| »Bog ne djeluje u nekom drugom svijetu u odnosu na svijet prirodnih znanosti. Treba odbaciti doktrinu o dvije odvojene istine, jedne za znanost i jedne za religiju. No, sinteza znanosti i vjere, odnosno teologije, nije jeftin kompromis.« Znanstveni materijalizam odnosno scijentizam iznimno je borbeni protuvjerski model i građen je na pretpostavci da jedino znanost može osigurati sve znanje do kojeg čovječanstvo može uopće doći. Postoji samo jedna stvarnost, priroda, i u njoj znanost ima monopol. Ponavljam: taj pristup, brojčano gledajući, nema velik broj zastupnika ali je vrlo prisutan u javnosti. |
Sinteza znanosti i vjere nije kompromis
Mr. Cerovče, na samome početku s naše strane, možda malo preuzetni pokušaj da se ocijeni cjelokupni Vaš dugogodišnji i plodonosni »rad« na području odnosa između kršćanske vjere i prirodnih znanosti. Slažete li se da bi se on najkraće mogao opisati riječju »sklad«, te da bi najprimjereniji opis Vašega pristupa bio: smireno, argumentirano i bez apologiziranja?
MR. CEROVAC: Pitanjem odnosa između prirodnih znanosti i kršćanske vjere, odnosno teologije bavim se 14 godina, a prije devet godina počeo sam uređivati na Hrvatskom katoličkom radiju ciklus emisija »Limes kozmosa«. U njima se o odnosu prirodnih znanosti i teologije govori uz sudjelovanje uglednih gostiju, i to kroz razne aktualne teme poput astronomije i kozmologije, strukture materije, evolucije i postanka života, genetike, kloniranja, kvantne fizike, teorije determinističkog kaosa, duhovnosti i medicine, parapsihologije, pitanja čuda, umjetne inteligencije, robotike, nanotehnologije, tehnologije općenito, slučaja Galileo Galilei, itd.
Želio sam ponajprije pokazati, kako kažete, smireno i argumentirano, da se katolička vjera uklapa u svjetonazor moderne znanosti. Nisam pokušavao kršćansku doktrinu dokazivati pozivajući se na znanstvene spoznaje, već sam nastojao neke teološke istine izraziti na jedan potpuniji način koristeći znanstvena dostignuća. Kao što je znanost revolucionizirala naše razumijevanje prirodnog svijeta, tako ona može proširiti naše razumijevanje o Bogu. Bog ne djeluje u nekom drugom svijetu u odnosu na svijet prirodnih znanosti. Treba odbaciti doktrinu o dvije odvojene istine, jedne za znanost i jedne za religiju. No, sinteza znanosti i vjere, odnosno teologije, nije jeftin kompromis.
U emisijama nije zastupan apologetski pristup, jer apologetska vrijednost znanosti je vrlo ograničena: Znanost Boga ne može dokazati, ali još manje ga može zanijekati. No, općenito gledajući, trebalo bi u životu mnogo više apologetike kao sredstva za evangelizaciju. Apologetika je danas nužna da bi se suprotstavilo tendencioznim slikama o kršćanstvu, koju agresivno plasiraju mediji u svijetu i u Hrvatskoj. Jasno je da se današnja apologetika ne može shvaćati na isti način kao što je to bilo u srednjem vijeku ili u 19. stoljeću.
Što je utjecalo na inženjera elektrotehnike da se počne zauzetije baviti područjem koje u Hrvatskoj i nije bilo previše atraktivno, posebice u razdoblju komunističkoga ideološkog totalitarizma?
