Nema sumnje da je i vjeroučitelj, zajedno sa župnim katehetom, pozvan na raznim forumima župne zajednice inicirati premišljanja učinkovitosti struktura »religiozne socijalizacije«, odnosno inicijacije u vjeru i život kršćanske zajednice. Jer novi koncept odgoja u vjeri ne može se pomiriti s tzv. sistemom delegiranja i strogo podijeljenih uloga, gdje se radi bez osnovne koordinacije i gdje se odgovornost sa strane roditelja uglavnom prebacuje na drugoga, u ovom slučaju na župnika ili vjeroučitelja ili sa strane vjeroučitelja na župnika.
Odgoj vjere - dugotrajan proces
Svaki oblik odgoja i religioznog oslobađanja jest nešto sporog i teškog te u isto vrijeme često rezultira kao nešto obeshrabrujuće, osobito za one koji se potpuno daju u službu evanđelja. Međutim, moramo imati na pameti da zahvaćanje evanđeljem pojedinih osoba ili okoline posao je koji dugo traje i traži suradnju i veliku strpljivost. Magične i čudesne formule ne postoje. Stoga odgojitelj, a to znači roditelj, župnik ili vjeroučitelj, na psihološkom planu ne bi smio postati žrtva vlastitog pomanjkanja realizma. Zamišljajući da bi svi u kratko vrijeme trebali prihvatiti kršćanstvo i postati uvjereni i praktični kršćani, vjeroučitelj ili župnik lišavaju se radosti i zadovoljstva onog krajnjeg uspjeha koji treba tek nadoći. Bilo bi u tom smislu dobro ponovno pročitati evanđeosku parabolu o sijaču.
Vjeronauk, osobito u srednjoj školi, treba voditi računa o činjenici da sekularistički govor i stav, pretvoren u globalni horizont, često ne dopušta postavljanje »pitanja Boga«. Štoviše, ono postaje beznačajno. S tim se može povezati i pojavljivanje nihilističke kulture, za koju problem smisla i temelja života prestaju biti pravo pitanje. Korijene toga stanja izgleda treba tražiti u gubitku etičkih jasnoća, to jest univerzalnih vrijednosti. Sudeći po mnogim pokazateljima, izgleda da kršćanska vjera u svojoj izvornosti današnjega čovjeka, općenito govoreći, sve manje zanima. Sklon je da na sinkretistički način izabire od raznih religija što njemu odgovara. To je velik izazov za evangelizaciju, konkretno i za vjeronauk u školi, jer je potrebno pokazati kako je kršćanska vjera važna, štoviše odlučujuća da bi se moglo pravo i cjelovito razumjeti čovjeka.
Stoga svi odgojni čimbenici moraju postajati sve svjesniji kompleksnosti situacije i ozbiljno razmisliti o nekim novim, ali zajedničkim iskoracima.
Novo u odnosu vjeroučitelj - župna zajednica
Imajući rečeno na pameti, vjeroučitelji sve više uviđaju da sami postaju sve nemoćniji što se tiče promicanja cjelovitog odgoja vjere. Nema sumnje da se njihova crkvenost sada iskazuje u okrenutosti prema župnoj zajednici, a što znači da su upućeni na suradnju i suodgovornost. Vjeroučitelj s jedne strane ima pravo očekivati da bude potpomognut od kršćanske zajednice, da se na neki način hrani na njezinoj vjeri i crkvenosti, a s druge strane ima mogućnost da i sâm pridonese rastu svijesti djelatnije crkvenosti na razini župne zajednice, konkretno u odnosu na vjeronauk u školi. To znači da, kad se u svome poslu susretne s prigovorom župnika ili župljana da djece i mladih nema npr. na misi, čime se stavlja u pitanje i cijeli vjeronauk, onda bi mu trebalo pružiti mogućnost da postavi i svojevrsno protupitanje: u koju i kakvu Crkvu u konkretnoj župnoj zajednici upućuje vjeroučenike? Kako ih ta zajednica prihvaća i zahvaća? Što tu mogu vidjeti i doživjeti? U što se mogu uključiti?
