Slušajući od misionara u Africi koliko je taj siromašni kontinent otvoren za Kristovu radosnu vijest - evanđelje, papa Pio XII. prije 50 godina upućuje encikliku kršćanskome svijetu, posebno biskupima zemalja u kojima je kršćanstvo ukorijenjeno, sa željom da prije svega posvijesti biskupima njihovu odgovornost za Katoličku Crkvu po cijelome svijetu te da tako potakne što veći broj biskupijskih svećenika da na određeno vrijeme pomognu mladoj Crkvi u Africi da se što bolje razvija i raste.

Mlada Crkva u Africi ostala je i dalje mlada. Još je uvijek kao suha zemlja, žedna, ali ne i besplodna, jer afričko tlo nije bogato samo dijamantima, zlatom i ostalim metalima koje bijelac i danas bešćutno grabi ostavljajući i dalje afričkoga čovjeka robom svojih nezasitnih požuda za imanjem, za posjedovanjem, za bogaćenjem a na račun i veliku štetu drugih. Afrički kontinent bogat je svojom prihvatljivošću za riječ Božju, svojim predanjem Bogu kad ga jednom upozna, svojim svakodnevnim čašćenjem i slavljenjem Boga na euharistijskom slavlju koje traje preko tjedna barem sat i pola, a nedjeljom još sat vremena više.

Toj mladoj afričkoj Crkvi treba i dalje ne samo materijalne (oskudica u hrani, lijekovima, kućama, školama, crkvama) nego i duhovne potpore. Afrika još uvijek treba misionare s kontinenata na kojima kršćanstvo postoji već stoljećima.

Naravno, ne radi se samo o Africi. Tu je i Latinska Amerika. Tu je također Azija koja je najmanje pristupačna za kršćanstvo. Tu su i bogati kontinenti Europe i Sjeverne Amerike u kojima kao da su se ljudi već umorili kršćanstvom (a još ga nismo pravo zaživjeli u ovih 2000 godina!), pa su i tim kontinentima potrebne nove snage - i s misijskih kontinenata - koje će ovdje probuditi pozaspale kršćane.

Enciklika Fidei donum - Dar vjere želi dakle probuditi misionarska zvanja za mladu Crkvu u Africi. Na dar vjere koji je čovjek od Boga nezasluženo primio čovjek može odgovoriti, uzvratiti dar najbolje na taj način da ga dalje širi među čovječanstvom. Unapređivanje misijske revnosti je najbolji znak zahvalnosti Bogu. Ako bi se bogoslovima i moglo svaki dan pružiti obrok, u nekim zemljama afričkoga kontinenta jednostavno nemaju prostora. Tako npr. Ruanda sa svojih 18 biskupija ima odredbu svoje biskupske konferencije da svaka biskupija ne smije dati na bogosloviju više od 10 kandidata. Neki čekaju i po nekoliko godina da budu primljeni. Što čeka Crkva na Zapadu i zašto im ne izgradi dovoljno prostora da svatko tko se osjeća od Boga pozvanim biti svećenik, to i ostvari?

Stoga je geslo ovogodišnje Papine poruke za Svjetski misijski dan: »Sve Crkve za cijeli svijet«. Bilo je to također geslo ovogodišnjega Internacionalnog susreta nacionalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela u svibnju u Rimu. U sklopu održavanja toga susreta Papinska misijska djela i Kongregacija za evangelizaciju naroda organizirali su kongres Fidei donum, na kojemu je sudjelovalo nekoliko stotina svećenika, redovnika, redovnica i laika koji su uključeni u Fidei donum. Bilo ih je iz više od 100 zemalja. Na skupu se od 8. do 11. svibnja razmišljalo o enciklici »Fidei donum«, o njezinoj primjeni i ostvarenju u misijskim područjima, kao i o njenoj aktualnost danas. Mnogi su rekli da bi danas papa trebao izdati novu encikliku Fidei donum, s novim današnjim potrebama i sa što većim uključenjem laika, što za ono vrijeme nije bila uobičajena praksa. Danas bez »prakse« laika kao misionara misionarenje ne može ići. Osim toga, danas Fidei donum treba primijeniti ne samo na afrički nego jednostavno na sve kontinente.

Taj kongres u Rimu želio je biti poticaj biskupskim konferencijama prije svega da svaka u svojoj zemlji proslavi jubilej povijesne enciklike i da kroz razmišljanja o tome dokumentu u svojoj zemlji budi - u svakoj biskupiji - najprije biskupijske svećenike Fidei donum te istodobno i laike koji će u takav način misionarenja biti uključeni. Koliko se je nacionalnih biskupskih konferencija odazvalo na taj apel? Hoćemo li i dalje propustiti i ovu prigodu slavljenja 50 godina Fidei donum kao jednu od najpovoljnijih zgoda da opet probudimo misionarska zvanja takve vrste? I Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. najozbiljnije potiču sve lokalne Crkve da na svojim teritorijima bude dosta pozaspala zvanja Fidei donum.

Enciklika i misionari Fidei donum

Potanku analizu enciklike »Fidei donum«, učinio je Stipe Ivančić u disertaciji pod naslovom »Misijski pokret dijecezanskog klera u Crkvi u Hrvata u povijesno-teološkom kontekstu«, koju je kao knjigu ove godine objavio Teološki institut u Mostaru. To je, s hrvatske strane, velik doprinos proslavi 50. obljetnice enciklike. Želio bih samo upoznati s tom enciklikom i njezinim značenjem danas, služeći se enciklikom, navedenom knjigom i navedenim kongresom. S jedinim ciljem ponovnoga buđenja zvanja Fidei donum.