MR. CEROVAC: Veliki papa Ivan Pavao II. od samog me je početka oduševio i on je, uvjetno rečeno, »krivac« zašto sam se zapravo počeo baviti ovom problematikom. U početku sam bio oduševljen papinim socijalnim enciklikama i zanimao sam se za socijalni nauk Crkve. Tražeći određene materijale preko časopisa i interneta, uočio sam da se Ivan Pavao II. iznimno mnogo bavi i pitanjem odnosa znanost-teologija. Posebno ga je privlačilo i zanimalo područje suvremene kozmologije i smatrao je da što više znamo o fizikalnoj stvarnosti, o povijesti i strukturi svemira, o temeljnoj građi materije i procesima koji leže u korijenima materijalnog svijeta, da to više cijenimo neizmjernost Božjeg misterija. Upozoravao je često na potrebu da se katolički teolozi jače otvore prema znanosti i da se moraju više pozivati na znanstvena otkrića. Naišao sam na otprilike 120 tekstova i govora koje je Ivan Pavao II. napisao ili izrekao u svezi s tom problematikom.
Stvaranje i evolucija nisu proturječni
Kako široj hrvatskoj javnosti pojasniti da je u svijetu već odavno samo po sebi razumljivo kako znanost Boga ne može dokazati, ali ga još manje može zanijekati?
MR. CEROVAC: Problematici odnosa znanost-teologija trebalo bi posvetiti daleko veću pozornost u katoličkim medijima, a to vrijedi i za Glas Koncila. Potrebno je organizirati i odgovarajuće tribine, a mislim da se u tom smislu treba tražiti i prostor na Hrvatskoj televiziji. Postoji jedna inicijativa u Hrvatskoj, kao dio jedne međunarodne udruge, koja pokušava učiniti nešto na tom polju. Akciju vodi vrlo agilno prof. dr. Marijan Šunjić, a i ja sam u nju osobno uključen.
Malo je znanstvenika koji će pokušati putem znanosti dokazivati da Bog ne postoji. No, iako su malobrojni, vrlo su aktivni i sveprisutni. Primjer za to je Richard Dawkins, prema kojemu je vjerovanje u Boga ne samo besmislica već i potencijalno opasna stvar! No, kad se pročita ta knjiga, vidi se da su tu u pitanju već »prežvakane« teme.
Znanstveni materijalizam odnosno scijentizam iznimno je borbeni protuvjerski model i građen je na pretpostavci da jedino znanost može osigurati sve znanje do kojeg čovječanstvo može uopće doći. Postoji samo jedna stvarnost, priroda, i u njoj znanost ima monopol. Ponavljam: taj pristup, brojčano gledajući, nema velik broj zastupnika, ali je vrlo prisutan u javnosti.
Bog ne može služiti kao tumačenje prirodnih pojava, jer je temelj prirode a ne i njezin dio. To, međutim, ne znači da znanstvenik ne može doći na temelju svojih spoznaja i do uvjerenja o postojanju stvoritelja cjelokupne prirode. Do kršćanskoga Boga ne dolazi se prirodoznanstvenim metodama, ali ipak nije ni protuznanstveno kad se iz raznih manifestacija uvjetovanosti i nesamodovoljnosti prirode i čovjeka zaključuje o Neuvjetovanom i Samodostatnom Bitku ili Bogu religije, kako je to u jednom tekstu objasnio teolog Ante Kusić.
Jedna od »vječnih« tema na ovome području je kozmologijsko i kozmogonijsko: postanak svemira i biblijsko izvješće, Bog i teorija Velikog praska, stvaranje i evolucija, antropijsko načelo i sl. Teško je ukratko izreći sve znanstvene i teološke teorije i prijepore, ali što je u svemu tome ono najbitnije?
