Crkva je katehezi ili odgoju vjere, kao jednom od svojih temeljnih zadataka, uvijek pridavala posebnu važnost. S vjeronaukom u školi ona je na poseban način prisutna u društvu, s mogućnošću direktnijega utjecaja na stvaranje sustava vrijednosti, utemeljenog na evanđelju, kod tisuća djece i mladih. Stoga je razumljivo da je osoba vjeroučitelja u središtu zanimanja Crkve, jer on djeluje u njezino ime. U tom smislu u posljednje se vrijeme sve više postavlja pitanje u čemu se sastoji i kako se očituje crkvenost u životu i radu vjeroučitelja u školi. Polazimo od stajališta da on svoju crkvenost ostvaruje ne samo kada osobno vjeruje i živi vjeru Crkve već i kada, na temelju kanonskoga mandata, djeluje u ime Crkve te promiče što kvalitetniju suradnju najodgovornijih čimbenika za uspješnost odgoja u vjeri: obitelji, župne zajednice i škole. Stoga, dok promatramo njegovu eklezijalnost koja je bitna za promicanje kvalitetnoga odgoja vjere kao temeljnog i prvotnog zadatka Crkve, u isto je vrijeme nužno postaviti i pitanje prementalizacije roditelja, vjeroučitelja, župnika i župne zajednice u shvaćanju i življenju djelatne crkvenosti.

Eklezijalna i obraćenička dimenzija vjeroučitelja

Pripadnost Crkvi, skupu ili skupštini Kristovih vjernika, i djelovanje u njezino ime spada u temelje kršćanskoga opredjeljenja. Isus je došao okupiti sve one koji su spremni prihvatiti njegov program za čovjekovo potpuno ostvarenje odnosno vječno spasenje. Htio je da se okupljaju pod vodstvom apostola i njihovih nasljednika. Drugi vatikanski sabor (Lg 1) jasno je naglasio da Bog nije htio ljude spasiti pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je od njih htio učiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu služio. Štoviše, Isus jamči posebnu prisutnost među onima koji se okupljaju u njegovo ime.

Svima a posebno vjeroučiteljima nije se lako snaći u situaciji sve veće »razmrvljenosti« pripadnosti Crkvi. Naime, problem nije toliko u vjerovanju u Krista već se u pitanje stavlja posredništvo Crkve. Mnogi misle da se religioznost u pluralnome svijetu može živjeti i bez institucionalnih i dogmatskih pritisaka. Tako nastaje i udaljavanje od Crkve i fenomen stupnjevite crkvenosti. Ne ulazeći u svu problematiku shvaćanja i življenja crkvenosti danas, valja naglasiti kako bi bilo krajnje zabrinjavajuće ako bi i vjeroučitelj tu pripadnost shvatio kao nešto juridičkoga, štoviše ako bi u Crkvi gledao nekog »poslodavca« odnosno instituciju koja mu služi kao dobro »zaleđe«. S druge strane, ne bi bilo dobro ako bi se osjećao opterećenim jer mu je naizgled situacija otežana time što ima »dva gospodara«, tj. školske i crkvene vlasti. Naprotiv, to je upravo njegova prednost jer u svome radu može računati na jaču podršku Crkve, od biskupa, katehetskoga ureda do konkretne kršćanske zajednice.

Na vjeroučitelju je da dobro sinkronizira svoju crkvenu pripadnost, tj. da, s jedne strane, poštujući zakonitosti škole u pluralnom društvu, ne »pretvara školu u crkvu«, a s druge strane da se ne boji živjeti istinsku prisutnost Crkve u školi. Najveći je dio vjeroučitelja to i ostvario u vrlo skladnom suzvučju crkvenih i školskih vlastitosti, na čemu im treba izraziti veliko priznanje. Zadatak je »senzibiliziranja« župne i biskupijske zajednice da se osjete pozvanijima za odgoj i obrazovanje, koje se događa u školi, te da se pitaju o svojoj učinkovitoj sposobnosti da i u toj sredini odgajaju za vjeru. Uloga vjeroučitelja u tom zadatku je od posebnoga značenja. U isto vrijeme župnik bi trebao više porasti u svijesti da i sva pitanja koja se odnose na školu spadaju u njegov pastoralni plan i program.