| Pokazuje se nužna potreba stvaranja tzv. odgojnog saveza svih odgovornijih čimbenika, u ovom slučaju obitelji, župne zajednice i škole (vjeroučitelja). Bez toga školski vjeronauk, kao i cjelokupno uvođenje u vjeru, nema prave učinkovitosti pa čak ni sigurne budućnosti što se tiče istinskog uvođenja u kršćanstvo. Nedopustivo je, kao što se to događa u dobrom dijelu slučajeva, da župnik i župna zajednica ne znaju što se događa s vjeronaukom, odnosno koji su pravi problemi. Prvo, zato što se i ne zanimaju, a drugo, ako se i zanimaju, vjeroučitelj se vlada kao onaj tko nije dužan nikome »polagati račun« o tome što i kako radi, čak ni biskupu i njegovim uredima, a kamoli župniku ili župnom pastoralnom vijeću. |
Crkva se u konkretnoj župnoj zajednici, u kojoj vlada jednakost dostojanstva u različitosti služba, u suradnji i suodgovornosti svih sastavnica Božjega naroda, mora predstaviti kao nešto zaista novo i poželjno, kako bi se za sve koji dolaze, u našem slučaju vjeroučenike, ostvarila tzv. pedagogija događaja, prema onoj Isusovoj »dođite i vidjet ćete« (Iv 1, 30). Suvremeni čovjek, osobito mladi, želi doživjeti prihvaćanje, blizinu i praćenje na svome životnom putu. Nedjeljna liturgija je izvrsna prigoda i za istinsko uvođenje u vjeru, odnosno autentična kateheza koja promiče iskustvo Boga, njegovu očinsku prisutnost i ljubav. Međutim, ona je u nekim zajednicama za mnoge, osobito djecu i mlade, dosadna, »uspavljujuća«, slabo zanimljiva i ne očituje niti izgrađuje zajedništvo. A upravo je zajedničarski izazov odnosno uspostavljanje zajednice i zajedništva imperativ za budućnost kršćanstva. Pritom valja imati na pameti činjenicu da je zajedništvo teško provesti jer živimo u društvu prožetim individualističkim mentalitetom.
Sve to govori u prilog nužnosti stvaranja »novog lica« župne zajednice. U tom smislu jedna od zanimljivih inicijativa jest da vjeroučitelj, kada se obrađuje pitanje Crkve odnosno upućenosti kršćanina na zajedništvo u konkretnoj župnoj zajednici, pozove župnika na sat vjeronauka. Tada bi, uz ostalo, vjeroučenicima trebalo dati priliku da izraze primjedbe, čak i prigovore, odnosno prijedloge u svezi sa župnom zajednicom, a to znači i da mogu reći što im smeta, što bi očekivali i sl. Jer ako oni dožive svoju župnu zajednicu kao svoj »drugi dom«, radije će se uključiti na župnu katehezu i nedjeljnu misu, a također lakše će utjecati i na svoje školske prijatelje koji ne idu na vjeronauk, odnosno pričati im o radosti i ljepoti svega što se u župnoj zajednici može doživjeti, kako bi i ovi poželjeli da se uključe.
Očito se pokazuje nužna potreba stvaranja tzv. odgojnog saveza svih odgovornijih čimbenika, u ovom slučaju obitelji, župne zajednice i škole (vjeroučitelja). Bez toga školski vjeronauk, kao i cjelokupno uvođenje u vjeru, nema prave učinkovitosti pa čak ni sigurne budućnosti što se tiče istinskog uvođenja u kršćanstvo. Obitelj i župna zajednica pozvani su da porastu u svijesti da je odgoj uvijek bio jedan od glavnih polja misijskog spasiteljskog poslanja Crkve. To je danas nemoguće izvesti bez umreženosti odgovornosti i zadataka, a to znači bez »odgojnog saveza« između škole, obitelji i kršćanske odnosno župne zajednice, dakako prema načelu supsidijarnosti. Jer odgoj vjere ili za vjeru, u našem slučaju putem vjeronauka u školi i kateheze u župi, danas nužno mora biti »umreženi posao«.
»Prementalizacija« da se dogode neki pomaci
Do značajnijih zastoja i nesporazuma dolazi u sredinama gdje nama svijesti o nužnosti susreta i suradnje svih relevantnih čimbenika, odnosno onih koji su prvi pozvani: predstavnici roditelja, katolika nastavnika, župnog pastoralnog vijeća, zajedno sa župnikom i njegovim suradnicima te vjeroučiteljima i katehetama. Cilj je razjasniti što se želi s vjeronaukom u školi, koji je njegov identitet, a što sa župnom katehezom i zašto je ona nužna. Tako bi se počelo događati određeno »gibanje2 u župi i biskupiji, a sve na liniji pospješivanja odgovornosti svih odgojnih čimbenika. Takve grupe mogle bi pridonijeti analizi situacije u kojoj se događa odgoj vjere, osobito što se tiče utjecaja okoline, raznih mentaliteta i dr.
