Tiskano izdanje Glasa Koncila

Glas Koncila 40 (1737) | 7.10.2007.
Izdvojeno

Tomislav Vuković
Iz života hrvatskih vjernika izvan Hrvatske: Pečuh
Hrvatska nazočnost u "gradu s pet crkava"

Hrvati u Pečuhu danas su jedna od najboljih i najraznovrsnije organiziranih hrvatskih zajednica izvan matične domovine. Imaju svoj vrtić, osnovnu školu, gimnaziju, katedru kroatistike, klub, televizijske i radijske emisije, znanstveni zavod i kazalište.

G. 1620. zapisano je da je među 5000 stanovnika Pečuha bilo i Hrvata. Kasniji dokument iz g. 1686. puno je precizniji jer govori o točno 266 hrvatskih obitelji u gradu. U kasnijim se popisima pučanstva navode i hrvatska prezimena, npr. Kovačević, Stipanović, Josipović, Bradić, Franković, Jurišić, Vuković, Balatinac, Jelić, Lovrić, Marović, Topić i dr. Pečuh, grad s 200-tinjak tisuća stanovnika, u kojem je koncentriran najveći broj Hrvata iz cijele Baranje, nema nijednoga hrvatskog svećenika. No, zato ima dobroćudnoga mađarskog starca, 75-godišnjeg župnika župe sv. Augustina Lászla Báthoryja, u čijoj se crkvi hrvatski vjernici okupljaju svake treće nedjelje u mjesecu na euharistijska slavlja.
»Dragi slušatelji, ovoga ćemo puta govoriti o gradu s velikom povijesnom, kulturnom, gospodarskom i crkvenom tradicijom, u kojemu trenutno djeluju sljedeće hrvatske ustanove: radio, vrtić, osnovna škola, klub, gimnazija, televizija, znanstveni zavod i kazalište. Tijekom njegove povijesti u njemu je ostavilo traga nekoliko istaknutih hrvatskih biskupa, književnika, kipara, graditelja i slikara. Osim toga, umjetničkoj ljepoti grada pridonijela je i nekadašnja Dalmatinska radionica, dok njegovom današnjem gospodarskom razvitku pridonosi i udruga hrvatskih vinara!« - ova najava zamišljene radijske emisije navela bi veliku većinu slušatelja na logični zaključak da je riječ o jednome od brojnih dalmatinskih gradova, koji zauzima značajno mjesto u hrvatskoj povijesti. Može se samo pomisliti kakav bi iznenađen i začuđen izraz njihovih lica bio nakon saznanja da uopće nije riječ o gradu u Hrvatskoj?! Naime, sve što je spomenuto iz povijesti i sadašnjosti vezano je za mađarski grad Pečuh, metropolu južnog dijela središnje Mađarske i tamošnje Baranjske županije.

Hrvatska riječ u tri »govora«

Bez obzira zaputi li se namjernik iz Hrvatske prema Pečuhu preko graničnog prijelaza u Terezinu Polju pored Virovitice, ili u Donjem Miholjcu nedaleko od Osijeka, ili u Duboševici kod Belog Manastira, s koje mu se god strane dolazilo, već izdaleka se vidi mnoštvo njegovih katnica, što govori o njegovoj novoj i modernoj urbanoj sredini. U pečuškim predgrađima smjestile su se brojne tvornice, supermarketi i slična »mamut«-zdanja i prostori, što opet govori o njegovu gospodarsko-industrijskom značaju. A središte grada s glavnim trgom, koji nosi naziv glasovitoga mađarskog grofa Istvána Szécsényija i u koji se slijeva dvanaest ulica, s raskošnom Kraljevskom ulicom, Gradskim kazalištem, velebnom katedralom sv. Petra s četiri tornja, Kaptolom, nekadašnjom Gazi Kasim-pašinom džamijom, sinagogom, brojnim muzejima, fontanama i kipovima, govori o gradu iznimno bogate povijesti. No, u sva spomenuta tri »govora« o gradu Pečuhu odjekuje i hrvatska riječ! Ne može se, naime, govoriti o svekolikom povijesnom razvitku grada bez doprinosa tamošnjih Hrvata. Jednako tako oni i danas vrlo uspješno obogaćuju njegovu svagdašnjicu na svim razinama.

