Život koji živimo može se preživjeti na tisuće načina, mnogo ovisi o okolnostima, ali itekako mnogo ovisi i o nama; mnogi su od svojih bolesti i nemoći uradili čudo, a mnogi se sasvim zdravi svoj život pretvorili u bolest koja se sastoji i od uništavanja bližnjeg, bilo da je riječ o življenju tuđeg života, uništavanja tuđih karijera, ljubavi, jer su vjerojatno sami nemoćni tražiti u životu put i prema ljubavi i prema istini. Često se svatko od nas pretvara u ježa koji svojim bodljama istražuje svijet.

Kako se oslobađati bodljâ

Čovjek čovjeku postaje neprijateljska stranka, posebno u predizborno vrijeme kad mnogi žele drugima život diktirati, usmjeravati ih. Mnogi i na vlasti ne znaju da je sloboda onoga drugog znak i vlastite slobode pa u nemoći vladanja i slobode žele kontrolirati tuđi život, što se ne odnosi na prijestupe ili devijantna ponašanja. Kako ježu otpadaju bodlje, tj. kako možemo postajati sve više ljudi, dokazala je ovih dana na »Interliberu« knjiga »Jež« koju je o posvojenom sinu g. 1999. napisala Katarzyina Kotowska. Godine 2002. knjiga je postala dječji bestseler, uvrštena je u obveznu literaturu za djecu i mlade, a u Hrvatskoj ju je prevela Ivana Vidović-Bolt. Nevelika knjiga, zapravo slikovnica upravo za ruku, bajka je koja je otopila i utoplila vjerojatno srca mnogih. Naviknuti sve više na virtualni svijet, proricanje mračne budućnosti, kloniranje što straši, bilo da je umotano u naziv »u terapijske svrhe«. Istinita priča Kotowske otkrila je kako dobrota nije mrtva.

U svijetu u kojem se jednostavno obavljaju pobačaji, jer kada savjest proradi najčešće je kasno, knjiga »Jež« je izniman dar, možda još potrebniji u danima izbornih tenzija.

Knjigu je najbolje približila čitateljima Pavica Knezović-Belan u »Jutarnjem listu«, a nastala je u početku kao priča za posvojenog dječaka Petra. On je usvojen kada je imao nešto više od godinu dana, pa iako slikovnica izričito ne pokazuje osjećaje ni jedne ni druge strane, osjeća se kako su »nova« mama i dijete bili u prvim danima jedan drugome jež. Susretu s dječakom prethodio je svijet, kako je spisateljica navela, Žene i Muškarca koji je izgubio boje, shvatili su da ne mogu imati dijete i u tom »bezbojnom svijetu« osjetili su da se njihovo Dijete rodilo nekom drugom roditelju. Tragom slutnje počinje i prava potraga za Petrom koji je nađen u dječjem domu kod mudre Kraljice: »Kada sam prvi put vidjela svog sina, on mi je raščupanom kosicom doista izgledao poput ježa« - svjedoči Kotowska. »Malenu Dječaku plavih očiju tijelo je bilo prekriveno bodljama, baš kao u ježa. Pomislili smo da je posrijedi velika zabuna. Naš sin nije mogao biti jež.« Usporedo je autorica crtala svoje dijete, svoga malog ježa, i zapisivala kako su s godišnjim dobima otpadale bodlje, prve su bodlje otpale kada je Petar imao 14 mjeseci i jedne noći nakon buđenja umjesto plača nazvao ju je mamom. O težini susreta i odluci svjedočila je spisateljica uživo na »Interliberu«: »Ništa u pisanju ove priče nije bilo svjesno uobličeno, sve je došlo iz sfere podsvjesnog. Ja sam jednostavno opisala što se meni u tom procesu posvajanja događalo. Jako sam se bojala svoga prvog susreta s Petrom. Kada sam prvi put vidjela svoje dijete, shvatila sam da uz tu frazu - moje dijete - dolazi i određeni emotivni teret. Kada su mi prvi put pokazali tog dječaka i rekli da je to moje dijete, ja sam u njemu doista vidjela - ježa.« Inspiracija za knjigu bila su pitanja koja je dijete tokom godina postavljalo, a svjedoči i o ženi koja se našla u dvostruko teškoj situaciji nego prava mama, koje često nažalost nisu prave jer djecu ostavljaju i zabranjuju posvajanje, kako se navodi.