Stoga je od temeljne važnosti da vjeroučitelj trajno raste u svijesti pripadnosti Crkvi kao zajednici, misteriju i Tijelu Kristovu, s posebnim poslanjem. On mora trajno biti svjestan, bilo da se radi o svećeniku, redovniku, redovnici ili vjerniku laiku, da je poslan od Crkve, preko biskupa a time i od kršćanske odnosno župne zajednice, vršiti ono što je osnovni zadatak Crkve: izgrađivati kraljevstvo Božje odnosno predlagati Božji nacrt spasenja. Bez te svijesti on ne može preuzeti vjeroučiteljsku službu. To znači da se njegovo poslanje ima odvijati u trajnom dosluhu sa Crkvom odnosno s biskupom odnosno katehetskim uredom te župnikom odnosno određenom kršćanskom zajednicom. To pretpostavlja njegovu istinsku ukorijenjenost u crkveno zajedništvo. Iz njegova govora i cjelokupnoga stava mora se vidjeti da on voli svoju Crkvu u konkretnoj biskupiji odnosno župi, te da u ime njezino djeluje. Njegova duhovnost mora nužno biti eklezijalno utemeljena i usmjerena. Stoga je dužan trajno »raditi na sebi samome« kako bi mogao biti prikladan instrument za prenošenje i življenje vjere Crkve, odnosno pitati koliko je njegov život i poslanje na crti »sentire cum Ecclesia« (osjećati s Crkvom). To trajno obraćenje, istini za volju, danas ide sve teže jer vrijeme postmoderne ne »podnosi« obraćenja niti neki poseban žar. A svijest crkvenosti i poslanja ne može rasti bez trajnog druženja s riječi Božjom, koje vodi prema osobnom susretu s Bogom u Kristu osobito u sakramentu euharistije, pa otud i opravdano pitanje kako taj sakrament može češće nedjeljom zapustiti? U protivnom, umjesto da bude obuzet Kristom kako bi druge vodio prema susretu s njime u kršćanskoj zajednici, vjeroučitelj se pretvara u »zanatliju«. Na taj način njegova služba bez jake duhovne dimenzije i crkvenoga duha gubi smisao. To znači da je vjeroučitelj kao svjedok vjere pozvan na trajno preispitivanje svoje crkvenosti. U tom smislu mora trajno produbljivati svoju spremnost za prihvaćanje zahtjeva Crkve koji proizlaze iz »missio canonica« sa strane biskupa. I ne treba se čuditi ako bi zbog znatnijega pomanjkanja te svijesti i sam mandat bio »stavljen u pitanje«. On od početka znade da se postavljaju visoki kriteriji za vjeroučiteljsko zvanje.

Vjeronauk u školi i vjeroučitelj pred novim kušnjama

Možemo s određenim ponosom istaknuti da je Crkva u Hrvatskoj postigla i izgradila takav model školskog vjeronauka koji je jedan od najkvalitetnijih na europskoj razini također i što se tiče pitanja položaja vjeroučitelja odnosno ostvarivanja vjeroučiteljske crkvenosti. Mislim ovdje na Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske te Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske kao i na razne dogovorene propise sa crkvene i društvene strane u svezi s vjeronaukom u školi. Školske vlasti uglavnom poštuju dogovore, makar ima pojava određene marginalizacije. Na vjeroučitelju je da dobro sinkronizira svoju crkvenu pripadnost, tj. da, s jedne strane, poštujući zakonitosti škole u pluralnom društvu, ne »pretvara školu u crkvu«, a s druge strane da se ne boji živjeti istinsku prisutnost Crkve u školi. Najveći je dio vjeroučitelja to i ostvario u vrlo skladnom suzvučju crkvenih i školskih vlastitosti, na čemu im treba izraziti veliko priznanje, a sve na crti uvjerenja da se vjeronauk u školi ne bi slučajno odvojio od Crkve odnosno konkretne kršćanske zajednice, što bi bila fatalna greška u općem projektu odgoja vjere.

Uza sve dobre pokazatelje ipak se usuđujem upozoriti na neke nove teškoće s kojima se susreće vjeroučitelj a time i cjelokupni projekt odgoja vjere, koji u posljednje vrijeme ulazi u novu dijelom i kritičnu fazu. Naime, činjenica je da se u crkvene redove uvlači svojevrsni indiferentizam s obzirom na vjerski odgoj u vrtićima, vjeronauk u školi i osobito župnu katehezu, koja nije pravo ni zaživjela, barem u mnogim sredinama. Glavni razlog toj skeptičnosti su uglavnom sve slabiji rezultati s obzirom na uključivanje djece i mladih u život župne zajednice, posebno u nedjeljnu misu. Većina župnika i vjernika okrivljuje vjeroučitelje da nisu kadri zainteresirati djecu i mlade i dovesti ih u crkvu, a neki od njih ne iskazuju se kao primjerni vjernici. Ide se tako daleko da postavlja i pitanje smisla vjeronauka u školi.

Međutim, u takvim jednostranim prosudbama zaboravlja se da je u krizi cjelokupan odgoj kao takav, jer je na djelu naglašeni relativizam koji se najjače reflektira upravo na »religiozno područje«. Stoga se nije čuditi što je na djelu kriza vjere i crkvenosti, a sve zbog snažnih utjecaja »okoliša«, impregniranog sekularizacijskim i nekim globalizacijskim procesima, koji često vode prema raskršćanjenju i relativiziranju mnogih temeljnih vrijednosti. Činjenica je da se teološko-pastoralna »koplja lome« upravo u raspravama kako danas, u promijenjenom i pluralnom svijetu, štoviše po mnogim pokazateljima u poslijekršćanskom dobu, prenijeti vjeru na uvjerljiv način. Valja voditi računa o činjenici da djeca i mladi, zbog raznih utjecaja, na neki način postaju sve »teža«, sve nepažljivija i sve »sofisticiranija« u izbjegavanju posebnih odgovornosti i obveza, pogotovo onih koje proizlaze iz vjeronauka, kao uostalom i ne mali broj roditelja. I zato je djelovanje vjeroučitelja ponekad obilježeno svojevrsnom »martirijom« odnosno potrebom jačega duha svjedočenja, koje će biti popraćeno čak i svojevrsnim razočaranjima pa i traumama, pogotovo kada doživljava iskustvo neutemeljenog etiketiranja, odbacivanja ili u najmanju ruku marginaliziranja. Ako se tome pridoda njegova osobna »martirija«, negdje izraženiji privatni i obiteljski problemi, kako je moguće da opstane sam, bez podrške Crkve, u konkretnoj župnoj zajednici i biskupiji?