Baštinici petorice slavenskih mučenika

Potrebno je, razumije se, i pojasniti tu višestoljetnu hrvatsku nit u životu Pečuha, tj. grada s pet crkava, kako se to često naziva na temelju etimiloškog tumačenja. Najstariji mu je naziv Sopianae u doba dok je bio važno čvorište rimskih putova od nekadašnje Murse (današnjeg Osijeka) prema sjeveru, točnije prema Aquincumu (Budimu). O tom povijesnom razdoblju svjedoče bogate arheološke iskopine, među kojima vrijedi spomenuti i kršćanske katakombe. Pečuh se prvi put spominje g. 1093. u latinskome nazivu »Quinque ecclesiae«, po petorici kršćanskih mučenika u čiji je spomen u gradu sagrađeno pet crkava. Oni su, prema tumačenju pečuškog biskupa Józsefa Cserhátija, bili Slaveni koji su u Dioklecijanovo doba kao građevinari iz Sopianae otišli u Salonu (Solin), gdje su bili optuženi da su kršćani i zbog čega su pogubljeni. A u staroslavenskom jeziku naziv za crkvu je »ćuh«, pa je od složenice »pet ćuh«, »pet crkava« nastao Pečuh, što su preuzeli i Mađari. Taj se naziv kasnije udomaćio i u njemačkom govoru kao - Fünfkirchen.

Poznato je da su u drugoj polovici 15. st. na dvoru ugarskog kralja Matije radili dalmatinski majstori koji su nakon njegove smrti osnovali Dalmatinsku radionicu, i to u Pečuhu g. 1505. Najvjerojatnije da je u njemu jedno vrijeme radio i glasoviti Juraj Dalmatinac kao i Jakov Trogiranin, Jakov Radovan, Vinko Dubrovčanin i dr. Zato je i g. 1620. zapisano da je među 5000 stanovnika Pečuha bilo i Hrvata. Kasniji dokument iz g. 1686. puno je precizniji jer govori o točno 266 hrvatskih obitelji u gradu. U kasnijim se popisima pučanstva navode i hrvatska prezimena, npr. Kovačević, Stipanović, Josipović, Bradić, Franković, Jurišić, Vuković, Balatinac, Jelić, Lovrić, Marović, Topić i dr.

Od isusovačke škole do Šenoe, Krleže...

Hrvati su se odmah po dolasku u novu postojbinu »primili posla« u raznovrsnim obrtima, pa postaju uspješni građevinari, kožari, trgovci, lončari, mlinari, tesari, vinari i dr. O njihovu ugledu govori podatak da su hrvatski majstori kožari dobili gradske povlastice a od 1741. svoje su poslovne knjige vodili na hrvatskome jeziku. Jednaku su brigu, razumije se, vodili i o mlađim naraštajima pa su već g. 1772. osnovali Hrvatsku pučku (ilirsku) školu u dogovoru s isusovcima, koji su preuzeli njezino vodstvo. Dva Hrvata u gradskome magistratu u drugoj polovici 18. st., uz dva Mađara i dva Nijemca, dovoljno govore i o ravnopravnome udjelu Hrvata u mjesnoj vlasti. Ne može se ne spomenuti i 1839. kada je osnovana Čitaonica mladeži ilirske. Osim toga o hrvatskoj se nazočnosti u gradu podno gorja Meček ne može govoriti npr. bez grofice Ane Pejčević koja je živjela u kući na glavnome gradskom trgu, književnika Augusta Šenoe, koji je u Pečuhu pohađao gimnaziju, književnika Miroslava Krleže koji je bio pitomac tamošnje kadetske škole, slikara Ognjena Price koji je rođen u Pečuhu, i još niza velikih hrvatskih imena.

