7. nedjelja po Uskrsu - C: Dj 7, 55-60; Otk 22, 12-14. 16-17. 20; Iv 17, 20-26

Među heleniziranim Židovima koji su prihvatili Isusa za Mesiju bio je i čovjek imenom Stjepan. Isticao se dubokom vjerom i dosljednim evanđeoskim življenjem. Zbog toga je bio i službeno izabran za đakona, tj. za karitativnog djelatnika. Nije se brinuo samo za materijalne potrebe siromaha već je i evangelizirao. Budući da je imao izvanrednoga uspjeha, postao je opasan za službenu židovsku religiju, pa su religijski predvodnici naredili uhititi ga kao optuženika i dovesti pred Sinedrij - Veliko vijeće. Stjepan je održao svoju obranu. Pisac Djela apostolskih donosi Stjepanov značajan govor (7, 1-55), u kojem je sustavno iznesena povijest spasenja od Abrahama i drugih patrijarha, zatim preko Mojsija, gradnje hrama i odbijanja proroka te sve do Isusa iz Nazareta, kojeg je Veliko vijeće predalo da mu se presudi smrću na križu. Stjepan je za njega svjedočio da je uskrsnuo od mrtvih. Kroz čitav Stjepanov govor prisutna je britka ideja vodilja koja dovodi u pitanje i čini bezvrijednim čitav onodobni židovski religijski sustav. Na Stjepanov govor članovi Velikoga vijeća uskipjeli su od bijesa, i budući da su u njegovim riječima dobili i formalni razlog za kamenovanje, jer je Isusa - »Sina čovječjega« proglasio jednakim Bogu, svoj naum su odlučili provesti do kraja. Luka, pisac Djela apostolskih, u ovonedjeljnom ulomku donosi zadnje trenutke Stjepanova mučeništva. Umro je s molitvom za neprijatelje, slično kao i Isus. Postao je uzor dosljednosti i hrabrosti. Bio je prvi koji je dao život za vjeru u Krista. Kamenovanje se dogodilo 36. godine.

Čežnja za dovršenjem osobne i zajedničke povijesti

Ove posljednje pouskrsne nedjelje imamo ulomak iz završetka Otkrivenja-Apokalipse. To je kao sažetak svih Ivanovih vizija. Sadržaj teksta govori o čežnji za ponovnim Kristovim slavnim dolaskom. Njegov dolazak su iščekivali radosno i čeznutljivo svi oni koji su kroz mnogovrsne kušnje, patnje i stradavanja potvrdili svoju ljubav prema njemu, koji je »Alfa - Početak« i »Omega - Dovršetak« objave i ispunjenja Očeva plana spasenja. Ivan, pisac teksta je, kao helenizirani Židov, i sam sazrijevao u potpunijoj spoznaji Isusove objave. Budući da je prije prihvaćanja kršćanstva mislio kako se ljudi spašavaju po djelima Zakona, nešto od toga uvjerenja ostalo je u njegovu razmišljanju. To se vidi po tome što najprije predstavlja uskrslog Krista koji pripušta ljude u svoje zajedništvo, tj. omogućuje im, kako je slikovito rečeno, pristup »stablu života« i slobodan ulaz »u grad« kao naplatu za njihova dobra djela. Ipak iz teksta se uočava kako proslavljeni Jaganjac-Krist, na kome su se ispunila mesijanska proročanstva, zove k sebi sve ljude da ih učini sretnima kako i sam reče »zabadava«. To čini zbog toga što je sretno i vječno zajedništvo s Bogom - Ocem i s njime u sebi toliko vrijedno, da ga se i ne može ničim zaslužiti. To je dar neizmjerne ljubavi. Takva ljubav budi kod vjernika i čežnju za Isusovim ponovnim slavnim dolaskom i dovršenjem njihova spasenja, pa zajednica vjernika želeći to pospješiti čeznutljivo kliče: »Marana tha! - Dođi, Gospodine!«

Razjedinjenost kršćana je prava sramota

I prije kraja 1. stoljeća, kada je i objavljeno Ivanovo evanđelje, već je u kršćanskim zajednicama bilo trzavica, neslaganja čak i u bitnim pitanjima vjere. Neki koji su na brzinu prešli iz judaizma u kršćanstvo počeli su javno iznositi svoje subjektivno mišljenje kako Isus ne može biti pravi očekivani Mesija budući da je sramotno završio na križu. Takvi su napuštali zajednicu onih koji su ostali vjerni apostolskom nauku. U pravovjernu zajednicu unosili su nemir i pojedini obraćenici iz helenizma, koji su bili pod utjecajem gnostičkoga strujanja po kojem je tijelo smatrano tamnicom duše. Takvi su počeli širiti osobno mišljenje kako je nedostojno Boga da se utjelovi, pa se zato i ne može kazati da je Isus Krist Sin Božji. I takvi su napuštali kršćanske zajednice. Imajući pred sobom tu izazovnu problematiku pisac četvrtoga evanđelja posvetio je posebnu pozornost Isusovoj sinovskoj molitvi nebeskom Ocu za jedinstvo postojećih vjernika, kao »i za one koji će na njihovu riječ vjerovati«. Ta molitva je postala »magna charta«, tj. velika povelja ekumenskoga pokreta, jer je postojeća razjedinjenost kršćana prava sramota. Jedinstvo se treba temeljiti u Duhu Božjem. Duh je onaj koji povezuje Oca i Sina, pa bi on trebao povezivati i sve kršćane međusobno. Za taj toliko potreban Božji dar treba moliti, kako bi jedinstvena Crkva pospješila jedinstvo svijeta.