Osjećaji koji ne ranjavanju

Petar danas ima 13 godina, a njihov obiteljski život je međusobno trajno odrastanje u kojem obostrano otpadaju bodlje, o čemu druga mama svjedoči, da samo nije rodila svoje dijete, shvaćajući da je dječakov problem teži: »jer on nije samo dijete koje ja nisam rodila, već dijete koje je u jednom trenutku bilo ostavljeno. Razgovor je jedini način na koji mu mogu pomoći.«

S obzirom na posebnost knjige »Jež«, Kataryna Kotowska je tako velika kao i njezine riječi s predstavljanja da bi umalo trebalo cijelu citirati. Ne iznenađuje da je postala bestseler i velika je stvar da će knjigu Poljaci darovati svim osnovnim školama u Zagrebu. Nažalost, premalo je interesa pokazano u svim medijima za knjigu, što je očito da dobrota preteško nalazi put, a u ovoj se knjizi ne radi ni o lošoj prozi ni o patetici nego iskrenoj ispovijesti koja korespondira sa začudnim svijetom Malog princa.

U svijetu u kojem se jednostavno obavljaju pobačaji, jer kada savjest proradi najčešće je kasno, »Jež« je izniman dar. Možda je još potrebniji u danima izbornih tenzija pa nije suvišno citirati još nekoliko rečenica iz knjige: »Proći će mnogo godina, maleni Petar postat će veliki Petar. Jednoga dana otići će s roditeljima u šetnju, a kada iziđe na livadu, raširit će ruke, zamahati njima kao krilima i vinuti se u zrak. Mahnut će im iz daljine i odletjeti. Oni će gledati i biti tužni što odlijeće, ali će razumjeti da tako mora biti. Leti, sine! Dobro je što se ne bojiš letjeti.« Poručuje to svima nama Kotowska, a televizijski novinar Robert Zuber, koji je i sam posvojeno dijete, ispričao je kako je knjigu čitao nekoliko puta misleći da će se priča o ježu, majci i ocu nekima činiti suviše tužnom. Jer je klincima i klincezama teško shvatiti da netko može ostaviti drago i bespomoćno dijete, ali on i zaključuje da je time ispričana druga strana priče. Najteže je napisati jednostavnu knjigu; to se uočava u moru knjiga koje su često svrstane na ljestvice više vrijednosti prema tome koliko su nečitke. Osim toga, ovdje je riječ o knjizi koja je pisana vrlo suptilno s dubokim osjećajima, ali osjećajima koji ne ranjavanju, koji zapravo pobjeđuju ranjavanje, pa time i nije neobična usporedba s bodljama.

Bi li Paganini preživio genetski inženjering?

Svijet bi tragom takvih knjiga, da ih je više, postao možda ljepše mjesto za život od svijeta koji sve više postaje u književnosti genetski modificiran pa kao obična informacija prolazi tekst o njujorškoj banci sperme koja se više ne orijentira na uvoz iz nekih europskih zemalja zbog straha od kravljeg ludila pa će biti manje dizajnirane plavokose i plavooke djece, a više djece s vikinškim genima na koje se Amerikanci odlučuju, što, kako autor navodi, miriše na rasizam, ali se sve događa na svjetlu dana pod okriljem zakona zapravo nalik na neki veliki logor dr. Mengela, pod drugim zakonima. O suludosti te ideje svjedoči autor informacije kako je izbor narudžaba sperme dodatno sužen budući da je zabranjeno i korištenje od američkih donora koji su živjeli u Velikoj Britaniji više od tri mjeseca između 1986. i 1996. godine kao i onih koji su živjeli u ostatku Europe više od 5 godina počevši od 1980. Naime, 2001. godine otkriveno je da s osim HIV-a hepatitisa i drugih bolesti na koje su donori testirani može prenijeti i već spomenuto kravlje ludilo. U nevjerojatne činjenice spadaju i opisi davatelja pa se jedan od njih spominje kao diplomirani inženjer od 36 godina, visok 185 cm i težak 90 kg, plavook i plavokos, dešnjak, sa savršenim vidom, nepušač, koji rijetko pije, a osim materinskog danskog za sebe spominje kako govori engleski i njemački, da je proveo dvije godine u vojsci, šest godina u braku, svira klavir, a da bi istaknuo nakaznost genetskog inženjeringa autor teksta navodi kako je uza sve ostalo jednom od rasnih donora najdraža životinja lav.

U modificiranom svijetu koji sve više želi biti i genetski modificiran razveseljava i neobičnost vijesti u povodu 225. godišnjice rođenja Paganinija. U filmu »Paganinijeva tajna«, izvedenom tim povodom, navodi se i otkriće tenka prema kojem je veličanstvena glazba iznimnog majstora violine potjecala od genetskog defekta od kojeg su mu prsti bili ekstremno dugački. Možda bi u današnjem suludom projektiranju djece takva genetska anomalija bila ispravljena pa bismo bili siromašniji za jednoga velikog umjetnika. Što još jednom dokazuje koliko je život u svom izvornom obliku često iznenađujuće lijep i zanimljiv.