Nuđenje tzv. »radno-socijalnih reforma«, a sve u svrhu navodne globalizacije i poboljšanja života malog čovjeka, daleko je od stvarne skrbi za opće dobro, a još dalje od socijalnog nauka Crkve.

Nered i nesnalaženje u provedbi reformâ na području radnog, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja pomalo sliči stanju stare Srbije, nakon što se oslobodila turskog jarma. Izrugivanje naših susjeda ondašnjim vlastitim glupostima najbolje je prikazano u njihovim literarnim djelima kao što su »Pokondirena tikva« i »Gospođa ministarka«. Razlika je u tome što su njihovi skorojevići nastojali služiti se iskrivljenim francuskim jezikom, za razliku od nas Hrvata koji nastojimo gdje god je moguće upotrebljavati engleski. Međutim mi odlazimo i dalje pa nastojimo rasprodavati sve najvrednije što imamo, sve u interesu globalizacije. Također, kod održavanja raznih znanstvenih, poluznanstvenih ili gospodarskih savjetovanja radije sjedimo masovno zgusnuti u dvoranama raznih šeratona, na uskim stolicama, bez mogućnosti da napravimo neku zabilješku. Glavno je da smo bili u Zagrebu i sl. i da smo sjedili u hotelu zvučnog stranog imena, nekoga poznatog lanca hotela.

Na takvim savjetovanjima, simpozijima i sl., nude se već isprobane, a često neuspješne, raznorazne reforme. Mnogi misle da Hrvati nisu zaslužili državu koja će ih strašiti povremenim prijetnjama ugroze životne egzistencije a nakon toga obećavati male milostinje ispravljanjem nepravdâ. Politička briga u obliku skrbi za pojedinačne ekstremne slučajeve životne ugroženosti, odnosno ublažavanje nepravdâ prema pojedinim socijalnim skupinama, nisu načelno rješavanje problema. To su prividi kratkog daha kojima se samo privremeno gase žarišta nezadovoljstva s društvenim neredom i osjećajem nepravde. Zato, sve više prevladava mišljenje da takvim pojedinačnim i isključivim pristupanjima vladajući ne potvrđuju svoju političku volju za upravljanje gospodarstvom i državom u cilju ostvarenja općeg dobra za sve građane.

Posebno valja upozoriti na nove probleme i pojave, s nadom da će to možda pomoći vladajućim a i oporbenim strukturama i probuditi njihovu »političku volju« za ostvarivanjem pravde. Prisjetimo se samo kako su mirovinske reforme, najavljivane kao spasonosno rješenje za bolju budućnost za dvadesetak i više godina. Uspjelo se samo u podjeli umirovljenika na dvije interesne skupine, stariji, koji su prošli bolje, i mlađi, koji plaćaju ceh. Pojedini plaćeni mediji ili pojedini novinari u reklamne svrhe »bombardiraju« našu svijest uvjeravajući da za bolju budućnost građani sami moraju više skrbiti i sami više odvajati za sebe u treće stupove dobrovoljnih osiguranja. Pojedini stručnjaci i analitičari ekonomiziraju tako da predlažu daljnje smanjivanje doprinosa za mirovinsko osiguranje u prvom stupu tzv. »generacijske solidarnosti«, te predlažu da se povećaju stope za tzv. »kapitaliziranu mirovinsku štednju« drugog i trećeg stupa mirovinskog osiguranja. Ti novokomponirani »stručnjaci« raznih mirovinskih fondova ukočeni duhom i odsutnih pogleda čitaju obećanja tih novih fondova iza kojih stoje brojne banke i investicijski fondovi, često sumnjive budućnosti. Dosadašnja loša iskustva s bankama, a i brojna upozorenja propalih mirovinskih fondova idealiziranog zapada ne daju jamstvo da će sredstva radnika i ostalih osiguranika putem tih investicijskih i bankarskih ulaganja donositi takve prinose koji će osiguravati buduće mirovine pa čak i njihov porast.

S druge strane, Saboru se predlažu posebne mirovine za vrhunske sportaše, dvostruko veće od prosječnih plaća zaposlenih u Hrvatskoj. Takvim idejama obezvređuje se mukotrpan rad tijekom radnog vijeka radnika i drugih i od njihovih zarada odvajanje doprinosa za socijalnu sigurnost i u starosti i bolesti. Ideja posebnih sportskim mirovina neodoljivo podsjeća na bivši, preminuli Sovjetski Savez u kojem su se davale titule »majstora sporta« i doživotne mirovine za vrhunske sportske rezultate, a sve u želji da se takav režim sportskim uspjesima, prikaže svijetu kao idealno društvo u kojem se svi rado bave sportom i svi su sretni, a posebno mladi.

Zato nije pošteno primjenjivati varijantu načela solidarnosti prema kojem bi »svi mi trebali davati samo za neke«. Takva posebna izdvajanja samo za povlastice nekima udaljavaju nas od stvarnoga kršćanskog načela solidarnosti, posebice u mirovinskom sustavu. Zato se ostali građani, kako oni bez štednih uloga tako i oni koji su štedjeli (pa izgubili svoje uloge u našim propalim bankama) ili štede sada u drugim bankama, mogu s pravom pitati hoće li vlast barem pokazati političku volju za pronalaženje ukradenog novca i kazniti krivce, kako predlaže predsjednik.

Našim braniteljima često se traže greške, koje makar i pojedinačne, idu na prve stranice medija, a kod velikih nepravda, prijevara i pljačaka previše smo pasivni ili se igramo pravnih doskočica. Isto tako ne pokazuje se politička a niti medijska volja za preispitivanje zakonitosti mnogih stjecanja imovine, nedavne prodaje imovine strancima ili prebacivanja imovine u susjedne zapadne države. Slobodno se može postaviti pitanje kolika je odgovornost svih dosadašnjih vlasti u tim pojavama.

U radnom zakonodavstvu uvode se lakša otkazivanja radnog odnosa uz smanjivanje otpremnina i umanjivanje ostalih prava. Sindikalni čelnici, uhljebljeni u raznim nadzornim odborima ili su kooptirani u strukture vlasti, ostvaruju povećane prihode, pa ih je malo briga za običnog radnika.

Najavljivanjem mogućnosti daljnjih socijalnih reforma uvođenjem i neke vrste nacionalne mirovine za sve one hrvatske građane koji dožive određene veće godine starosti - i dalje se ruši razlika između rada i nerada. Poništava se razlika između zakonitog rada i divljeg rada, jer država, zapravo politička demagogija, nudi samo skrb za životni minimum za sve građane u starosti. U takvom pristupu reformama krije se opasnost pretvaranja radnika u proletera, a tada više nismo daleko od prošlosti.