Bez ikakva odjeka u hrvatskoj javnosti prošla je odluka da u novom sastavu Programskog vijeća Hrvatske radio-televizije, o čemu je Hrvatski sabor odlučivao uoči samoga svoga raspuštanja, prvi put u povijesti toga vijeća nema predstavnika Katoličke Crkve odnosno predstavnika vjernika u Hrvatskoj.

Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora proslijedio je klubovima zastupnika na daljnje usklađivanje 64 kandidata za koje je utvrdio da ispunjavaju uvjete i kriterije propisane zakonom i javnim pozivom, a među predloženim kandidatima bio je i dosadašnji predstavnik Hrvatske biskupske konferencije u tome tijelu svećenik zagrebačke nadbiskupije Nedjeljko Pintarić, direktor Glasa Koncila, koji je u tom vijeću bio puni mandat od 2003. godine. Usklađivanjem klubova zastupnika u Hrvatskom saboru kandidat predložen od Hrvatske biskupske konferencije nije prošao, pa među šest novih članova o kojima je na svojoj sjednici odlučivao Hrvatski sabor - predstavnika HBK više nije bilo. Parlamentarne političke stranke iskoristile su, očito, pravo koje im daje zakon te su u Programsko vijeće između svih kandidata izabrale nestranačke osobe koje odražavaju i zastupaju interese tih političkih stranaka i tek ponekih društvenih skupina. Formalno pravno tom se postupku ne može ništa predbaciti, no nameće se važno pitanje: Je li smisao djelovanja parlamentarnih političkih stranka da u Hrvatskom saboru osiguravaju, štite i promiču svoje interese ili da osiguravaju, štite i promiču opće dobro odnosno hrvatske nacionalne interese? Očito, u tom slučaju parlamentarne političke stranke imale su na umu u prvom redu svoje interese i interese skupina kojima se ne smiju zamjeriti, te su ih i zaštitile imenujući osobe koje će se brinuti za ostvarivanje interesa tih političkih stranaka, a ne čitave nacije, hrvatskih građana, odnosno interese hrvatske javnosti.

Činjenica da u Programskom vijeću HRT-a nema mjesta za jednoga predstavnika građana vjernika znak je koji zahtijeva pomniju analizu o stvarnom ukupnom položaju građana vjernika u suvremenome hrvatskom društvu

Ako je zadaća Programskoga vijeća HRT-a zastupati i štititi interese javnosti provođenjem nadzora i unapređenjem radijskog i televizijskog programa, onda je očito da je sadašnji sastav toga vijeća sposoban štititi samo interese političkih stranka i tek nekih društvenih skupina, a ne i interese javnosti jer se interesi političkih stranka i tih društvenih skupina s jedne i javnosti s druge strane često uvelike razilaze i tek djelomice poklapaju. Parlamentarne političke stranke tim su postupkom još jednom pokazale da ne žive niti suosjećaju s hrvatskom nacijom, s hrvatskim građanima, da su im njihovi grupni interesi važniji od nacionalnih interesa. Pokazalo se još jednom da politika želi nadzirati sve što joj je moguće, a HRT, kao javna televizija, predstavlja za politiku neodoljivi i osobiti izazov.

Podatak da su u Programskom vijeću HRT-a osim osoba koje će promicati isključivo stranačke interese tek predstavnici samo nekih društvenih skupina, a nema predstavnika građana vjernika, može se razumjeti jedino tako da parlamentarnim političkim strankama uopće nisu važni građani vjernici, odnosno zajednice koje ih okupljaju i subjekti su hrvatskoga društvenog života. Sasvim je jasno da je jedan predstavnik vjernika ili vjerskih zajednica u vijeću koje broji jedanaest članova ne može previše utjecati niti išta nametati, no da, usprkos tomu, u tome tijelu nema mjesta za jednoga takvog predstavnika, znak je koji zahtijeva pomniju analizu o stvarnom položaju građana vjernika u suvremenome hrvatskom društvu u kojem vjernici različitih zajednica tvore više od devedeset posto građana koji otprilike toliki postotak pridonose u hrvatski državni proračun iz kojeg se financiraju i parlamentarne političke stranke, i HRT-u plaćanjem pristojbâ.

Odlukom Hrvatskoga sabora odnosno zastupničkih klubova o izabranim osobama u Programsko vijeće HRT-a zapravo je odlučeno da će HRT, premda se proglašava i trebao bi biti javna radio-televizija, i dalje biti instrument politizacije, ideologizacije i manipulacije hrvatskom javnošću umjesto javni servis hrvatskih građana koji se u tako visokom postotku izjašnjavaju kao vjernici. Ta odluka znači da se ništa bitno za javnost, za maloga čovjeka na HRT-u neće promijeniti, odnosno da će i dalje politička, ideološka i interesna manjina našoj javnosti nametati sadržaje i svoja viđenja stvarnosti. To znači da i ubuduće neće biti puno mjesta za sadržaje koji promiču općeljudske, univerzalne vrijednosti, pogotovo neće biti mjesta ako su te vrednote obojene konfesionalno. Gledatelji vjernici morat će i dalje trpjeti da se u mnogim programima i dalje razaraju njihove vrijednosti, osporavaju svetinje, zaobilazi istina i nameću iodeologizirani i politizirani sudovi o vjeri, Crkvi, vjerskim i crkvenim službenicima.

Ta spoznaja, koje bi trebali postati svjesni svi vjernici, pripadnici svih konfesija i zajednica, a osobito katolički vjernici, trebala bi odmah postati predmet razgovora, rasprava u samim vjerničkim krugovima. Naime, sami vjernici moraju odraditi svoj veliki dio i učiniti sve da ne budu drugorazredni građani u hrvatskom društvu. Ne treba se nadati da će sadašnji mediji u tom smislu išta pomoći građanima vjernicima jer oni se bave daleko »ozbiljnijim« pitanjima, kao npr. Jutarnji list od petka 26. listopada koji je istražio u koliko se restorana ne može ući sa psom te je u nadnaslovu odmah istaknuo da su »građani drugoga reda« svi oni koji sa svojim psom ne mogu ući u svaki restoran. Građani vjernici, osobito katolici, dužni su u sadašnjem povijesnom času upoznati problem medija, osobito javne televizije koja je dužna i njima služiti te pokušati inicirati promjene, a ako promjene nisu moguće, tražiti druga rješenja jer to suvremena tehnologija omogućuje.