MR. CEROVAC: Pitanje obuhvaća mnogo toga. Znanstvena otkrića su pokazala da je svijet nastao u određenom trenutku. Među znanstvenim rezultatima, koji mogu imati utjecaj na teološki pogled na svijet, veliko je proširenje vremensko-prostornog obzorja koje donosi moderna kozmologija teorijom Velikog praska (Big bang). Ta zanimljiva i vrlo vjerojatna teorija, koja se stalno razvija, upotpunjuje i potvrđuje, ipak ne objašnjava ono najvažnije: Što je zapravo izvor svemira, odnosno toga početnog stanja koje je omogućilo Veliki prasak? Svijet je stvoren u vremenu, ali čovjek, kao oživljena i produhovljena materija, rezultat je samo Božje svemoći. To ne znači, da teolozi smiju zanemarivati dugo vremensko razdoblje koje je proteklo od početka svemira do pojave života na Zemlji, niti da smiju zanemariti dugo razdoblje koje razdvaja prve oblike života od pojave homo sapiensa. A jedan od nepotrebnih sukoba između znanosti i teologije odvijao se upravo u vezi s pitanjem postanka života i čovjeka. Iako danas svi znanstvenici nisu jedinstveni u tumačenju nekih evolucijskih pojava, ipak među biolozima vlada opće prihvaćanje evolucije kao procesa koji se je odvijao na zemlji i koji je doveo do nastanka vrsta. No, treba pritom kazati da Stvaranje i evolucija nisu dva proturječna pojma. Ako stoji vjera da je Bog stvorio svijet, a prirodne znanosti zastupaju evoluciju zbiljnog svijeta, onda su to izričaji s dvije različite razine. Bog se u evoluciji još više nameće kao Stvoritelj. Ipak čovjek kao čovjek nije plod evolucije. Može se bez sustezanja govoriti o evoluciji ljudskog tijela. No, ljudska duša nije nastala preobrazbom nežive ili žive materije. Katolička vjera jasno naglašava da je duša stvorena izravno od Boga. Općenito gledajući, evolucija je vrlo vjerojatna hipoteza i ne može se odbaciti a da se ne nadomjesti nekom prihvatljivijom hipotezom.
Jedan, po mnogima vrlo snažan, argument da je svemir stvoren je tzv. antropijsko načelo. Naime, sad kad se mogu izračunati razni parametri svemira, počeli su astronomi i fizičari spoznavati snažnu vezu između tih parametara, s jedne strane, i postojanja života na Zemlji, s druge strane. Nemoguće je zamisliti svemir koji sadrži život, a u kojem su bilo koja temeljna konstanta fizike, ili bilo koji temeljni parametar svemira, mogli biti različiti u odnosu na aktualne vrijednosti. Primjerice, da je tzv. »jaka sila« koja drži na okupu čestice jezgre atoma bila samo malo slabija, stabilan element bio bi samo vodik i svemir bi imao periodičku kartu od svega jednog elementa. A da je ta sila bila samo malo jača, postojale bi samo teške jezgre nepogodne za nastanak života, a zbog nepostojanja vodika ne bi ni postojale dugo živuće zvijezde nužne za život. Takvih se primjera može puno naći. Jesmo li iznenada nabasali na znanstveni dokaz postojanja Vrhovnog Bića? Možda.
|
Znanost i ateizam Promatrajući sadašnje stanje u hrvatskoj javnosti, čini se da osobe Vašega profila, pučki rečeno, idu »drumom«, a brojni javni djelatnici (znanstveni, politički, kulturni i medijski) - »šumom«. Koji su razlozi da mnogi još uvijek najdraže vide Hrvatsku u doba prosvjetiteljstva, u kojemu je kršćanstvo sinonim za sve nazadno i protuznanstveno, zapravo, protučovječno? MR. CEROVAC: Iz tvrdnje o shvaćanju kršćanstva u smislu nazadnosti usudio bih se ipak izuzeti hrvatske prirodoznanstvenike. U emisijama sam imao nekoliko gostiju koji su mi otvoreno kazali da su ateisti ili agnostici. No, niti jedan od njih nije vjeri suprotstavljao svoja znanstvena istraživanja i spoznaje. To zapravo i nije trend niti u svijetu. Znanost sama po sebi nije izravan uzrok sekularizacije i ne potiče ateističko ozračje. Razloge nevjerovanja treba tražiti izvan područja prirodnih znanosti. No, činjenica je da se o vjeri i Crkvi ružno piše i govori u medijima. No, mene tu više žalosti to što vjernici u svijetu i u Hrvatskoj izbjegavaju sučeljavanje s protivnicima vjere i povlače se u nekakvu lažnu dostojanstvenu uljudnost. Mislim da se previše katolika danas ne brinu zbog toga što vjera i Crkva bivaju napadani. |
Akvinčeva razlika između stvaranja i promjene
U razgovorima o odnosu vjere i razuma ne smije se izostaviti velikan ljudskoga uma, čije se »ime nalazi među pretečama od kojih potječe novi vijek filozofije i svih znanosti«, kako je to doslovce za sv. Tomu Akvinskoga u svojoj enciklici rekao papa Ivan Pavao II. Vaše mišljenje o njegovoj ulozi i doprinosu na tome području?