Danas su Hrvati u Pečuhu sigurno jedna od najbolje i najraznovrsnije organizirana hrvatska zajednica izvan matične domovine. Sve spomenute ustanove i udruge u hipotetičkoj radijskoj najavi na početku napisa djeluju danas punim intenzitetom. Potrebno je najprije podsjetiti da su sve one pod »kapom« krovne organizacije Hrvata u Mađarskoj - Hrvatske zemaljske samouprave kojoj je sjedište u Budimpešti. Odnedavno je vodi, nakon višegodišnjega predsjednikovanja dr. Mije Karagića koji je otišao u mirovinu, Mišo Hepp, dotadašnji predsjednik Hrvatskog kluba »August Šenoa« u Pečuhu. Hrvatsku samoupravu, kao i sve druge ostalih manjinskih naroda u Republici Mađarskoj, financijski potpomaže država u cilju očuvanja i unapređivanja njihovih etničkih posebnosti. Samouprava predstavlja sve Hrvate na najvišim razinama, planira i koordinira aktivnosti na »makrorazini« i ujedinjuje sve istovjetne organizirane na »mikrorazini«, tj. u pojedinim naseljima po cijeloj Mađarskoj, gdje god ima pripadnika hrvatskoga naroda. Prema službenim podacima, danas djeluje ukupno 115 hrvatskih samouprava, od kojih najviše upravo u baranjskoj županiji, točnije u 33 mjesta. Čelnik hrvatske samouprave u Pečuhu je istaknuti sociolog dr. Ivica Đurok.

Jedino hrvatsko kazalište u svijetu

Teško je sve ustanove i udruge detaljnije opisati, ali vrijedi pokušati barem neke od njih, koje su ne samo posebnost pečuških Hrvata nego i prava rijetkost, pa i iznimke među hrvatskim manjinama diljem svijeta. To je u prvome redu Hrvatsko kazalište u Pečuhu koje je po mnogo čemu posebno. Najprije, to je sigurno jedino profesionalno kazalište među Hrvatima izvan Hrvatske, a ono je i prva hrvatska ustanova u Mađarskoj utemeljena samoinicijativno. »Alfa i omega« u osnutku i plodnom djelovanju Hrvatskoga kazališta sadašnji je voditelj Antun Vidaković. Taj se koreograf, plesač, glumac, redatelj, spisatelj i još puno toga zaposlio prije gotovo tridesetak godina u pečuškom Ljetnom kazalištu, čije su sve predstave, razumije se, bile na mađarskom jeziku. Osebujnih planova i ideja, nemirna i istraživačka duha, Vidaković je postavio g. 1990. Krležinu dramu »Kraljevo« i na mađarskom i na hrvatskom jeziku na velikoj pozornici. U spektakularnoj predstavi sudjelovalo je oko 140 glumaca i plesača, nakon koje je krenuo u ostvarivanje ideje o samostalnom profesionalnom hrvatskom kazalištu. U toj su ga zamisli podržali gotovo svi Hrvati u Mađarskoj jer su njegova Krležu na pozornici došli gledati i iz najudaljenijih sela. Zbog velikog zanimanja ona je čak tri puta izvedena. Danas u vlastitim prostorima s puno razloga i ponosa slavi desetu obljetnicu samostalnog djelovanja, surađuje s drugim mađarskim kazalištima u gradu i izvan njega, kazalištima i glumcima iz više hrvatskih gradova i planira još puno hrvatskih predstava. Svaki iskreni rodoljub, bez obzira na kojem je dijelu svijeta, voditelju Vidakoviću, svim glumcima i djelatnicima može samo poželjeti da i dalje budu na ponos rodu, zemlji u kojoj žive i domovini njihovih predaka.

