»Zašto me pitaš da li pišem stihove?/ Ne mogu ih pisati/ usne su zanijemile, suze presušile/ klonula ruka, pero se užarilo/ srce izgorilo.«

Nekoliko stihova iz pjesme »Pismo nakon Bleiburga« pisca Ive Ledića, koji je cijeli život ostao u tuđini, ni za što kriv, tim više što je cijeli Drugi svjetski rat proveo u Rimu, slični su rečenici filozofa Adorna da poslije Auschwitza neće biti moguće pisati poeziju. Poezija se na različitim stranama i dalje pisala, ali teška poput Munchova krika. Kao što je bio i život izbjeglih u tuđini, među kojima je možda bilo 10 posto onih koji su bili direktno uključeni u ustašku, nacističku propagandu ili oružane jedinice, ali su svi bili jednako označeni kao neprijatelji. To je očito iz strogih, posebno prema Hrvatskoj, Wiesenthalovih i Zuroffovih traženja ustaških zločinaca; koliko je poznato, za izručenje su tražena samo trojica. Čitajući antologije emigrantskih pjesnika, ali i ostala umjetnička i znanstvena djela jasno je tek sada, kada su mnoga objavljena u Hrvatskoj, da se poetska i intelektualna razina itekako dodiruje s razinama znanstvenika i pjesnika u Hrvatskoj, a često ih zahvaljujući posebnim studijima i nadmašuje. Mnogi koji su presudili njihovim odlascima, od kojih su neki i ekonomske prirode, danas mogu biti postiđeni, a sve zajedno dokazuje koliko je potencijala Hrvatska izgubila. Ne vrijeđajući one koji su uspjeli svojim radom i talentom postati akademici, što mnogi i potvrđuju, poznato je da je JAZU (HAZU) nastala kao sukus tzv. antifašističke inteligencije i da su članovi često bili više boljševici nego antifašisti pa se u tom smjeru kretala i Akademija, premda su primanja posljednjih godina otvorila i tu ustanovu javnosti, ali bez dovoljnog utjecaja na pokretanje temeljnih promjena. Možda je sada vrijeme i da se Akademija bolje poveže s iseljenom Hrvatskom u razmjeni znanja i iskustava.

Antifašisti su davno »očišćeni«

Danas je vrijeme za otvaranje arhiva što se ne bi smjelo pretvoriti u progone drukčijih razmišljanja, ali ne i ostaviti zatvorene arhive o zločinima i kažnjavanjima onih koje su smatrali manje vrijednima.

Srećom tu se može govoriti o živima premda je Hrvatska nažalost premrežena grobljima, pa se uvijek ponovno može iskoristiti Plutarhovu rečenicu da je »gostiju bilo dovoljno za ograđivanje vinograda«. Jer što reći o desecima tisuća ljudi nestalih na križnim putovima i Bleiburgu, poslije prešućenih. Cijeli odjeli zagrebačkih liječnika izvođeni su iz bolnica i poslani tim putovima, kao i brojna djeca i stariji koji su odlazili u strahu. Liječnici samo zato jer su pružali pomoć svima bez razlike. Tek su prošle godine, zahvaljujući Slovencima, pronađeni ostatci grupe liječnika, na silu odvedenih iz zagrebačkih bolnica. S obzirom da ništa nije jednoznačno, u tu priču treba uklopiti i istinu da su Krležu upravo ustaše sačuvali u bolnici, a tu sreću nije imao Jozo Kljaković i Ivan Meštrović koje su ustaše zatvorili, a pustili su ih tek kad se za njih zauzeo nadbiskup Stepinac, čak posredno i Vatikan. Zato je vrlo snažno odjeknuo govor kardinala Bozanića na Bleiburškome polju upravo na tragu kardinala Stepinca koji je u opasnim vremenima progovorio o pogubnosti ustaškog pokreta čije će žrtve 1945. godine biti brojni nevini i naivni ljudi (uz jedan dio naoružanih vojnika ostavljenih od svojih vođa) koji su vjerovali u slobodnu Hrvatsku, ne shvaćajući zločine ustaških vođa koji su bili dirigirani njemačkom nacističkom ideologijom. Shvaćao je kardinal Stepinac, makar su partizani u šumi njegove propovijed čitali s poštovanjem, da ni oni ne mogu donijeti dobro i da oni koji su išli s početnim zanosom kao antifašisti nestaju, a preuzimaju vlast boljševici, staljinisti. To je dokazano pobjedom kada su žrtve jednih postale prave žrtve druge ideologije. Istaknutih antifašista rješavali su se u ratu, ali bez milosti i poslije na Golim Otocima, u Lepoglavi i drugim zatvorima. Strašnu istinu o partizanskom ratu svjedočio je pred 90-e godine, bez osjećaja krivnje jedan od ljudi najodgovornijih za te zločine - Simo Dubaić. Zbog toga je upravo sazrelo vrijeme za govor kardinala Bozanića koji je progovorio o desecima tisuća imenovanih i neimenovanih stradalih bez suda, ali nije zaboravio spomenuti i jame i fojbe o kojima se šutjelo, a o čemu se i danas djelomično šuti zbog mnogih ljudi koji su prikrivali te zločine a poneki od njih čak i sudjelovali. Djeca ubijenih, istina je, bila su ljudi drugog reda svih tih desetljeća. I kao što je kardinal Stepinac rekao u opasnim vremenima da je jasenovački logor sramotna ljaga, a ubojice nazvao nesrećom Hrvatske - te riječi izgovorio je i drugi kardinal 60 godina poslije. Neistraženost i jednih i drugih zločina baca ljagu posebno na vlasti koje su dolazile i prolazile, ali i na sve nas koji nismo podigli glas, jedni iz straha, a drugi iz konformizma. Nije slučajno kardinal rekao »Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi. A upravo im to i smeta.«

