Ne znamo postoji li netko tko nije osjetio ljubav. Ali ljubav može biti građenje kao i razaranje - u odnosu dvoje ljudi, u odnosu prema članovima obitelji, ali i odnosima prema gradu, arhitekturi... Može biti prizemna i samodovoljna, više mržnja nego ljubav ako isključuje druge. Ratovi, razvodi braka, mržnje prema djeci ili mržnja djece prema roditeljima, težnja da se ne produbljuje ljubav koja može postići ravnotežu svemira, kako možemo slobodno reći, zakon je naše slobodne volje. Ne iznenađuje da se je često na sve moguće načine guši upravo zbog unutarnje snage. Kao što dvoje ljudi svojim egoizmom mogu uništiti međusobnu ljubav jer su zamijenili riječi imati i biti, jer onoga kojeg vole često žele posjedovati, ne dopuštajući mu da bude.

Ni bolest nije zaustavila ljubav

Ovih je dana osvanuo tekst u Jutarnjem listu koji je potpisao Marinko Brkić-Tot o Rayu i Grace s podnaslovom »Ljubav koju nije mogla zaustaviti ni teška bolest«. Rax Smith, sociolog i bivši trgovac nekretninama i autor knjige o spašavanje Grace, ovih je dana prvi put došao u Hrvatsku i u susretu s novinarom ispripovijedao sadržaj svoje knjige. Ray Smith je 47 godina bio u braku s Grace, od toga duge zadnje godine, gotovo desetljeće njegova žena bolovala je od Alzheimerove bolesti. Mnogi bi bolest prihvatili takvu kakva jest i oplakivali i sebe i suprugu, a taj neobični čovjek nije na to pristao, odbacio je u savjetu s liječnikom lijekove koji se obično uzimaju i uz pomoć američkoga nutricionističkog instituta »Princeton Bio Brain« upotrijebio je terapiju mineralima vitaminima i Omega-3 masnim kiselinama, te je uz dijetu usporen razvoj bolesti. Bračni par je počeo putovati svijetom i obilaziti sve ono što je Grace voljela, Australiju, Šri Lanku, putove drevnih civilizacija u Sjevernoj Americi, Hong Kong... Prodali su i velik dio imanja da bi Grace dostojanstveno provodila svoj život koji mnogi stigmatiziraju i smatraju da se mora provoditi u četiri zida. Početak bolesti izazvao je strah, tugu, razočaranje, ali i ono što je on tek natuknuo i opisao uzgred, veliku ljubav, predanost i njegu kojom je počeo razmicati granice mogućeg. To nije priča o nadriliječništvu, to je istina o ljubavi koja je postala ono što nazivamo djelatnom ljubavlju, o čemu su pisali u stranom tisku, od svakodnevnih novina do medicinskog časopisa »Lancet«.

Već dosadašnje iskustvo svjedoči da je požrtvovnost i ljubav bez zadrške snaga u životu - samo se treba upustiti u takvu avanturu života i uzajamno prihvatiti i radosti i bolest

Nije jednostavno bilo voljeti ženu koja se ponekad ponaša poput djeteta, viče u zrakoplovu kada kasni pri polijetanju, a njezin muž s ponosom opisuje kako je naučio u avionu mijenjati pelene odrasloj osobi, brinuti se o njezinu snu, ali to je sve daleko od samosažaljenja ili sažaljenja druge osobe, ali i onoga što proživljavaju drugi ljudi s tom bolešću. Ray i Grace slušali su glazbu za koju je vidio da dobro utječe na njezin psihički život; kad je vidio da je manje nervozna na suncu, dovodio ju je u sunčanije krajeve. Jedan detalj otkriva našu čestu neosjetljivost na tuđu patnju jer se spominje kako su u grupama starijih ljudi osjetili da nisu dobrodošli, možda je to bio vlastiti strah od bolesti. Zbog toga je suprug počeo organizirati putovanja s mlađim ljudima koji su bili susretljiviji. Bio je to život u jeftinim hostelima, putovanje autobusima i vlakovima, pili su vodu iz boce da bi Grace izbjegla bakterije, svakodnevno su šetali desetak kilometara i snagom ljubavi, ali i velike odanosti, postali primjeri nove metode liječenja.

