SVETKOVINA PRESVETOGA TROJSTVA (C): Izr 8, 22-31; Rim 5, 1-5; Iv 16, 12-15

U spise koji govore o ljudskoj i Božjoj mudrosti spada i biblijska knjiga Mudrih izreka. To je zbirka zbirkâ u kojoj su sabrane izreke i poslovice koje su nastale kroz pet-šest stoljeća hebrejske povijesti. Može se podijeli na dva glavna dijela: Salomonove izreke i druge izreke koje su sabrali ljudi judejskoga kralja Ezekije oko 700. godine prije Krista. Kasnije su se nadodavali drugi dijelovi. Konačna redakcija nastala je početkom 4. st. pr. Kr. Postoji utjecaj egipatske, asirsko-babilonske i kanaanske mudrosne literature. Mudrost se razvijala na naravnim moralnim temeljima pa je izraelska mudrost na osobit način moralna i religiozna. U izrekama su kondenzirana opažanja, iskustva, spoznaje i mišljenja o pozitivnim i negativnim osobinama čovjeka i njegovih stremljenja. Počelo, izvor i korijen mudrosti proizlazi od Boga. Proslov daje poruku o mudrosti, njezinoj vrijednosti i ulozi kao voditeljice i usmjeravateljice postupaka. Odabrani tekst za današnju svetkovinu u knjizi je naslovljen kao »Stvaralačka mudrost2. Mudrost je personificirana-poosobljena. Ona uzima riječ te govori i nastupa kao osoba. Govori o svom podrijetlu dajući na znanje da je Jahve-Bog stvorio prije svih stvorenja. Ona je kao »počelo... od vječnosti, od iskona«. Postojala je prije nego je oblikovan svijet. Ta mudrost je zapravo Duh. U biblijskim knjigama Novoga saveza na više mjesta se navode misli iz knjige Mudrih izreka. To upućuje kršćane na poštivanje starih izraelskih mudraca, čija razmišljanja i nesvjesno dovode do Krista koji je poglavito kroz Ivanovo evanđelje predstavljen kao Mudrost Božja.

Apostol Pavao je planirao iz grčkoga grada Korinta otputovati preko Rima u Španjolsku da i onamo navijesti Radosnu vijest kako svi ljudi mogu ponovno postati Božji prijatelji, ako vjerom prihvate posredništvo opravdanja po Isusu Kristu, te krštenjem i dosljednim življenjem to svjedoče. Prije polaska u Rim Pavao je 57. godine iz Korinta napisao jedno značajno pismo rimskoj zajednici vjernika. Nije želio doći nepoznat ili poznat samo po pričanju onih koji su o njemu čuli preko onih koje je i on poznavao. Poslao je zajednici opširno pismo u kojem je obrazložio svoju vjeru. U poglavljima 1-11 govori o spasenju i opravdanju po vjeri u Isusa, a u poglavljima 12-15 iznosi poticaje za moralni život vjernika. U ulomku za današnju svetkovinu riječ je o plodovima koji proizlaze iz »opravdanja«, tj. iz ponovne uspostave prijateljstva i zajedništva s Bogom Ocem po Isus Kristu. Bog, naš zajednički Otac, ponudio je spasenje svim ljudima po svome Sinu Isusu Kristu. To je nezaslužan dar koji se prihvaća vjerom u Kristovo obećanje. Iz te vjere proizlazi unutarnji mir i nada da će se postići konačni cilj u punini. Po Duhu Božjem u vjernicima se rađa ljubav prema nebeskom Ocu koji je prvi posvjedočio svoju ljubav prihvaćajući sve ljude kao svoje sinove i kćeri, posebno po Isusu Kristu. Odgovor ljubavi vjernika na tu ponuđenu Božju ljubav struji prema vječnom životu. To znači da je početak blaženstva već u onima koji to vjerom prihvaćaju.

Za ovogodišnju svetkovinu Presvetoga Trojstva imamo ulomak iz Evanđelja po Ivanu. Pred odlazak u smrt Isus je apostolima održao oproštajni govor. U liturgijskom dijelu toga govora Isus obznanjuje da je sve ono što ima nebeski Otac u biti i njegovo, te da će to zajedničko, nakon njegova vidljiva odlaska, apostolima nastaviti objavljivati i u tome ih učvršćivati Duh Istine. Taj Duh će još potpunije objavljivati bogatstvo jedinstva Božje naravi i ujedno posebnosti osoba Oca i Sina i Duha Svetoga. Služeći se metafizičkim izričajem onodobne filozofije, Crkva je na Nicejskom saboru 325. godine izrazila svoj nauk vjere u jednoga Boga koji je u zajedništvu triju osoba. Takvo jednoboštvo ispovijedaju katolici, protestanti i pravoslavci. To nije iscrpljujuća ni sveobuhvatna definicija Boga. Ona neće nikada ni postojati, jer je Bog u svoj biti nespoznatljiv i neizreciv misterij. Slavljenje svetkovine Presvetoga Trojstva nastalo je u srednjem vijeku, a u rimskoj liturgiji u 12. stoljeću. Svetkovini nije cilj protumačiti ono što se i ne može protumačiti, već posvijesti kako su ljudi vrijedni božanske tajnovite ljubavi, koja se očituje kroz Stvoriteljev spasonosni plan, koji on ostvaruje preko svoga Sina Isusa Krista i zajedničkoga im Svetoga Duha.