Enciklika Fidei donum - Dar vjere želi dakle probuditi misionarska zvanja za mladu Crvku u Africi. Na dar vjere koji je čovjek od Boga nezasluženo primio čovjek može odgovoriti, uzvratiti dar najbolje na taj način da ga dalje širi među čovječanstvom. Unapređivanje misijske revnosti najbolji je znak zahvalnosti Bogu. Papa će u enciklici vruće upozoriti »da svim žarom nastojite oko širenja Crkve Božje na cijeloj zemaljskoj kugli. Neka našim opomenama misijski duh među svećenicima bude jači i žarči, a njihov primjer poticaj vjernicima« (str. 229; citati su uzeti iz Ivančićeve knjige, a budući da se u njoj ne nalaze brojevi, navodim stranicu).

Papa encikliku upućuje svoj subraći biskupima i često ih u njoj oslovljava. Premda su Isusove riječi upućene Petru i njegovim nasljednicima, rimskim biskupima (»Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje«), on je i biskupima, nasljednicima ostalih apostola, uputio riječi: »Kako je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas« (Iv 20, 21) »da učinite mojim učenicima sve narode« (Mt 28, 19). Zato Papa ima pravo svoju brigu za sve Crkve koja leži na njegovim ramenima podijeliti s biskupima kao onima koji su suodgovorni za apostolski rad cijele Crkve. Oni, kako sam Papa kaže, moraju s njime »osjećati tešku dužnost širenja evanđelja i osnivanja Crkve na cijelom svijetu«. Stoga je svaki biskup »odgovoran za apostolski rad (cijele) Crkve«. Iz te odgovornosti, koju biskup ima prije drugoga klera i prije svih ostalih vjernika, proizlaze njegove zadaće: poticanje volje za pomoć, buđenje duha molitve. Oni moraju biti ti koji će zapaliti »žar za misijski rad Crkve na cijelom svijetu«.

Dok su dosad biskupi bili uglavnom promatrani kao oni koji vode brigu samo za svoju biskupiju, sada Papa od njih zahtijeva usku suradnju s njim u nošenju tereta i pronalaženju rješenja za Crkvu po svemu svijetu. Odsad su oni dužni ne davati samo od svojega suviška svećeničkih zvanja nego i »dijeliti« svećenička zvanja s drugim lokalnim Crkvama i onda kada i sami u svojoj biskupiji ne pokrivaju sva mjesta.

Koliko se puta i danas čuje: Najprije biskupija treba popuniti sva svoja mjesta, najprije te treba tvoja biskupija. Pio XII. već prije 50 godina takoreći cijeli svijet proglašava jednom biskupijom za koju se brinu, odnosno za koju se imaju brinuti svi biskupi. Njima se preporučuje da čak sami ponude pokojemu od svojih svećenika da na određeno vrijeme bude dar nekoj misijskoj Crkvi.

Ta briga za sve Crkve po cijelome svijetu odražava »katoličku bit žive Crkve«. »Misionarski i katolički duh je jedno te isto« (str. 235). Stoga Papa naglašava da u Crkvi nema ravnodušnosti ni prema kome u Crkvi: »Tako su radosti i boli Crkve vaše radosti i boli.« Ovdje Papa anticipira onu prekrasnu rečenicu Drugoga vatikanskog sabora: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1). Samo tako Crkva postaje sva uistinu misionarska.

Iz cijeloga tog dokumenta proizlaze neke glavne teološke-ekleziološke točke: Crkva je po svojoj naravi sva misionarska; Sveopća se Crkva ostvaruje i nalazi u lokalnim Crkvama; lokalne Crkve po svojoj su naravi sve misionarske; sve su odgovorne za evangelizaciju i zajedništvo sa svim drugim Crkvama; svećenici nisu zaređeni samo i jedino za svoju biskupiju nego za sveopću misiju spasenja sve do posljednjih granica svijeta.

Isto će kasnije naglašavati papa Pavao VI. u apostolskom nagovoru »Evangelii nuntiandi« (»Naviještanje evanđelja«) i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Redemptoris missio« (»Misija Krista Otkupitelja«).

Tako se već 50 godina intenzivnije živi ta svijest suodgovornosti cijele Crkve tako da Crkve stare kršćanske tradicije daju svoje ljudske »snage« za rast mladih Crkava. Danas se već događa da nam taj dar mlade Crkve pomalo vraćaju, premda i njima još uvijek treba puno misionara.

Moramo znati da bismo imali i više svećeničkih zvanja kada bi bilo i puno više sredstava za to. Ako bi se bogoslovima i mogao svaki dan pružiti obrok, u nekim zemljama afričkoga kontinenta jednostavno nemaju prostora. Tako npr. Ruanda sa svojih 18 biskupija ima odredbu svoje biskupske konferencije da svaka biskupija ne smije dati na bogosloviju više od 10 kandidata. Neki čekaju i po nekoliko godina da budu primljeni. Što čeka Crkva na Zapadu i zašto im ne izgradi dovoljno prostora da svatko tko se osjeća od Boga pozvanim biti svećenik, to i ostvari? Trebamo li čekati sa stipendiranjem njihovih bogoslova ili puno u tome smislu već sada možemo učiniti?

Svršetak u sljedećem broju