Smith je u susretu s novinarom rekao da je Grace njemu bila ona ista žena koju je u mladosti upoznao, punu života i koja je život odlučila darovati njemu. »A ja sam ostatak svoga darovao njoj.«

Ljubav od shizofreničara učinila nobelovca

Ray i danas putuje svijetom i govori liječnicima i pacijentima kako se unatoč bolesti može živjeti puni život. Medicinske analize tek će uslijediti, ali već dosadašnje iskustvo svjedoči koliko je požrtvovnost i ljubav bez zadrške snaga u životu, samo se treba upustiti u takvu avanturu života da uzajamno prihvatimo i tuđe radosti i bolest kao da se nama događa. To je suprotno od onog što vidimo na reklamama i virtualnom svijetu gdje su svi mladi lijepi i bogati, a ovo je priča o hrapavom životu koja možda zbog toga ima i posebnu čar. Ray Smith to i danas dokazuje svojom pričom budući da je na smrtnoj postelji obećao svojoj ženi da će svijetu ispričati njihovu priču o ljubavi i predanosti.

Ta priča nije završila s hepiendom, ali je završila s dostojanstvenom smrću i nastavkom dostojanstvenog života, slično filmu »Genijalan um« u režiji Rona Howarda, rađenom prema istinitom događaju, o fizičaru koji je bolovao od shizofrenije, kojeg je golema ljubav i briga žene izliječila od bolesti i pomogla da svoje goleme znanstvene mogućnosti upotrijebi za nova otkrića te dobije Nobelovu nagradu. Znanost takve slučajeve najčešće promatra naknadno jer je zapravo ljubav pretekla znanost. Živimo život u kojem su takvi primjeri čisti dodir božanstva - poput vrhunske umjetnosti, posebno u zemlji raznesenoj još uvijek ratom, nesnošljivošću, očitom podjelom na bogate i siromašne; u kojem kao da se sportom i glazbom vraćamo u rimsku arenu. To je put u kojem su potrebne godine za stvaranje ravnoteže te izbori teško da mogu donijeti rješenje, posebno ako svatko od nas nije svjestan svojih mogućnosti i nekoga zajedničkog dobra, jer nam bez toga preostaje stalno međusobno ratovanje, od ratovanja u dvoje, do rata na svim drugim razinama.

Tehnika potisnula ljudsku sućut

Ne treba se zanositi euforijama onih koji su stalno u lovu na nove fotelje ili onih koji su već u njima, jer život je mnogo više i nepredvidljivije, čega smo svakodnevno svjedoci, od obične političke svakidašnjice. Svjedoči nam to i trajno nesnalaženje oko strašne kornatske tragedije, o čemu je vrlo suvislo pisao jedan kolumnist nastojeći ne uvrijediti ozbiljnost glazbenika koji su pokušali financijski pomoći obiteljima, ali pokazalo se da nema niti cijene niti novca koji mogu zamijeniti živote ljudi koji su nestali. To više što još uvijek tragedija nije razjašnjena, pa ne umanjujući solidarnost na koncertima, ostaje gorak trag istine koja vjerojatno prati i sve žrtve proteklog rata.

Kad se spuste zavjese pozornice, treba još jednom spomenuti glas čovjeka koji je prošao osobnu tragediju, vrhunskog alpinista Stipu Božića koji je uvijek spreman na pomoć. Ponovno je ovih dana govorio kako HRZ-ovi helikopteri nisu bili opremljeni vitlom za podizanje unesrećenih, pitao se zašto nije bilo koordinacije pri spašavanju i još uvijek je začuđen što su ondje radile specijalne vojne postrojbe nakon što je akcija jednom završila: »Pitam se i danas što je ovdje vojska radila i gdje je bila policija da osigura mjesto nesreće. Pitam se još zašto vatrogasci i vojska odmah nakon informacije o nesreći nisu obavijestili 112 i što su u DUZS-u radili nakon što su doznali da se dogodila strašna nesreća. Kako to da ravnatelj DUZS-a ništa nije poduzimao za vrijeme akcije izvlačenja preživjelih i mrtvih vatrogasaca.« Stipe Božić postavlja i strašno etičko pitanje za koje ne možemo okriviti inozemne sile i zavjeru protiv Hrvatske - zašto je rodbina saznala istinu s televizije, što se nije događalo ni u najstrašnijim ratnim vremenima. U tome je možda bit svega - da je tehnika, u ovom slučaju televizija, zamijenila onu običnu, ali možda i najveću vrijednost, ljudsku sućut. Kao čovjek koji govori istinu jer je bio svjedok događanja, Stipe Božić nikoga ne štedi, i to s pravom, ono što radi on, kao i članovi HGSS-a može se raditi samo s iznimnom dobrotom i ljubavlju i često s osjećajem da su potpuno sami: »Prilikom te akcije činilo mi se da smo bili odsječeni od svijeta, ali smo svejedno radili profesionalno, iako smo mi pripadnici HGSS-a volonteri. S duge strane, većina onih koji su plaćeni za zaštitu ili spašavanje nije se u tom teškom trenutku snašla. Pitam se što će jednom učiniti različiti centri za katastrofe ako se ona, ne daj Bože, jednom dogodi.« To je pitanje koje se postavlja svima nama.