MR. CEROVAC: Ako itko zaslužuje da bude proglašen iznimnim kršćanskim misliteljem, onda je to Toma Akvinski i treba ga promatrati u povijesnim prilikama našega vremena, ali i u nadvremenskoj djelotvornosti, a ne kao zastupnika »zastarjelog« skolastičkog mišljenja.
Sveti Toma je razvio analizu glede stvaranja materijalnog svijeta i to je jedno od većih dostignuća zapadne kulture. U Tomino doba mnogima se je činilo da postoji nesuglasje između stajališta klasične znanosti da nešto ne može nastati iz ničega i kršćanske tvrdnje da je Bog sve stvorio iz ničega (ex nihilo). Budući da nešto uvijek mora doći iz nečega, Grci su smatrali da je svemir vječan. Godine 1215. proklamira 4. lateranski sabor da je Bog stvorio svemir iz ničega, tj. ex nihilo i da se je stvaranje dogodilo s početkom vremena. Dakle, »idući« unatrag, dolazi se do stanja u kojem ne postoji ni prostor ni materija ni vrijeme. Ključni dio Tomine analize leži u činjenici da pravi razliku između stvaranja i promjene. Sve dok postoji promjena, mora postojati i nešto što se mijenja. Svaka promjena traži temeljnu materijalnu stvarnost. Stvaranje je, s druge strane, radikalni uzrok svega što postoji. Uzrokovati u potpunosti da nešto postoji ne znači proizvesti promjenu na nečemu i nije djelovanje na postojećem materijalu ili s njim. Stvaranje je za Tomu predmet za metafiziku i teologiju, a ne za prirodne znanosti. Kad bi postojalo nešto što je korišteno u činu stvaranja nove stvari, tada onaj tko stvara ne bi bio potpun uzrok nove stvari.
Vrijednost sv. Tome Akvinskoga je i u njegovu zastupanju dijaloškog odnosa, koji je on u svoje vrijeme bio u stanju poduzeti s arapskim i hebrejskim naučavanjem. Papa Ivan Pavao II. je naglasio da bi danas trebali jednoga »novog Tomu« koji bi radio na sintezi u kojoj bi kršćanski pogled na svijet bio povezan i sa spoznajama moderne prirodne znanosti.
Moderna je znanost dijete kršćanstva
Na kraju, pojasnite nam svoju, barem za naše prilike, pomalo čudnovatu teoriju da se temelji moderne znanosti nalaze u kršćanstvu.
MR. CEROVAC: To nije moja teorija, a i nije teorija već čvrsta činjenica. Temelji moderne znanosti su u kršćanstvu. Kad se razmišlja o ulozi kršćanstva u razvitku znanosti, onda mnogi redovito potežu netipičan slučaj Galilea Galileija. Niti jedna epizoda u povijesti Crkve nije tako tendenciozno tumačena kao osuda Galileija. Afera Galilei pokazivala se je kao očit dokaz da je slobodna potraga za istinom postala mogućom tek nakon što se je znanost »oslobodila« od teoloških okova srednjega vijeka. I mnogi razumni katolici željeli bi tu žalosnu aferu gurnuti pod tepih. Slučaj Galilei korišten je, uz križare i španjolsku inkviziciju, kao povijesna toljaga da se njome udara po Crkvi. No, činjenica je da je znanstveno istraživanje našlo plodno tlo samo u kršćanstvu.