Vjeroučiteljeva crkvenost u »pastoralu Škole i predškolskih ustanova«

Ipak jasno je da uza sve teškoće, Crkva u cjelini i posebice vjeroučitelj, ne može »dići ruke« od prevažnog zadatka naviještanja, dakako na novi i suvremenoj generaciji primjereniji način. Dakako da bi loše bilo ako bi se vjeronauk održavao bez nekog posebnog žara, već samo da se »održi i obavi«. Jer ne postoji nijedno drugo mjesto gdje ima priliku susresti tolike mlade kao upravo u školi. A budući da je odgojna instancija uvijek bila u srcu crkvenog djelovanja, Crkva mora trajno obnavljati svijest o važnosti svoga poslanja i kroz vjeronauk u školi. Stoga sa svom odlučnošću treba odbaciti tezu prema kojoj škola toliko i ne spada u poslanje kršćanske odnosno župne zajednice koja ne može i ne smije napustiti nove »areopage« kulture, već biti u njima prisutna i tražiti da bude priznata i cijenjena po snazi kulturalne valjanosti vlastitog prijedloga, u svijesti da vrši autentično misionarsko djelo za opće dobro.

Slijedom rečenoga vjeroučitelj se, svjestan svoje istinske crkvenosti, ne može odreći zadatka da utječe na jačanje osjetljivosti roditelja i župnih zajednica za sva pitanja što se tiču škole. Pritom mora voditi računa o tome da pomanjkanje smisla za školu nije toliko zbog nemara već i zbog zastarjelih teološko-pastoralnih postavaka koje pod pastoralom misle samo na crkveno djelovanje »ad intra«, uglavnom usredotočeno na liturgiju. Naprotiv, istinsko koncilsko shvaćanje Crkve nužno uključuje i okrenutost prema van, »ad extra«. To bi trebali više ugraditi u svoje programe i pojedini duhovni i molitveni pokreti koji su skloni zatvaranju u svoja »iskustva vjere«, usredotočeni uglavnom na svoju grupu, često zanemarujući evangelizaciju javnosti što je danas temeljni zadatak Crkve. Neki stručnjaci primjećuju da danomice niču neki duhovni i molitveni pokreti, koji se zatvaraju u sebe i bez odraza su na promjenu duhovne klime u društvu. Jer nova se evangelizacija ostvaruje upravo tamo gdje čovjek živi, kako bi mu se posredovala riječ spasenja. A upravo je škola jedno od najvažnijih područja u pravcu reevangelizacije društva.

Valja još jednom istaknuti da Crkvi koja djeluje u školi i u javnim predškolskim ustanovama nitko ne »čini uslugu«, već ona čini uslugu odgojno-obrazovnim ustanovama odnosno javnom dobru. To sve više shvaćaju i oni koji se uvjeravaju da Crkva ima jedinstveni projekt i snagu za promicanje vrijednosnoga sustava što ga nema nijedna institucija. Štoviše, škola bi bila uvelike osiromašena kada bi uzmanjkalo djelovanje Crkve. To znači da ona školi nije nametnuta već je u njoj na temelju prava i zahtjeva roditelja, dobra djece i društva u cjelini. Dakako, pritom mora voditi računa da tu svoju prisutnost iskaže na što vjerodostojniji način, imajući također na pameti i činjenicu da postoje »snage« koje su jako osjetljive na »laičnost škole« i koje tek »podnose« vjeroučiteljevu prisutnost jer u njemu vide »produženu ruku« Crkve.

Otud zadatak »senzibiliziranja« župne i biskupijske zajednice da se osjete pozvanijima za odgoj i obrazovanje, koje se događa u školi, te da se pitaju o svojoj učinkovitoj sposobnosti da i u toj sredini odgajaju za vjeru. To onda uključuje i zaživljavanje organičkog pastorala škole, bilo preko roditelja i vjeroučitelja kao i preko župnih povjerenstava za vjeronauk, dakako u poštivanju vlastitosti škole kao društvene ustanove. Uloga vjeroučitelja u tom zadatku je od posebnoga značenja. U isto vrijeme župnik bi trebao više porasti u svijesti da i sva pitanja koja se odnose na školu spadaju u njegov pastoralni plan i program.

Nastavlja se