Jedno sam nedjeljno jutro zaspao, odnosno prespavao vrijeme te sam zakasnio na misu. Kako ne bi misu izgubio, uključio sam televiziju i pratio prijenos mise iz crkve sv. Ivana Krstitelja iz Gornjega Jesenja. Bio sam ugodno iznenađen pjevanjem u tijekom mise. Kod nas u Umagu ne sjećam se kada je pjevana neka pjesma u kojoj se spominje riječ Hrvatska ili da se pjeva nešto što nije u crkvenoj pjesmarici. Kod nas kao da je »hrvatsko« u crkvi svetogrđe ili grijeh, vjerojatno svim Istranima nije puno stalo do »Lijepe naše« domovine, mnogi imaju neke druge prioritete kada je pitanje nacionalni osjećaj. No ne obraćam vam se zbog gore iznesenog, to je onako uzgred, ali mene osobno boli.
Kao dijete i mladić sam bio ministrant kod pokojnog mons. Antona Cukerića u Umagu. Tada se misa služila na glavnom oltaru s time da smo bili okrenuti prema oltaru u većem dijelu mise. Koliko me pamćenje služi, ja sam »završio svoju karijeru« kao ministrant kod glavnog oltara, ministrirao sam i kao maturant. Doduše nije to bilo više tako »gusto«, ali smo bili po želji svećenika prisutni uz sve velike blagdane ili posebne prilike. Ja vas jednostavno molim odgovor na dva pitanja: 1. Kada i gdje je donesena uredba da se ne misi više kod glavnog oltara? 2. Kada je započela primjena misenja kod stola?
Marijan iz Umaga
O oltaru kao »središtu kršćanskoga bogoslužnog identiteta« u našem je tjedniku opširno - u tri kolovoska broja 2002. godine pisao liturgičar dr. Ivan Šaško, a kako se pitanja slična Vašima javljaju kod mnogih vjernika »naviknutih« i na »drukčije« slavljenje mise u mladosti, nije naodmet još jednom podsjetiti na neke temeljne odrednice.
Kao što znate, Drugi je vatikanski koncil - ne dokidajući stari obred slavljenja mise - proveo opću obnovu liturgije sa svrhom da bi kršćanski narod od liturgije što sigurnije mogao postići obilne milosti, odnoseći se uglavnom na rimski obred i pojašnjavajući da su »svi obredi u Crkvi ravnopravni«, kako kaže konstitucija Sacrosanctum concilium o svetoj liturgiji u četvrtom broju. Tako sâm koncilski dokument pojašnjava da se liturgija, osobito euharistija koja je središte života Crkve i svakoga kršćanina, sastoji od nepromjenjivoga dijela koji je božanski ustanovljen i od promjenjivih dijelova koji se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako su se u njih uvukle pojedinosti koje manje odgovaraju izvornoj naravi same liturgije ili su postale manje prikladne. »Tom se obnovom tekst i obredi imaju tako srediti da jasnije izraze one svetinje koje su u njima označene, pa da ih kršćanski narod, koliko je moguće, može lako razumjeti i kod njih sudjelovati punim, djelatnim i zajednici svojstvenim slavljem«, navodi SC, br. 21. Poznato je, naime, da liturgijski čini nisu neki »privatni čini«, već su slavlje Crkve koja je »otajstvo jedinstva«, pa ti čini pripadaju cijelome Tijelu Crkve. Kako bi se samo euharistijsko slavlje približilo vjernicima, saborski su oci odlučili da liturgijski jezik može biti i narodni te da se s latinskoga mogu prevesti svi potrebni tekstovi, a da se liturgija može prilagoditi narodnome duhu i predajama. Crkva time zapravo izražava svoju skrb i brigu te nastoji da vjernici ne prisustvuju misi »kao tuđinci ili nijemi gledaoci«, nego da slijede to otajstvo vjere slijede kroz obrede i molitve, da ih dobro razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u tome svetom činu.
A kako je euharistija središte svih sakramenata, tako je i oltar središte i temelj svih ostalih liturgijskih prostora. »Svaka crkva treba imati nepomični oltar... U novim crkvama dolikuje da se podigne samo jedan oltar, da u jednome skupu vjernika jedan oltar označuje jednoga Spasitelja našega Isusa Krista i jednu euharistiju Crkve«, ističe »Rimski pontifikal. Red posvete oltara«, a dr. Šaško pojašnjava: »Liturgijska je obnova Drugoga vatikanskog sabora oltar vratila u središte liturgijskoga čina i dala mu mjesto žarišta cijeloga liturgijskog prostora. I kada nema slavlja, oltar uvijek pred očima vjernika (i ne samo pred njima) treba biti istodobno i šutljiv i rječit svjedok vazmenoga otajstva koje izgrađuje Crkvu, jedan narod oko jednoga Pastira.« Kada je, dakle, Drugi vatikanski koncil dao mogućnost drukčijega »organiziranja« oltarnoga prostora i kada je predsjedatelj za cijeloga misnog slavlja mogao biti licem okrenut prema narodu, došlo je do različitih - na početku razumljivih - reakcija. I neki su svećenici isticali da se »više ne mogu sabrati kao ranije«, jer ih zajednica vjernika - rastresa. To nije ništa neobično, jer su se mise stoljećima smatrale »zadaćom« svećenika koji ih je služio, a vjernici su na njima bili prisutni svojom privatnom molitvom. Danas su, pak, prilike drukčije i oltar - kako za svećenika tako i za okupljenu zajednicu - »ponovno postaje središtem slavlja i pozornosti«, ističe dr. Šaško koji pojašnjava i cijeli povijesni razvoj teološke misli i »arhitekture oltara«, no najvažnije je znati da zajednica postaje važnijom od bilo koje slike ili kipa, jer ona tvori istinsko očitovanje Kristove prisutnosti. Zajednica nije smetnja i rastresanje, već glavni subjekt koji onaj tko predsjeda treba znati upravljati prema punom, djelatnom, zajedničkom, pobožnom i savjesnom sudjelovanju (usp. SC 21 i 48), što znači da »ni ustroj ni položaj oltara nisu baš nevažni za ispravnu sliku Crkve«, onako kako je vidi Drugi vatikanski sabor: kao zajednicu koja je, oko svojih pastira, okupljena oko Krista, čija se vjerodostojna duhovnost rađa, hrani i izriče pomoću oltara, jer oltar »pretvoren u tržnicu, stol za piknik ili prebogat oltar gradi i duhovnost na svoju sliku i priliku«.
