I najbolji sadržaji naših poruka djeci prihvaćaju se ili odbacuju ovisno o načinu na koji ih njima prenašamo!
Nije važno samo što nego i kako razgovaramo s djecom, koja ne reagiraju toliko na ono što im kažemo, koliko na način kako im to kažemo. Djeca nas slušaju ali također i gledaju, doživljavaju, o nama nešto misle i prema nama nešto osjećaju. Sve to ovisi manje o tome što im govorimo a više kako im to prenosimo, što mi kod toga osjećamo, mislimo i u sebi doživljavamo. Dobro je da si povremeno postavljamo neka pitanja u vezi sa svojim svakodnevnim razgovorom s našom djecom.
Razmišljamo li samo što ćemo im kazati ili također kako ćemo im to kazati? Pazimo li samo na sadržaj ili također na način kako im to govorimo? Kada smo zadnji puta djecu pitali jesu li zadovoljni načinom našeg razgovora? Je li nam važno samo da izgovorimo kvalitetan sadržaj, ili želimo, da naša dobra poruka bude i prihvaćena pa i realizirana od djeteta? Je li nam jasno da prihvaćanje i realizacija poruke ovisi o načinu njezina prenošenja?
Razgovor s djecom je vještina prenašanja kvalitetnih odgojnih sadržaja. Tu vještinu možemo i trebamo naučiti i održavati uz stalno usavršavanje. Ona je osnovni preduvjet uspješnog odgoja naše djece! Razvoj demokracije u društvu je gotovo nemoguće bez stalnog usavršavanja vještine razgovora između roditelja i djece! I najbolji odgojni sadržaji ne znače ništa ako ih ne znamo djetetu prenijeti uz pomoć vještine uspješnog razgovora!
Preduvjet uspješnog razgovora s djecom je kvalitetni razgovor između roditelja. Ne znajući razgovarati međusobno kao roditelji i supružnici nismo u stanju kvalitetno i uspješno razgovarati niti s našom djecom. Našim obiteljima vlada komunikacijska pustoš, u kojoj preživljavamo uz permanentno uključeni radio, televizor, mobitel i internet. Komuniciramo s čitavim svijetom a šutimo kada smo s bračnim partnerom i vlastitom djecom. Sa susjedima i prijateljima imamo uvijek nešto pričati a s ukućanima se šuteći i smrknuta lica dosađujemo. Osjećamo se iscrpljeni ali ne od napora nego od dosade i izgubljenog smisla zajedničke obiteljske intime. Umjesto burn-outa, tj. sindroma izgorjelosti na poslu nama vlada bore-out, tj. sindrom iscrpljenosti zbog dosade i gubitka svakog smisla kod kuće. Odrasla u takvoj sredini djeca gube smisao razgovora i potrebu za njim s najbližima uz nastojanje nadoknade količinom površnih razgovora sa suradnicima na poslu i znancima na ulici.
Vratimo razgovor u naše obitelji! Razgovarajmo međusobno pred djecom i s njima! Dajmo im priliku da uče razgovarati kod kuće a ne samo na ulici, s nama a ne samo preko interneta, play stationa, SMS-a i interaktivnih emisija na televiziji!
