Izraz »red« nije uzet iz biblijske tradicije. On se više oslanja na pojam koji je bio prisutan u Rimskom carstvu i označavao je tijela u društvu kojim se uređivalo javni život, a osobito tijela onih koji vladaju. Crkva je uvijek težila svoju organizaciju kao i sam rječnik koji se toga tiče prilagoditi ljudskom društvu u kojem je nikla. Tako se već u prvim stoljećima kršćanstva (Tertulijan oko godine 200) govori o »svećeničkom redu«, o »crkvenom redu«, ili jednostavno o »redu« čime se označavalo one koji su primili polaganje ruku, tj. biskupe, svećenike i đakone.

Pojam ređenja označuje vjerski i liturgijski čin kojim se vršila posveta, blagoslov ili sakrament i time se ostvaruje uključivanje u neko od crkvenih tijela. Biskup, svećenik i đakon liturgijom ređenja uspostavljaju se u red episkopata, prezbiterata odnosno đakonata. Ono što je pritom različito od svih drugih redova u društvu bilo kojeg vremena, to je činjenica da to nije jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogućava vršenje »svete vlasti« (hijerarhija), a ta vlast može dolaziti samo od Krista preko njegove Crkve.

Novi zavjet upozorava na »svećenički karakter« svih članova Crkve. Tako Prva Petrova poslanica (1 Pt 2, 5 i 9): »Pa se kao živo kamenje ugrađujete u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu...« i opet: »A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo...«. Slično u knjizi Otkrivenja (5, 9-10): »...i učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima«.

Krsnom se pečatu pridodaje pečat sakramenta potvrde i pritom se ostvaruje u Crkvi ono što je već i prorok Joel govorio: da će u mesijansko doba svi sinovi i kćeri postati proroci (3, 1-5). Prema tome svi kršćani pozvani su da sudjeluju na euharistijskoj žrtvi. U tom smislu smatra se ostvarivanje njihova aktivnog sudioništva na koje su pozvani. Isto tako svi su Kristovi učenici dužni širiti evanđelje po svem svijetu, svjedočiti za Krista, i svakome koji ih zapita otkriti razlog nade koja prebiva u njima. Time svi kršćani sudjeluju u velikom djelu spasenja svijeta. Sve se to događa na temelju sveopćeg svećeništva koje svaki kršćanin prima u tajni sakramenata krsta i potvrde.

Budući da je Crkva mistično tijelo Kristovo koje mora biti uređeno i skladno, onda Crkva naglašava hijerarhijski karakter tzv. ministerijalnog svećeništva. U Crkvi koja je narod Božji, tijelo Kristovo, hram Duha Svetoga, svi krštenici čine sve, ali ne na isti način i iz istog naslova. Obični vjernici djeluju na naslov svoga krštenja, naravnih darova i karizmâ koje im je Gospodin dao u službi zajednice. Zaređeni ministri izvršavaju sve te iste darove, ali oni djeluju i iz naslova svoga sakramentalnog ređenja. Svi se trude da izgrađuju Crkvu, tj. da je učine što brojnijom i što boljom. To je djelo služenja u Crkvi. Ipak posebna služba »zaređenog« kršćanina, tj. đakona, svećenika odnosno biskupa, jest u tome da slože, organiziraju, posvećuju i uhodavaju tu zajednicu u sav taj posao u svijetu. Oni će pomoći da Isusovi učenici ispune svoju službu roditelja, odgojitelja, supružnika, odgovornih kršćana u ovom svijetu u svim radostima, nadanjima i borbama ljudi.

Svećenik je tako znak Onoga koji je na nevidljiv način prisutan u svojoj Crkvi poslije Uzašašća. On je djelotvorni znak tako da kad svećenik naviješta Riječ, to je Krist koji nam govori; kad svećenik izgovara riječi pretvorbe, Krist je onaj koji po Duhu Svetom posvećuje kruh i vino na oltaru. Dok svećenik odrješuje, Krist je onaj koji oprašta i miri. Svećenik nije neki drugi Krist, nego je znak prisutnog Krista, sakrament onoga koji stanuje u svojoj Crkvi i osobno u njoj djeluje, a posebno u sakramentima. Svećenik time postaje vidljivim znakom neizrecive prisutnosti Krista uskrsnuloga, jedinoga velikog svećenika Novoga zavjeta. I to je tajna vjere, kao što je tajna vjere Isusova prisutnost u posvećenim prilikama kruha i vina kod mise, ili u daru Božje riječi kod svih sakramenata. U tu tajnu vjere pozvani su vjerovati vjernici i na taj način, pod zaštitom vjere Crkve, prihvatiti Isusovu prisutnost u znaku svećenika. Nije to uvijek lako, jer je svaki svećenik kao osoba samo slabi čovjek, i to se ne može izbjeći, a ipak, kad služi u Crkvi, on se predaje u službu Krista. To mora vjerovati i sam svećenik još i više, budući da sam u sebi najbolje zna koliko je slab i ograničen, a mora služiti neizrecivim tajnama Božje ljubavi.

Svećenik je uzet iz zajednice, priznat od nje, izabran od nje, ali ipak on nije određen od nje. Svećenik je određen od Boga. Ako dakle svećenik nije određen od zajednice krštenih, to onda znači da se pritom događa jedan pomak gdje čovječanstvo ne uzlazi k Bogu, nego Bog silazi kako bi privukao čovjeka k sebi. U svakom se ređenju upravo to događa: u zaređenom službeniku Krist opet osobno silazi u svoju Crkvu.