Svoje zapažanje Ratzinger odnosno papa Benedikt XVI. u »Summorum pontificum« prenosi kad kaže da je Rimski misal u tijeku stoljeća postupno poprimao nove oblike koji s prethodnim Misalima »imaju veliku sličnost« (»magnam habent similitudinem« - Uvod). Ali, on isti, dakle teolog Ratzinger, misli da se to životvorno načelo kontinuiteta nije poštivalo u priređivanju Misala iz 1970. jer je unijelo »prekid i lom u povijesti liturgije čije su posljedice mogle biti samo tragične« (Moj život, str. 125). Iznenađujuće teškom kvalifikacijom obilježio je promjenu: »Srušena je stara zgrada i izgrađena druga, od materijala dotadašnje, uz uporabu starih građevinskih planova« (Moj život, isto mjesto). Tako što se je moglo dogoditi, misli Ratzinger, iz razloga »što time liturgija više nije proces rasta nego proizvod učena rada i pravne stručnosti« (Moj život, isto mjesto).

Potreba rasta, hoda naprijed

Ako, uz rečeno, još dublje uđemo u dokument »Summorum pontificum«, uočit ćemo da Papino načelo kontinuiteta živoga organizma, kako on vidi rimski obred, nije tek neki racionalni pogled na logiku življenja jednoga organizma, nego je kontinuitet vjere Otaca Crkve. Takav odnos ide »od apostolske i neprekinute tradicije« (Uvod), do drevnih papa prireditelja bogoslužja, od kojih se istaknuo papa Grgur Veliki, a monasi svetoga Benedikta s posebnom ga pažnjom provodili i širili (usp. Uvod). Papa podcrtava taj biljeg jer se u njemu ocrtavalo i zaživljavalo načelo »Lex credendi - lex orandi«. Ujedno, ne bez značenja, Papa naglašava da su iz takva bogoslužja brojni sveci hranili svoju duhovnost i još brojniji puk u tome plodonosno učvršćivali (usp. Uvod). Sve to treba vidjeti u Papinu izrazu »ad normam Patrum« (»po učenju Otaca« - Uvod).

Posve krivo bi bilo zaključiti da je teolog Ratzinger s takvih razmišljanja kakav kruti »tradicionalist«. Naprotiv, on je stalno zastupao potrebu rasta, hoda naprijed. Znakovito je prisjetiti se njegovih smjelih stavova u teologiji. Jedan od takvih smjelih stavova je, bez sumnje, Ratzingerovo učenje o »Objavi«. On je, naime, oslonivši se na sv. Bonaventuru, isticao da »Objava prethodi Pismu«, potom, prema Ratzingeru, to »znači da je Objava uvijek veća od onoga što je zapisano, te da se ne može govoriti 'samo o Pismu' ('sola Scriptura')«, i »da Pismu bitno pripada Crkva kao subjekt koji ga razumijeva« (Moj život, str. 81). Takav pak pogled vodi do nužnosti prihvaćanja žive tradicije Crkve, jer »ovu nadmoć Objave nad Pismom, koju nije moguće izraziti kodeksom formula, nazivamo 'Predajom'« (Moj život, str. 102). Iz takva opažanja se, opet, dolazi do zaključka, kaže Ratzinger, da u svojoj biti »Crkva postoji kao liturgija i u liturgiji« (J. Ratzinger, Bog je s nama, hrv. izd. Verbum, 2005, str. 132). U liturgiji se, naime, zrcali i Objava, i Pismo, i Tradicija, a po svemu tome, dakako, sama Crkva dobiva snagu i sjaj.

Spoznaje liturgijskoga pokreta - izvrsno polazište

»U liturgiji shvaćanje se ne odvija na razumski način, kao što ja primjerice razumijevam neko predavanje, nego na razne načine, sa svim osjetilima i sa sudjelovanjem u svečanosti koju nije izmislila nekakva komisija, nego koja dolazi iz dubine stoljeća i vječnosti« Ratzinger čezne za liturgijom koja je »svečanost u kojoj nam nešto velebno stupa ususret, što mi sami ne možemo napraviti ili 'činiti', već samo upravo kao dar prihvatiti«. U tome stoji liturgijska zgrada, sjajna po dostojanstvu, kako joj i dolikuje jer se po njoj iskazuje hvala i slava Kristovu imenu.