O prevažnoj, zapravo nezamjenjivoj ulozi u opstanku hrvatskog naroda na tom prostoru, koju imaju Hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i učenički dom »Miroslav Krleža«, čiji je ravnatelj Gabor Győrvári, ne treba uopće dvojiti. Oni sigurno zaslužuju zasebnu reportažu jednako kao i uredništva hrvatskoga programa na Mađarskoj televiziji, čiji je voditelj Mišo Balaž. Hrvatski program na Mađarskome radiju vodi Andrija Pavleković a slušnost tih radijskih emisija svakog utorka i četvrtka od 10 do 11 sati odnedavno je tehnički osjetno poboljšana. Mogu se slušati i preko interneta, čija je adresa: http://radio.croatica.hu. Osim dnevnih i tjednih aktualnosti, vijesti, izvješća, intervjua, reportaža, glazbenih priloga i drugih radijskih uradaka, u svakoj se emisiji javljaju novinari tjednika »Hrvatski glasnik« koji ukratko predstavljaju novi broj. Nije zgorega spomenuti da je sadašnja glavna urednica toga hrvatskog glasila Branka Pavić-Blažetin također iz Pečuha.

Niz zaslužnih hrvatskih biskupa

Kao što je već rečeno, bez katolištva se ne može objektivno govoriti o povijesti i sadašnjosti hrvatskoga naroda i u Pečuhu. Ukratko se, uz isusovce koji su vodili hrvatsku školu, treba prisjetiti i pečuških biskupa hrvatskoga podrijetla: Ivana Česmičkoga, rođenog 1434, poznatog i po latiniziranom imenu Janus Pannonius, pjesnika, prevoditelja i političara koji je uživao veliko povjerenje ugarskoga kralja Matije Korvina, zatim Sigismunda Ernuszta Čakovečkoga koji je krajem 15. st. gradu ostavio prvi renesansni spomenik u crvenom mramoru, te Jurja Klimovića koji je zaslužan za otvaranje prve pečuške tiskare g. 1773. i prve javne knjižnice...

Mađarski svećenik Csúzdi - hrvatski vjeroučitelj

Prilično nezavidnu situaciju u pastoralu hrvatskih vjernika u Pečuhu, koja je, nažalost, samo odraz cjelokupne situacije u Mađarskoj, svojom spremnosti i zauzetosti barem malo popravlja mađarski svećenik Csúzdi Illés. Taj 47-godišnji župnik u Olasu, selu nedaleko od Pečuha u kojem živi i pedesetak Hrvata, kad god je to potrebno slavi mise na hrvatskome jeziku ne samo u svojoj župi nego i u okolnim selima i u samome Pečuhu. Osim toga, pomaže u satovima vjeronauka u pečuškoj hrvatskoj školi »Miroslav Krleža«. Tamošnji hrvatski vjernici govore da su sretni što ga imaju, jer ne samo da lijepo propovijeda na njihovu materinskom jeziku nego osjećaju i njegovu pristupačnost, pri čemu mu ništa nije teško učiniti za njih. »Tajna« njegova dobrog poznavanja hrvatskog jezika i mentaliteta leži u činjenici da je rođen u Adi, mjestu u bačkome dijelu Vojvodine, i da je završio sjemenište »Paulinum« u Subotici. Potom je, spremajući se za svećeništvo, kao kandidat subotičke biskupije šest godine proveo kod isusovaca na Jordanovcu. Za svećenika je zaređen g. 1987. Nakon pastoralne djelatnosti u nekoliko župa subotičke biskupije i u Švedskoj, g. 1999. dolazi u pečušku biskupiju. Tako već nekoliko godina gotovo sva euharistijska slavlja na hrvatskome u mađarskoj Baranji ne prolaze bez njegove nazočnosti i sudjelovanja.

