Ako me dvoje ljudi pozove na vjenčanje, a jedno od njih već je prije sklopilo brak u Katoličkoj Crkvi te mu je to »drugi brak«, pa time njih dvoje čine preljub (usp. Mt 5, 31-32; Mt 19, 9; Mk 10, 11-12; Lk 16,18), činim li ispravno ako ne idem na takvo »vjenčanje«, iako se radi o meni najbližima? Je li potrebno »mladencima« objasniti da ne sudim njih kao osobe, već da kao katolik ne želim dati podršku grijehu preljuba?
Čitatelj iz Splita
Kad ste već donijeli odluku da ćete biti dosljedni i svojim činom pokazati da se ne slažete s odlukom Vama bliskih osoba, doista ne vidimo drugoga načina nego da s njima o tome iskreno i otvoreno razgovarate. Povrijedit ćete ih, što god učinili, pa molite za njih i budite uz njih, premda ne otišli na vjenčanje. Nemojte računati na to da drugi mogu »odmah« prihvatiti takvu Vašu odluku. Zato se s Vaše strane traži doista puno obzirnosti i skromnosti. Vašu odluku oni koji su »slabi« ne smiju doživjeti kao likovanje jer ste »bolji«, već kao navještaj u poniznosti: »Na starca se ne otresaj, nego ga opomeni kao oca, mladiće kao braću, starice kao majke, djevojke kao sestre u svoj čistoći« (1 Tim 5,1-2).
Jesu li svećenici dužni upozoriti?
Redovita sam čitateljica Glasa Koncila već nekoliko godina. Već dulje vrijeme razmišljam o tome da vam se javim pismom. Jako mi se sviđa rubrika »Naši razgovori«. Imam neka pitanja, a i prijedloge i sugestije. Često se naglašava važnost pristupanja pričesti na nedjeljnoj misi. Naravno, ako vjernik nema teškoga grijeha. Zanima me smije li osoba koja već duže vrijeme živi odvojeno od svoga zakonitog supruga (ne znam jesu li službeno rastavljeni), a u vezi je s drugom osobom, primiti pričest na misi. Nije li to javna sablazan prema crkvenom nauku i svetogrđe ako se pričest prima u teškome grijehu. Mene to kao vjernicu vrijeđa i zato želim upozoriti na tu problematiku. Jesu li svećenici dužni upozoriti takve osobe ako znaju za njih? Kakav je to »nesakramentalni brak« i smiju li osobe koje žive u takvom braku nakon ispovijedi pristupiti sakramentu ženidbe? Može li i smije li osoba koja je napravila težak grijeh pobačaja biti aktivna u župnome pastoralnom vijeću? Znam da svaka misa ima jednaku vrijednost zbog žrtve koju je Isus Krist za nas podnio na križu, bez obzira na vrstu propovijedi, ali bilo bi poželjno da su propovijedi manje uopćene i potkrijepljene iz svakidašnjeg i konkretnog života. Kad već pišem o »konkretnom životu«, majka sam brojne djece i zanima me postoji li u nacionalnom programu demografske obnove prijedlog zakona kojim bi se zaposlenim majkama brojne djece omogućilo skraćeno radno vrijeme. Brojne su obveze u obitelji i kućanstvu koje majka s brojnom djecom mora izvršiti. Kako bi žena i majka mogla uskladiti posao i obitelj, društvo joj to mora olakšati povoljnim obiteljskim zakonima, od kojih je jedan zakon o skraćenom radnom vremenu. Država i društvo moraju biti otvoreni za sve obitelji i prema tome donositi zakone.
Vjerna čitateljica
Na pričest smije samo onaj vjernik čija savjest nije opterećena teškim grijehom. Onaj vjernik koji je rastavljen, ili samo razdvojen od »stola i postelje« svoga supružnika/supruge, ne može pristupati pričesti ako je u »drugoj vezi«. Onaj vjernik koji je rastavljen »od stola i postelje« i ne živi u drugoj vezi već je svjestan nerazrješivosti svoga braka, može na pričest jer ne živi u grijehu. Stoga se može reći da je pričest primljena u teškome grijehu i sablazan i svetogrđe. Svećenik, ako je upoznat s takvim stanjem, mora upozoriti vjernika na tu činjenicu. Sveto nam pismo na najbolji način govori kako - »bratskom opomenom«: »Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvoga vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti! I pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan! Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov!« (Gal 6, 1-2). U tom duhu »bratskom opomenom« treba reagirati i na sablazan i na svetogrđe. Nisu možda svi vjernici dobro poučeni i dužnost je onih vjernika koji su zreliji u svojoj vjeri to im reći; ne nadimajući se, već u poniznosti i u ljubavi.
Pod »nesakramentalnim brakom« valjda mislite na civilno sklopljeni brak, dakle na ženidbeni vez koji nije sklopljen u Crkvi. Osobe koje žive u civilnome braku, a želja im je sklopiti crkveni brak, trebale bi to učiniti ako nema zapreka za to prema odredbama Zakonika crkvenoga prava i prema običajima pojedinih mjesnih Crkava, a ako postoje zapreke za sklapanje crkvenoga braka o kojima govori crkveni zakonik, onda ne mogu niti sklopiti brak niti se redovito ispovijedati i pričešćivati, no te sakramente mogu primiti samo u slučaju smrtne opasnosti.
Što se tiče Vašega pitanja vezanoga uz članicu župnoga pastoralnog vijeća, vjernički treba i mora se reći da Bog svakome, ama baš svakome čovjeku pruža priliku da sa sebe »skine« i da odloži »staroga čovjeka koji pripada prijašnjem načinu života, čovjeka koji u varavim požudama ide u propast«, te svakome pruža mogućnost i ljubav da se iz dana u dan obnavlja duhom, da »obuče« novoga čovjeka, »stvorena na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti... Da, nekoć ste bili tama, ali ste sada svjetlo u Gospodinu« (usp. Ef 4, 17-24; 5, 8).
Što se propovijedi tiče, slažemo se: one služe i za konkretnije, životno tumačenje istina vjere. Razgovarajte sa svojim župnikom i o tome, a informirajte se i na koji način, kao vjernici, možete utjecati na poboljšanje odnosa države prema obiteljima, posebno prema majkama s brojnom djecom koje to doista i zaslužuju.