Kršćanska je vjera osigurala povjerenje u racionalnost svemira, vjeru u napredak, te uvažavanje kvantitativne metode, sve nužni sastojci znanstvenog istraživanja. Iako je u staro doba znanost cvala u Kini, Indiji, Egiptu, Mezopotamiji, ipak se moderna znanost pojavila u zapadnom kršćanskom ozračju. U dalekim krajevima nije se pojavio jedan Galilei, Kepler ili Newton. Alfred North Whitehead, filozof 20. stoljeća, koji nije religiozna osoba u tradicionalnom smislu, smatra da je procvat znanosti došao zbog srednjovjekovne ustrajnosti glede racionalnog Boga shvaćenog kao osobni Bog. Glasoviti fizičar Carl Friedrich von Weizscäker kazao je da je moderna znanost baština, čak štoviše dijete kršćanstva. Činjenica je da je zapadna znanost bila samoodrživa i stalno u usponu. Zapadna je znanost iz svoga okrilja rano uklonila pretjerani misticizam, a nikad nije obuhvaćala pseudoznanost poput astrologije ili shvaćanja cikličke promjene vremena. Bila je u stanju kritički razmotriti stare teorije, postaviti neke nove istine i promatrati prirodu kroz nove naočale. A danas se, uz razna bezobrazna i demagoška obrazloženja, kršćanstvo izbacuje čak iz preambule ustava EU!
|
Bošković je Einstein 18. stoljeća Da budemo malo i »lokalpatrioti«. Rado u dosadašnjem znanstveno-teološkom kontekstu spominjete i »naše gore list« - Ruđera Boškovića? Kako se njegovo atomističko viđenje svijeta, naslanjanje (istina kritičko) na Newtonov zakon o gravitaciji i sl. uklapa u spominjani sklad znanosti i vjere? MR. CEROVAC: Ruđer Bošković je Einstein 18. stoljeća. Zastupao je atomističko viđenje svijeta, odnosno smatrao je da je cijela priroda sastavljena od istovrsnih čestica, te da je postojanje većih tijela u prirodi posljedica načina kako međusobno djeluju te njihove elementarne čestice. Rezultirajuća struktura svakog tijela je posljedica ravnotežnog stanja uspostavljenog između dviju suprotstavljenih sila: privlačne i odbojne. Bošković je bio pobornik i štovatelj Newtona, ali je kritički uočavao nedostatke Newtonova zakona o gravitaciji. Smatrao je da taj klasični zakon treba u cijelosti odbaciti kad je riječ o atomskim relacijama i tu je privlačnu gravitacijsku silu zamijenio stanjem koje oscilira između privlačne i odbojne sile. Taj Boškovićev »zakon sila« opisuje ponašanje sile između dviju točaka materije, i to je kontinuirana sila koja mijenja predznak ovisno o udaljenosti od središta - atoma, a blizu tog središta je odbojna. Tek na većim udaljenostima ta sila postaje samo privlačna i više ne mijenja svoj karakter i tada se Boškovićev »zakon sila« približava zapravo Newtonovu zakonu o gravitaciji. Cijela ta Boškovićeva teorija o silama nevjerojatno je genijalna misao za znanstvenika 18. stoljeća. Bošković je, osim toga, došao i na ideju o postojanju polja sila, čime je objašnjavao djelovanje sile na daljinu. Hrvat, Ruđer Bošković, prvi je u povijesti moderne znanosti pokušao dati jednu smislenu znanstvenu viziju o sveobuhvatnoj teoriji za kojom se i danas u fizici tako predano traga - nikada je ne suprotstavljajući teološkoj misli. |