Župnik je prvi koordinator novih iskoraka. No, što ako se dogodi da se iscrpljuje u izgradnji crkvenih objekata, uljepšavanju svečanosti i ostalim stvarima, a što se tiče vjeronauka, uglavnom kritizira vjeroučitelja što ne uspijeva dovesti djecu i mlade u crkvu, ne zanimajući se za ono što radi niti prihvaćajući neke njegove sugestije? U toj situaciji vjeroučitelj se osjeća prepuštenim samom sebi jer vidi da »iza njega nitko ne stoji«. U mnogim sredinama nedostaju istinski kontakti bez kojih nema pomaka u ostvarivanju vjerskoga odgoja u vrtićima, vjeronauka u školi i župne kateheze. To će, uz ostalo, pomoći da se vjeroučitelj ne osjeti izoliranim od župne zajednice ili, s druge strane, da ne pomisli kako i nije potrebno u nju se uključivati, a što i nesvjesno vodi odvajanju vjeronauka od njegova izvora odnosno kršćanske zajednice.
Naime, nedopustivo je, kao što se to događa u dobrom dijelu slučajeva, da župnik i župna zajednica ne znaju što se događa s vjeronaukom, odnosno koji su pravi problemi. Prvo, zato što se i ne zanimaju, a drugo, ako se i zanimaju, vjeroučitelj se vlada kao onaj tko nije dužan nikome »polagati račun« o tome što i kako radi, čak ni biskupu i njegovim uredima, a kamoli župniku ili župnom pastoralnom vijeću. Naprotiv, svi čimbenici moraju učiniti »svoj korak«, i vjeroučitelj prema obitelji, župniku i zajednici te župnik prema zajednici i vjeroučitelju, a svi zajedno prema biskupu i katehetskom uredu.
Iz svega slijedi da se na temelju više pokazatelja pokazuje potreba svojevrsne prementalizacije na svim razinama, bilo što se tiče roditelja, župnika, župne zajednice i vjeroučitelja. Potrebne su neke korjenite promjene, posebno na razini župne zajednice.
Zahvaćanje i uključivanje roditelja
Posebni problem predstavljaju roditelji koji su počeli gubiti povjerenje u mogućnosti religioznoga odgoja, i odgoja općenito, a slijedom toga i u važnost susreta na kojima bi se inicirali suradnički pothvati u tom pravcu. Počinje se uvlačiti tzv. pedagoški pesimizam. Stoga, uza sve to što postoje određena razočaranja što se tiče negdje jako slabog odaziva roditelja, vjeroučitelj u školi ne može odustati od sadržajnije i kvalitetnije suradnje s roditeljima vjeroučenika, što uključuje organiziranje susreta, s posebnim programom, u vrijeme upisa djece u školski vjeronauk. To bi se trebalo događati i tijekom školske godine na nekim »ciljanima susretima« odnosno u povodu nekih školskih događanja (npr. dana škole, prigodnih priredaba i dr.).
Takvi su susreti prikladni, u prvome redu, za »razbijanje predrasuda« o vjeronauku, odnosno za razgovor o očekivanjima roditelja, o njihovoj odgovornosti u odgoju u vjeri, kao i o njihovim barem djelomičnim otporima prema »nastavku odgoja u vjeri« u župnim zajednicama, konkretnije prema tzv. trećem satu vjeronauka (župnoj katehezi). Od posebne je važnosti animiranje roditelja da se zanimaju za ono što djeca rade na vjeronauke, da zavire u njihove vjeronaučne udžbenike, što im može koristiti za njihovo, negdje i osnovno uvođenje u vjeru.
I nakon šesnaest godina vjeronauka u školi mnogi još nisu pravo upoznati sa stavovima Crkve u najvažnijim dokumentima koji govore o roditeljima kao prvim prenositeljima vjere kao i sa »slovom i duhom« Ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture te Vlade RH i HBK. Roditelji trebaju znati kako se ostvaruje autentičan vrijednosni sustav, utemeljen i na kršćanskim vrijednostima. Isto tako roditelji trebaju biti upoznati s Planom i programom vjerskoga odgoja odnosno katoličkoga vjeronauka, štoviše s tematskim cjelinama, pogotovo sada nakon određenih izmjena, a prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom sustavu (HNOS). Ako roditelji s djecom rade na zadacima iz matematike ili nekoga drugog predmeta, zar isto tako ne bi to mogli činiti i kada se radi o vjeronauku?
Osim rečenoga vjeroučitelj je dužan poticati roditelje da se uključuju u upravna vijeća škole odnosno vijeća roditelja, gdje se može čuti njihov glas, a ne da se vladaju »kao da im je svejedno2, u uvjerenju da se ionako ništa ne da promijeniti i da su to samo formalnosti, prepuštajući to onima koji, kada je riječ o pogledu na svijet i odgoj, zastupaju skoro sasvim suprotne stavove, svakako relativističke. Isto tako vjeroučitelj mora iskoristiti sve prilike, kao i sjednice nastavničkih vijeća, da obrazlaže svoje stavove, odnosno stavove Crkve, ispravljajući kriva mišljenja u odnosu na vjeronauk. Vidjet će je li moguće barem jednom godišnje održati i tribine/okrugle stolove o nekim posebnim pitanjima.
Nastavlja se