Kruta polustoljetna komunistička diktatura ostavila je traga ne samo općenito na vjerski život u Mađarskoj nego i na pastoral tamošnjih hrvatskih vjernika. Danas je situacija zbog velikoga pomanjkanja svećenika, visokog prosjeka njihove starosne dobi i sl. više nego zabrinjavajuća. Treba otvoreno reći da razgovori mađarskih i hrvatskih crkvenih predstavnika na najvišim razinama još nisu donijeli nikakva pomaka. Tako Pečuh, grad s 200-tinjak tisuća stanovnika, u kojem je koncentriran najveći broj Hrvata iz cijele Baranje, nema nijednoga hrvatskog svećenika. No, zato ima dobroćudnoga mađarskog starca, 75-godišnjeg župnika župe sv. Augustina Lászla Báthoryja, u čijoj se crkvi hrvatski vjernici okupljaju svake treće nedjelje u mjesecu na euharistijska slavlja. On ih i predvodi jer je hrvatski naučio dok je od 1962. do 1968. bio župnik u Sumartonu, nekadašnjem selu s većinom hrvatskog stanovništva. S velikom ljubavi i poštovanjem govori o hrvatskim vjernicima i ljepotama Hrvatske, u koju odlazi redovito svake godine na ljetni odmor. Jedino je ove godine posjet izostao zbog zdravstvenih razloga, ali on se čvrsto nada kako će ponovno vidjeti »hrvatsko more, najljepše na svijetu«.

Zornice se neće ugasiti nikada

Hrvatski vjernici u Pečuhu na svu sreću »profitiraju« od pomoći koju mađarska Crkva, pa samim time i pečuška biskupija, dobiva od katoličkih sunarodnjaka iz Vojvodine. Naime, subotička biskupija, zbog još uvijek velikog broja duhovnih zvanja, šalje svoje svećenike na višegodišnju ispomoć u Mađarsku, a na svu sreću svi oni znaju i hrvatski. Tako su sada dvojica svećenika u okolici Pečuha, u selima u kojima ima Hrvata: Csúzdi Illés u Olasu i Attila Bognár u Vršendi, a koji po potrebi »uskaču« i na hrvatske mise u Pečuhu. U pečuškoj su okolici i dvojica »autohtonih« hrvatskih svećenika: Ladislav Ronta u glasovitom lječilištu Hárkány i 77-godišnji Stjepan Zagorac, dugogodišnji župnik u Salanti i začasni kanonik đakovačke biskupije, koji je u mirovini.

Bogata baranjska narodna nošnja ukrašava djecu kao i djeca nošnju | GK

Bogata baranjska narodna nošnja ukrašava djecu kao i djeca nošnju | GK

Organizaciju vjerskog života među hrvatskim vjernicima u Pečuhu preuzeli su pojedini samozatajni i zauzeti vjernici. Među njima je Eva Filaković, prosvjetna djelatnica u mirovini, koja sudjeluje u svim aktivnostima hrvatske zajednice i koja je posebno zadužena za sudjelovanje hrvatskih vjernika u pečuškoj katedrali u različitim crkvenim slavljima na biskupskoj razini. Crkveni zbor vodi Marta Rohonci, orguljašica je Anica Posavac, a potrebno je spomenuti i vrijednu Milicu Klaić-Taradžiju, koja je svojedobno bila urednica katoličkoga časopisa na hrvatskome jeziku »Zornica«. On je, nažalost, prestao izlaziti.

Što na kraju reći, nego da se, eto, jedna »Zornica« u Pečuhu ugasila. No, tamošnji hrvatski vjernici znaju da se uskrsnuće dogodilo u zoru, kada su zraci svjetla probili noćnu tamu. Stoga su sigurni da se njihove pečuške zornice neće ugasiti nikada!

Hrvatski zavjet - crkvica Gospe Snježne

Hrvati su, bježeći iz Bosne od Turaka početkom 17. st. i doselivši se u Pečuh i okolicu, donijeli sobom duboko usađeno katolištvo, koje su nastavili živjeti u novoj svagdašnjici. Jedan od najočitijih tragova njihove pobožnosti sačuvan je do današnjih dana. Prelijepa je to zavjetna crkvica Gospe Snježne na brdu Meček iznad Pečuha, koju su vjerni Hrvati sagradili g. 1697. u vrijeme dok je gradom vladala kuga. Danas je obnovljena, do nje se dolazi vijugavom asfaltiranim cestom i odredište je brojnih pečuških katolika, posebice mladih koji se, iako nije župna crkva, u njoj žele vjenčati. A pečuški Hrvati, kao i svagdje u svijetu, teško da će prekršiti pradjedovski zavjet te svake godine 5. kolovoza, na blagdan Gospe Snježne, od župne crkve sv. Augustina u tzv. Bošnjačkome kraju u Pečuhu pješke u procesiji hodočaste u crkvicu. U njoj tada slave misu zahvalnicu na materinskom jeziku i mole za pokojne koji su im u baštinu ostavili nacionalnu i vjersku svijest i običaje te za mlade hrvatske naraštaje da ne izgube vlastiti identitet u današnjem užurbanom globalizirajućem svijetu.