»Represivci« uvijek na ključnim mjestima

Europske zemlje su odavno otvorile svoje jame tj. svoju istinu o jamama i o zločinima boljševičkog sustava što se u Hrvatskoj dogodilo na drukčiji način zamjenom teza pa su često progonitelji postali izbavitelji. Tako se moglo dogoditi da oni kojih smo se bojali i koji su bili dio represivnog sustava - od tiska, kulture do gospodarstva, iz šuvarovskog šinjela prijeđu izravno u vladajuće strukture hadezeovske vlasti i zauzmu ključna mjesta. Samim time još jednom razdvajaju Hrvatsku, jer kao da se vlasti ne mijenjaju, a oni koje su proglasili drugorazrednim godinama prije, to i ostaju. Iako se nikada ne smije uopćavati jer mnogi su i kao članovi partije bili časni ljudi i pomagali drugima. Riječ je o onima u kojima je isključiva težnja za vlašću, u svim vremenima bez obzira koji poredak bio. Hrvatska je zbog agresije u kojoj je sudjelovala 3. armija po snazi u Europi mnoge istine morala odgoditi. Danas je vrijeme za otvaranje arhiva što se ne bi smjelo pretvoriti u progone drukčijih razmišljanja, ali ne i ostaviti zatvorene arhive o zločinima i kažnjavanjima onih koje su smatrali manje vrijednima.

Hrvatska naspram situacije u Srbiji, u kojoj tisuće stanovnika zdvaja nad onim što vlast radi, vjerojatno će shvatiti da treba sačuvati mir jer malo nedostaje da se politički život oblikuje na sličan način. Mnogi čak javno priželjkuju da Hrvatska preuzme srpski model. Emisija »Nedjeljom u dva« u kojoj je gostovao Josip Jurčević prema pisanju tiska još jednom je bila suočavanje sa zločinima za koje mnogi od nas nisu ni znali. Rezultati anketnoga pitanja o partizanskim i ustaškim zločinima pokazali su da 73 posto gledatelja doživljava partizanske zločine kao strašnije po zlu od ustaških koji su dobili 27 posto. Ovdje bi trebalo upotrijebiti mudrost kardinala Stepinca kada je govorio o zločinima i ne pokušavati procijeniti koje je zlo strašnije jer zlo je uvijek zlo − s tim što je totalitarni sustav započeo antifašizmom, a pretvorio se u boljševizam i trajao 50 godina, a ustaška država 4 godine.

Budući da život nije samo politika, treba ga promatrati u cjelini pa i dalje uočavati razdjelnicu između bogatih i siromašnih, što se očituje i u potpunom gubljenju kriterija kada se s divljenjem piše o ljudima koji su sakupili najveći broj praznih boca. To svjedoči pravo siromaštvo i gospodarstva i duha. Tragične posljedice politike koja se vodila desetljećima ne može se zamijeniti igrama, pa bilo to velikim ushitom o gradnji Arene u Zagrebu ili vraćanjem 2000 godine unatrag u Splitu s igrama Delmata i Rimljana ili konjičkim trkama u Sinju. Smije se reći da je žalosno da u gradiću u kojem, kako je nedavno zabilježeno, ima 50-ak kafića, a nekadašnje radnice »Dalmatinke«, i ne samo »Dalmatinke«, umorne su od kucanja na vrata i molitve za posao. Konjičke trke s kojih je pehar »Franjo Tuđman« otišao u Srbiju ukazuje na mafijašku pozadinu i težnju za radikaliziranjem Hrvatske i novim podjelama. Očito predizborna burna vremena traju i smireni pozivi na mir i istinu uvijek su dobrodošli. Treba ostati uspravan a to neće biti lako, napisao je svjedočeći rečenice svog oca u »Knjizi života« Martin Gray.