Ovih dana u nekim listovima objavljeni su rezultati istraživanja američkoga sociologa Phila Zuckermana, koji je na temelju posljednjih popisa stanovništva, zbrajajući postotke onih koji su se izjasnili kao »ateisti«, »agnostici« ili »nereligiozni«, došao do zaključka da je Hrvatska jedna od zemalja s najmanjim brojem ateista na svijetu. Rezultati toga istraživanja ponukali su komentatoricu Jutarnjega lista da u tom listu od 30. kolovoza objavi svoj tekst pod naslovom »Zlatna medalja za deklarativnu vjeru« u kojem se osvrće na rezultate toga istraživanja i donosi svoje vrlo ideologizirane zaključke. Razumljivo je da ta komentatorica, kao i svaki čovjek, ima puno pravo na svoje mišljenje i na iznošenje toga mišljenja, ali je isto tako razumljivo da se njezini zaključci podvrgnu javnoj kritičkoj analizi i da se upozori i na činjenice koje ona prešućuje.

Polazeći od rezultata da po Zuckermanu Hrvatska ima 7 posto stanovnika koji se deklariraju kao ateisti, agnostici i nevjernici, odnosno da Hrvatska ima 2,2 posto stanovnika koji su se pri popisu stanovništva 2001. izjasnili kao ateisti, očekivalo bi se da je hrvatska medijska javnost barem 90 posto prožeta vjerskim stavovima, ozračjem i vrednotama. Svjedoci smo, umjesto takvoga fenomena, činjenice da vjerski sadržaji, vjerske vrednote - čak i one univerzalne, općeljudske - te vjersko ozračje ne »pokrivaju« ni deset posto hrvatske medijske javnosti. Na djelu je, očito, izniman paradoks: statistički jedva znatna manjina osvojila je medije, dala im svoj svjetonazorski ton i nametnula se velikoj većini koja je tako izložena neprestanom »misionarenju« u službi bezvjerskoga nazora i prolaznih vrednota. Pritom valja razlikovati privatne od javnih medija; dok su privatni odgovorni u svom opredjeljivanju etički i onoliko koliko ih tržište prihvaća, javni bi mediji svakako trebali što vjernije odražavati stvarnu sliku i stanje hrvatskoga društva, osobito glede vjerskih sadržaja i vrednota, no to se ipak ne događa. Za bolje poznavatelje hrvatskih društvenih prilika taj paradoks i nije iznenađenje s obzirom na to da su mediji u hrvatskom društvu gotovo pet desetljeća bili upregnuti u službu ateizacije hrvatskoga društva, pa su tako nastavili pretežno postupati i nakon demokratskih promjena, a tako postupaju i sada.

Veoma je simptomatično što se u hrvatskoj medijskoj javnosti analizira kvaliteta pripadnika samo kad je riječ o vjernicima

No, može se reći da je paradoksalno i to što se usprkos tako sustavnom višedesetljetnom provođenju ateizacije kroz medije, školu, bivšu saveznu vojsku i druge institucije, stanovništvo u Hrvatskoj 2001. ipak u tolikoj većini deklariralo kao religiozno. Potrebno je, možda, podsjetiti da je u vrijeme popisa stanovništva 2001. bila vođena sustavna medijska kampanja koja se zauzimala da se hrvatski građani uopće ne izjašnjavaju o svojoj vjerskoj pripadnosti, a onodobne koalicijske vlasti odredile su da se građani na pitanje o svojoj (ne)vjerskoj pripadnosti uopće nisu obvezni izjasniti. Protivno očekivanjima građani su se bez obveze, dakle spontano - što ima i veću težinu - g. 2001. izjasnili o svojoj vjerskoj pripadnosti deklariravši se 87 posto kao katolici, a 6 posto kao pripadnici drugih Crkvi ili vjerskih zajednica.

Takav ishod službenoga popisa stanovništva trajno uznemiruje pojedine medijske djelatnike, svojevrsne »misionare«, jer su svjesni da bi ih rezultati popisa ipak trebali obvezivati, pa - zbog nemogućnosti da se s tim pomire - inzistiraju na pitanju kvalitete vjerskih pripadnika, odnosno, neprestano prebrojavaju koliko je »pravih«, a koliko »deklarativnih« vjernika - što je stvar savjesti pojedinca i po sebi jedna od temeljnih briga svake Crkve odnosno vjerske zajednice, a nipošto medijske javnosti. Naime, veoma je simptomatično što se u hrvatskoj medijskoj javnosti analizira kvaliteta pripadnika samo kad je riječ o vjernicima - tako čini i komentatorica Jutarnjeg lista u spomenutom članku - premda se o kvaliteti pripadnosti može raspravljati u bezbrojnim organizacijama, ustanovama, djelatnostima, formalnim i neformalnim skupinama. Nikad se u hrvatskim medijima ne analizira npr. kvaliteta pripadnosti članova političkih stranaka, premda je svima jasno da u svakoj stranci ima od onih sto posto vjernih do onih koji, premda su formalno pripadnici jedne stranke, na izborima svoj glas daju drugoj stranci. Isto tako ne analizira se kvaliteta djelovanja u pojedinim pozivima, zvanjima ili zanimanjima, a jasno je da u svakom tom »svijetu« postoje od onih veoma revnih i posve predanih do onih koji gotovo potpuno iznevjeruju; nikad se javno ne analizira koliko je koja organizacija ili ustanova uspjela u svom odgoju, osim kad je riječ o Katoličkoj Crkvi. Istodobno jedino i isključivo trajno se medijski analizira i mjeri kvaliteta djelovanja katoličkih svećenika i likuje se kad se otkrije kakva slabost u svećeničkim redovima.

Medijski djelatnici, koji često ističu deklarativnost vjerske pripadnosti, zaboravljaju da se pitanje vjere ili nevjere - jer su to vječna pitanja - rješava u mnogom životu čitav život, sve do posljednjega daha. Zaboravljaju također, što je još puno gore i ozbiljnije, da se nitko nema pravo toliko miješati u tuđi život da prosuđuje stupanj vjernosti Bogu.

Veoma su zlobne tvrdnje komentatorice Jutarnjeg lista da Crkva u Hrvatskoj radi »na dva kolosijeka: kao biznis holding i kao politička stranka«, i da je katolištvo "propusnica za društveno napredovanje", no te tvrdnje - koje nemaju veze s hrvatskom stvarnošću u kojoj vjernici vrlo zauzeto zastupaju punu autonomiju i države i Crkve - zapravo otkrivaju trajnu tendenciju u hrvatskoj medijskoj javnosti da se Crkvu što je moguće više ocrni, kompromitira kako bi se njezine članove odvratilo od vjere i pripadnosti Crkvi. Pritom se nikada ne otkriva krajnji cilj: oduzeti ljudima Boga i oslonac koji imaju u njemu, kako bi se njima lakše manipuliralo i gospodarilo.