vlastiti kraj za volju Božjega spasa, uključujući time nužno i naviještanje kraja ovoga svijeta, kraja vremena ovoga svijeta. To je zapravo najveći izazov Crkve u odnosu na ovu civilizaciju, u odnosu na »vrijeme svijeta« koje se ljudima svjetovne kulture i orijentacije predstavlja kao vječno trajanje, i to ovdje na zemlji.
Svijet sa svim svojim dobrima samo je sredstvo
Crkva neumorno i neprestano poručuje današnjem čovjeku da je ovakvo shvaćanje povijesnog vremena iluzija, kao što je jednako iluzija i to da će čovjek naći ovdje na zemlji, pomoću dobara ovoga svijeta i sposobnosti ljudskog razuma potpuno ispunjenje svog čovještva, potpuno zadovoljenje neugasive čežnje za srećom. Baš ta poruka spada u bit misije Crkve. Crkva svojom egzistencijom, svojim vlastitim vremenom neprestano doziva u svijest čovjeka da njegov svijet nije vječan nego prolazan, da dobra i ljepote ovog svijeta - iako Božje djelo - nisu i ne smiju biti zamjena za jedinoga pravog Boga koji je govorio po prorocima i koji se konačno objavio u Isusu Kristu postavši čovjekom. Crkva svojim misionarskim naviještanjem poriče pravo na egzistenciju bogova ovog svijeta, u bilo kojem se obliku oni pojavljivali s namjerom da zavladaju ljudima, s namjerom da ljude zavedu na bespuće daleko od Boga Abrahama, Izaka, Jakova i Isusa Krista. Crkva neumorno naviješta božansku istinu da svijet sa svim svojim dobrima nije cilj, nije svrha u sebi nego samo sredstvo kojim se čovjek treba služiti na putovanju prema jedinom i konačnom cilju: vraćanju u dom Oca nebeskoga.
Lako si možemo zamisliti da mnogi naši suvremenici smatraju ove stavove Crkve arogantnima, intolerantnima, miješanjem u apsolutnu slobodu i autonomiju čovjeka koji sam sebe smatra gospodarom i svrhom svega postojećeg. Po mišljenju mnogih naših suvremenika, moralo bi se spriječiti Crkvu da naviješta te dijametralno oprečne istine projektu i programu modernoga čovjeka. Zasad je to nemoguće učiniti tamo gdje vlada demokratski projekt društva s jamstvom individualnih prava čovjeka. Nema jamstva da tako mora ostati za sva vremena. Najrazličitije »demokratske« metode borbe protiv Crkve, protiv istina Božje objave, kojima se služe danas različite društvene snage baš u demokraciji, pokazuju uvjerljivo učinkovitost evanđeoske izreke: Dođe k svojima, ali Ga njegovi ne primiše. To postojeće nehtijenje službene suvremene civilizacije - da sasluša božansku poruku, da o njoj razmišlja, da je kritički ali dobronamjerno ispituje, i da onda na kraju ovog procesa opravda svoje prihvaćanje ili svoje neprihvaćanje kršćanskog gledanja na svijet - ne obećava dobro misionarskoj Crkvi.
Vjernici moraju djelovati misionarski
Za Crkvu, za sve nas vjernike, postoji samo jedan logički zaključak: budući da je stanje suvremenog čovjeka u odnosu prema Bogu i vjeri tako otuđeno, protivničko čak i neprijateljsko, Crkva mora ispuniti svoju misiju, vjernici moraju djelovati misionarski na svakom mjestu gdje se nalaze. Ta misionarska svijest nosi sa sobom osjećaj slobode, oslobođenja jer nam ona potvrđuje i opravdava pravo da budemo drukčiji nego su premnogi naši suvremenici, da smijemo i trebamo graditi svoju kulturu unutar postojeće sekularističke kulture i na taj način ispuniti nužno životno poslanje: »biti sol zemlje, biti kvasac u tijestu bezlične mase, biti svjetlo na gori« za obogaćenje života, za ostvarenje uvjeta života dostojnih čovjeka, flore i faune našega svijeta.
U ovoj perspektivi je sekularističko dekristijanizirano stanje današnje civilizacije nešto pozitivno: naime šansa da se Crkva, da se kršćanski puk iz temelja duhovno obnovi izlaženjem ususret današnjem čovjeku da mu s misionarskim elanom ponudi duhovna dobra koja je sam primio kao dar božanske ljubavi. Ovu ćemo šansu izgubiti onoga časa kada se mi za volju biti moderan, biti aktualan prilagodimo svijetu, prihvaćajući njegove navike i priznajući da je on, da su snage svijeta, da je matematička većina društva mjerilo i tvorac vrednota našega života. Misionarski možemo djelovati samo sa sviješću da »smo u svijetu, ali ne od svijeta«, da mi žedni pijemo iz Izvora Žive vode i gladni se hranimo sa Stola Gospodnjeg, i da o toj blagodati želimo obavijestiti i druge žedne i gladne - bližnje i daljnje. To je naša vjernička misija u svijetu, to je naše poslanje k suvremenom čovjeku koji je, kako izgleda, izgubio okus za zdravu hranu, za svježu izvornu vodu s njiva i izvora Božjih. Misionarski djelovati danas znači učiniti da Samarijanka ne bude jedna od posljednjih koji u susretu sa Spasiteljem doživljavaju iskonsku potrebu za Živom vodom, kojom žeđ prestaje zauvijek.
