Povodom 9. svibnja, Dana Europe, o zaštiti prirode i okoliša razgovaramo s Borisom Pavlekovićem, predsjednikom Sisačke ekološke akcije.
Jesu li zahtjevi za sve većim sudjelovanjem javnosti u rješavanju ekoloških problema zapravo otimanje kompetencije stručnjacima i znanstvenicima?
Ni slučajno, upravo kod nas djeluje niz liječnika i ekologa, no nažalost ti ljudi nemaju mnogo vremena izvan svoga radnog mjesta. Građani odrađuju veći dio ovoga posla, a smatramo da javnost jedina i može pokazati da se problem tiče čovjeka. U Sisku je sve krenulo od toga da problem postoji već godinama, a da se on ne rješava. Političari očito nisu ništa učinili, a struka je bila pretiha, ona je radila, no nedovoljno glasno. Smatramo da se oni koji mogu promijeniti situaciju u Sisku, ali i drugim hrvatskim gradovima glede ekologije, boje upravo ljudi i javnosti. Sve ostalo za njih nije relevantno jer gradonačelnike i župane možete kupiti sredstvima iz proračuna, a za stručnjake je, nažalost, država i jedini poslodavac. Nama i danas najviše pomažu zapravo stručnjaci u mirovini, te oni koji su u privatnoj struci. Situacija se i za javnost promijenila od 80-ih i 90-ih. U Rafineriji više ne radi 1500 ljudi već njih 600, što smanjuje ovisnost Siska i Siščana o radu rafinerije.
Postoji li crna lista hrvatskih gradova? Koje mjesto i koje probleme ima grad Sisak?
Postoji, Sisak je zbog nesretnih okolnosti postao grad industrije nakon II. svjetskog rata, što je bilo u redu jer s povećao broj stanovnika, izgradila se infrastruktura. No, nakon posljednjih ulaganja i građenja u 70-im godinama sve je stalo. Ništa se nije održavalo pa tako imamo slučaj da je plinska mreža u jednom dijelu grada isključena zbog neodržavanja i starosti, dok se u drugim gradovima plin tek uvodi, a općenito je infrastruktura u jako lošem stanju upravo zbog neodržavanja. Tako je isto i s industrijskim pogonima. U rafineriju se od 1976. ništa nije ulagalo i ništa novo nije gradilo, što znači da najmlađi pogon ima 30 godina, a rat i neodržavanje učinio ih je i realno puno starijim i opasnijim. U Sisku imamo velik problem zagađenja, inače, grad je blizu Zagreba, jeftin za život i ne bi bilo zapreke da se u njemu živi. Jedini problem zbog čega ljudi u Sisku ne ostaju jest, uz manjak radnih mjesta za visokoobrazovane Siščane, upravo zagađenje. No, problem je sa zagađenjem i u drugim gradovima, primjerice Kutinom gdje je Petrokemija isto tako problematična, no tamo još uvijek nema bune jer zapošljava velik broj građana Kutine.
| Za kvalitetno rješavanje nagomilanih problema potrebno je imati i male udruge koje će rješavati konkretne lokalne probleme i velike udruge te njihove koordinacije za kvalitetnu razmjenu informacija i zajedničkih istupa prema vlastima i zagađivačima. |
U Hrvatskoj postoje konkretni problemi na lokalnoj razini glede ekologije. Azbest u Vranjicu, industrijsko zagađenje u Sisku i Urinju te jednostavno te udruge nemaju previše vremena i kapaciteta za ostale ekološke probleme. No, nasreću postoji i nekoliko jačih zelenih udruga, poput »Zelene akcije«, »Eko kvarnera«, koje se brinu za te probleme te pokrivaju cijelu Hrvatsku a nama prepuštaju borbu na terenu protiv konkretnih problema. Ne smijemo zaboraviti da je glavni prioritet u Sisku sada zdravlje ljudi i na to su usmjerene sve snage eko-udruga i drugih udruga. Ipak, ima tu pomaka.
U Karlovcu je 7. ožujka osnovan Nacionalni odbor za zaštitu građana RH od industrijskog zagađivanja koji će upravo na tom polju ujedinjavati velike i male udruge kojima je prioritet zaštita okoliša i stvaranje zajedničkog tijela koje će promicati načela zaštite građana od industrijskih zagađenja te zastupati interese građana prema državnim tijelima i privrednom sektoru. Tako da je za kvalitetno rješavanje nagomilanih problema potrebno imati i male udruge koje će rješavati konkretne lokalne probleme i velike udruge te njihove koordinacije za kvalitetnu razmjenu informacija i zajedničkih istupa prema vlastima i zagađivačima.
Tko je odgovorniji za ekološko stanje u Hrvatskoj: korumpirana struka, politika ili...?
Politika i nedostatak prave strategije. Konkretno što se INA-e tiče sav se prihod godinama »upucavao« u očuvanje socijalnog mira i trošenje države, zaboravivši pri tome na potrebu konstantnog ulaganja u modernizaciju rafinerijskih pogona i općenito ulaganja u ekološke projekte hrvatske industrije. Zbog toga su danas mnoge hrvatske tvrtke, na štetu zdravlja ljudi, u tehnološkom raskoraku s Europom. Primjerice, smatramo da je jedini razlog zašto se koncentracija amonijaka i benzena u Hrvatskoj gleda samo na godišnjoj razini jest očuvanje zastarjele hrvatske industrije ne mareći za zdravlje i života građana. Naime, da je propisana satna i dnevna maksimalna vrijednost tih spojeva u zraku, automatski bi trebalo zatvoriti rafinerije i Petrokemiju, a vjerujemo i još poduzeća koje rade unutar granica RH. No s druge strane, i dalje te tvrtke, koje sada imaju zakonski alibi za trovanje, ne ulažu dovoljno u obnovu svojih pogona kako bi spriječili trovanje ljudi.