Odatle i Ratzingerova trajna ljubav prema liturgiji. U cjelovitoj teološkoj viziji Crkve drugačije nije moglo ni biti. Izražavajući zahvalnost svojemu odgojitelju i profesoru na Georgianumu, u vremenu njegova studija, već spomenutom Pascheru, značajno je kazao: »Osvojen Pascherovim predavanjima i dostojanstvenim načinom na koji nas je učio ispravno slaviti liturgiju, postao sam pristalica liturgijskoga pokreta. Kao što sam Novi zavjet naučio shvaćati kao dušu teologije, tako sam liturgiju shvaćao kao njezin životni temelj bez kojega mora uvenuti« (Moj život, str. 63). Takav je ostao u čitavom tijeku svojih teoloških razmišljanja i u svojemu liturgijsko-pastoralnom djelovanju. Spomenute su ga spoznaje nosile i kao koncilskoga teologa uz kardinala Fringsa, te je, zadovoljan početnim razmišljanjima Sabora, mogao kazati: »Zbog toga sam na početku Sabora držao da je nacrt konstitucije o liturgiji, koji je prihvatio sve bitne spoznaje liturgijskoga pokreta, izvrsno polazište ovoga crkvenog skupa« (Moj život, str. 63).

Zacijelo su rečena teološka zapažanja Ratzingera vodila u stavovima koje je zastupao s oštroumnim zapažanjima o Objavi, Pismu i Tradiciji, te Crkvi kao nositeljici i čuvarici spomenutih stajališta i težišta kršćanstva, napose u Katoličkoj Crkvi. Tako utemeljeni stavovi tumače i njegovo apostolsko pismo »Summorum pontificum«. Već spomenuti naglasak na nužnosti kontinuiteta obrednoga organizma, istaknutoj i u apostolskom pismu (usp. Uvod, u više izraza), bolje ćemo razumjeti iz njegove tvrdnje da liturgija »mora imati svoj veliki kontinuitet, svoju posljednju definiranost, u kojoj ja susrećem tisućljeća i vječnost te postajem članom zajednice koja svetkuje i koja je nešto drugo od onoga što izmišlja neki odbor ili komisija za proslavu« (J. Ratzinger, Sol zemlje, hrv. izd. Mozaik knjiga, 1997, str. 174).

Iz dubine stoljeća i vječnosti

No, krivo je misliti da su takvi stavovi zaustavljali Ratzingera u zalaganju za liturgijsku obnovu. On, dapače, smatra da je bilo nužno - u duhu mnogih spoznaja liturgijskoga pokreta - poduzeti obnovu. Jer, »kao što se to dogodilo puno puta prije, bilo je posve smisleno i u duhu saborskih odredaba da se izvrši revizija misala, koja je trebala biti korjenitija nego do tada« (Moj život, 125). Teologa Ratzingera su s time u svezi smetala ona polazišta koja su krenula s tzv. »inkulturacijom« liturgije u suvremeni svijet (usp. Sol zemlje, str. 173). Pri tome Ratzinger misli na one koji su smatrali da »nerazumljivo treba izbaciti« i da sve treba prevesti na »čistiji i jasniji jezik« (Sol zemlje, str. 174). No, upravo je u tome fundamentalni teolog vidio krivo polazište: »To je potpuno pogrešno shvaćanje biti liturgije i liturgijske svečanosti. Jer u liturgiji shvaćanje se ne odvija na razumski način, kao što ja primjerice razumijevam neko predavanje, nego na razne načine, sa svim osjetilima i sa sudjelovanjem u svečanosti koju nije izmislila nekakva komisija, nego koja dolazi iz dubine stoljeća i vječnosti« (Sol zemlje, str. 174). Ratzinger u takvu pristupu nije vidio »cultum dignum« (dostojno bogoštovlje), niti »aedificium liturgicum (...) dignitate splendidum« (liturgijsku zgradu sjajnu po dostojanstvu), kako se izražava u uvodnim napomenama dokumenta »Summorum pontificum«.

Mislim da su upravo to ključne riječi u dokumentu i da je Ratzingerovo razmišljanje - ono u vremenu mladoga Ratzingera i sada kao pape - u dostojanstvu obreda što se je tkalo »prema učenju Otaca«, vidjelo važnost obreda koja je »usporediva s onom važnošću koja se pridavala vjerovanjima stare Crkve (apostolsko, nicejsko, i dr.). Poput tih vjerovanja i obredi su izrasli pod vodstvom Duha Svetoga« (J. Ratzinger, Duh liturgije, hrv. izd. Ziral, 2001, str. 164, 165). J. Ratzinger čezne za liturgijom koja je »svečanost u kojoj nam nešto velebno stupa ususret, što mi sami ne možemo napraviti ili 'činiti', već samo upravo kao dar prihvatiti« (Duh liturgije, str. 165). U tome stoji liturgijska zgrada, sjajna po dostojanstvu, kako joj i dolikuje jer se po njoj iskazuje hvala i slava Kristovu imenu (»ad laudem et gloriam nominis Sui« - Uvod).

Nastavlja se