Arhiva


Glas Koncila 30.09.2007. | SUSRET Joško Ševo, dramski umjetnik i profesor glume
Dolaskom jeseni mnogi će zaljubljenici u kazališnu umjetnost ljetne pozornice ispod »nebeskih reflektora« zamijeniti onima u hrvatskim teatrima. A malo je »kazališnih sladokusaca« koji nisu uživali u barem jednom »komadu« u kojemu igra Joško Ševo. Taj dramski umjetnik i profesor na Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, dobitnik odličja »Danica s likom Marka Marulića«, mnogima je poznat sa zagrebačkih, dubrovačkih, splitskih, ali i pozornica diljem Hrvatske - pa i šire...
Glas Koncila 30.09.2007. | ZAGREB: Predstavljena reorganizacija Caritasa Zagrebačke nadbiskupije
Caritas Zagrebačke nadbiskupije 20. rujna u Tribini grada Zagreba organizirao je tiskovnu konferenciju kako bi javnost informirao procesu reorganizacije u toj humanitarnoj ustanovi. Uime Caritasa govorila je s. Jelena Lončar, v. d. ravnatelja, a tiskovnoj konferenciji nazočili su i prof. Boris Balenović, predsjednik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, te Branko Erceg, član kolegija Caritasa Zagrebačke nadbiskupije koji ima savjetodavnu ulogu ravnatelja. Detaljan izvještaj o reorganizaciji...
Glas Koncila 23.09.2007. | Vjernici laici aktivni u Crkvi: Valentina Palošika, vjeroučiteljica i župna pastoralna vijećnica
Križevačka župa sv. Ane može se pohvaliti svojom vrlo angažiranom vjernicom laikinjom, vjeroučiteljicom Valentinom Palošikom, koja kao pastoralna vijećnica djeluje na više razina župnoga života. Vezana je i uz drugu križevačku župu BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina koja izdaje glasilo obiju križevačkih župa »Sveti Križ«, a kojem je Valentina glavna urednica. Mama karitativka a tata njegovatelj sakralne baštine Valentina je, poput većine Križevčana, rođena u Koprivnici 8. siječnja 1975,...
Glas Koncila 23.09.2007. | Kako je svoju noć duše živjela buduća svetica?
Događa se, kada je riječ o osobama vjere i vjerskim događajima: određeni medijski sustav čini se da upadne u zamke načinjene od nesporazuma, nedovoljne informiranosti, »nategnutih« naslova. Isto se proteklih tjedana dogodilo Agnesi Gonxhi Bojaxhiu, redovničkim imenom Terezija iz Calcutte, blaženici, utemeljiteljici Misionarki ljubavi, dobitnici Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Svatko tko je na internetu »prešao« s novine na novinu, kao što je to učinio i ugledni talijanski novinar i...
Glas Koncila 16.09.2007. | AUSTRIJA Apostolski pohod pape benedikta xvi. u povodu 850. obljetnice Mariazella
Austrija može odigrati primjernu i važnu ulogu u srednjoj Europi. U međunarodne odnose pak može i dalje dosljedno unositi europske vrijednosti koje su prožete kršćanskom vjerom. Istaknuo je to u svom govoru na povratku s apostolskoga putovanja u Austriju papa Benedikt XVI. u bečkoj zračnoj luci Schwechat. Na kraju trodnevnoga pohoda - koji je pratilo 1700 novinara iz cijeloga svijeta - a koji je završio u nedjelju 9. rujna, Sveti Otac je potvrdio kako se u Rim vraća zahvalan zbog »bogato...



Događanja
Učitavam