11. nedjelja kroz godinu - C: 2 Sam 12, 7-10. 13; Gal 2, 16. 19-21; Lk 7, 36-8,3

Na pitanje: Odakle zlo i grijeh u svijetu? - s biblijskog motrišta može se odgovoriti da zlo proizlazi iz čovjeka koji je zloupotrijebio svoju slobodu okrenuvši se protiv Stvoritelja. U čovjeku je zbog toga nastao rascjep, pa je sklon zlu i dobru. Ranjenu ljudsku narav Stvoritelj najuspješnije ozdravlja preko Isusa Krista. Potrebno je vjerovati u Božju ljubav i ponudu oproštenja, jer to od grešnika stvara novoga čovjeka.

Postoje dvije biblijske knjige o Samuelu. U početku su tvorile jednu cjelinu, ali kasnije su zbog opsega podijeljene. Naziv potječe iz predaje da je Samuel bio njihov jedini pisac, ali istražujući biblijski eksperti došli su do zaključka kako je sadržaj u cjelinu oblikovan nakon što se je izraelsko kraljevstvo podijelilo te da se je nadahnuti povjesničar još kasnije, zapravo u 5. stoljeću prije Krista, poslužio Samuelovim bilješkama, kao i spisima drugih proroka poslije njega. Druga knjiga o Samuelu trebala bi se zvati knjiga o Davidu jer je gotovo čitava posvećena kralju Davidu, njegovim pothvatima i njegovim obiteljskim problemima. Ovonedjeljni ulomak stavlja pred nas Davidov dvostruki grijeh: otimanje žene Bat-Šebe svome vojnom časniku Uriju Hetitu i namješteno ubojstvo toga časnika kako bi preotimanje žene prekrio. Postavlja se pitanje: Zašto je pisac posvetio pozornost tom sramotnom događaju u životu najslavnijega i najznačajnijega izraelskog kralja? Razložno se može pretpostaviti kako je to učinio zato da istakne kako je David i u svojoj grešnosti bio velik po tome što je priznao svoje zločine i što se je za njih pokajao, a što drugi vladari redovito ne čine već svoja zlodjela prikrivaju ili opravdavaju preokrećući etičke i moralne vrijednosti kako bi sebe zaštitili i prikazali u drugačijem svjetlu nego što u biti jesu. Davidovu pokajanju pripisuje se Psalam 51 koji započinje riječima: »Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome...«

Premda je Pavao dobio suglasnost od prvaka apostola Petra i jeruzalemske Crkve da navješćuje evanđelje poganima, ipak nisu svi članovi dobronamjerno prihvaćali Pavlov nauk o opravdanju. Možda je to bilo iz nedovoljnoga razumijevanja, ili iz težnje da se obraćenici s poganstva preko obrezanja i prihvaćanja Mojsijeva zakona judaiziraju. Ali, Pavao je bio uporan i dosljedan. To dokazuje i svojim pismom Galaćanima. Nakon što je iznio svoju autobiografiju prelazi na pojašnjenje svoje »teologije opravdanja«. Apostol je uvjeren kako opsluživanje svih starozavjetnih propisa, uredaba i zakona koji proizlaze iz Mojsijeva zakona, čak i izvršavanje Dekaloga, ne može Boga zadužiti ni obvezati da ljude »opravda«, tj. oslobodi krivnje grijeha te da ih primi u svoje prijateljsko zajedništvo, jer je ono u sebi toliko značajno i usrećujuće veliko da se ničim ne može zaslužiti. Pavao je zastupao da to Bog poklanja iz svoje dobrohotne ljubavi, koju je objavio po Isusu Kristu, koji je tu objavu potvrdio svojim naukom te svojom smrću i slavnim uskrsnućem. Zato Pavao i drugima upućuje poziv za prihvaćanje vjere u Isusovo spasonosno oslobađajuće posredništvo, jer kad se to ne bi tako razumijevalo, onda bi Isus bio uzaludno umro. Stari savez je bio samo put prema ostvarenju toga spasonosna plana za sve ljude.

Da se ne bi pomislilo kako je i Bog pristran te da i on vladarima olako oprašta, dok prema onima koji su prispjeli na rub društva ima strože kriterije, pogledajmo što o tome govori ovonedjeljni liturgijski ulomak iz Evanđelja po Luki. Tu je riječ o »prodavačici ljubavi«, o ženi koja se bavila, kako se ono kaže, »najstarijim zanatom«, tj. prostitucijom. Odlučujući se na takav posao, žena je, vjerojatno, mislila kako će lako doći do zarade, pa će se, možda, i u nju netko ozbiljno zaljubiti te da neće stalno ostati nitko i ništa. Iz dana u dan dolazila je do potpunijega uvjerenja kako je nitko ozbiljno ne shvaća niti prihvaća kao osobu, već kao obično sredstvo za trenutačno egoistično zadovoljavanje požude. Doživljavala je poniženja, prezir, prazninu i besmisao takvoga načina življenja. Vjerojatno je preko svojih mušterija čula pripovijedanje o velikom proroku Isusu iz Nazareta, a možda ga je potom i sama slušala kako naviješta uspostavu novoga dostojansvenijeg i za sve ljude ljudsko-božanskoga načina života, pa je otkrila kako on zapravo govori o onome što i ona priželjkuje, traži i za čim čezne. Osjetila je da se može pouzdati u njegove riječi pa je odlučila doći do njega s odlukom temeljite promjene svoga načina života. Žena je to i na vanjštini pokazala neuobičajenim ponašanjem, koje je za promatrače bilo gotovo skandalozno, ali ne i za Isusa koji je u njezinu ponašanju otkrio i prisutnima pohvalio njezinu usmjerenost prema duhovnoj, neizmjernoj i spasonosnoj Božjoj ljubavi, pa joj je zbog toga oprostio svu njezinu grešnu prošlost.