Obljetnica pada Vukovara poslije 16 godina još je jednom pokazala što je Vukovar nama. Pred Vukovarom mi koji nismo bili dio tog užasa moramo biti - jednostavno rečeno - duboko ponizni, jer je vrlo lako lamentirati pa i praviti kapital od strašne nesreće, praviti spomenik sebi, a istina će nam trajno izmicati. Osim ranjenih, onih koji su izgubili ili traže svoje najbliže, istini se kao rijetko tko dosada približila časna sestra Vincencija Slišković u razgovoru za Glas Koncila. Ima sličnih ispovijesti i sve navode na razmišljanje je li se moglo više i, metaforički rečeno, šeću li se i danas s kapitalom mnogi od onih koji su dopustili da se jedan cijeli grad sravni sa zemljom i da je ponovno zadnja briga što se očituje nekažnjavanjem zločina, diplomatskim nemarom, ostavljanjem Vukovaraca bez posla, bez prave obnove grada.

Prate li se posljedice vukovarske strahote?

Ružno rečeno, »zavođenjem« najranjivijih koji su izgubili svoje bližnje ili dijelove tijela (o duhovnom se propadanju i ne govori) kako će se uskoro baš zahvaljujući njima sve srediti i krivce stići pravda, nanosi im se još jednom teška nepravda. Presuda izrečena u Hagu zločinačkoj trojci nepravedna je, a svjedoci smo da se sudske presude teško ili nikako ne mijenjaju. Užasi koji se događaju trebaju biti imenovani u pravom trenutku i preneseni u vremenu u kojem su nastali, toga je s Vukovarom bilo, ali premalo. Što je radila kroz to vrijeme diplomacija, nije nam poznato, ali nije riječ ni o jednom ministarstvu, ni o jednoj vladi, ni jednom diplomatskom predstavništvu; u nizu godina mnogi su se izmjenjivali s mjesečnim prihodima na razini dvogodišnjih primanja Vukovaraca, ako uopće rade, ali posljedica svih njih je današnja premala spoznaja o Vukovaru u inozemstvu pa i u Hrvatskoj. Nezamislivo je da cijeli ansambli pjevača ili plesača odlaze u inozemstvo kao jedini znak kulture iz Hrvatske. A trebalo bi se uz ostalo i zapitati koliko Vukovaraca radi u diplomatskim predstavništvima, koliko ih radi u hrvatskim ministarstvima.

Koliko smo se mi nagledali stranih izvođača s vjerno sinkroniziranim prijevodima o bilo čemu kao znaku kulturne razmjene, a ne znamo jesu li ikoja knjiga ili film o Vukovaru prešli granice Hrvatske, je li ikojem glazbeniku naručen rad o padu Vukovara.

U danima pada Vukovara, simbola hrvatske žrtve, pale se najčešće svijeće koje su velik znak prenesen kroz stoljeća (ne treba citirati Bachelarda o svjetlima voštanice), gorjele su i ove godine, što se putujući hrvatskim krvotokom od sjevera do juga jasno vidjelo. U medijima dano je posebno mjesto svijećama, ali i mladim Vukovarcima, onima koji su puno više od svjetla voštanice, onima koji su živo svjetlo, znak za budućnost, međutim, koliko se uočava, među predstavljenima nema mladih političara niti diplomata, mladih ljudi kojima je pružena posebna šansa da bi prenosili istinu. Tek ponetko se izborio za posao, ponetko je završio fakultet i traži posao, teže nego u drugim gradovima. Možda bi nas sve zajedno trebalo biti stid kad mlada ekonomistica iz Vukovara, Mirela Pale, govori da ju je dosada odbilo 15 poslodavaca, a s diplomom više škole i fakulteta još je 179 diplomiranih Vukovaraca na zavodu za zapošljavanje, a posao na zavodu čeka 2885 Vukovaraca. Zato bi trebalo upaliti svijeću za svaki spašeni život, zaposlenog čovjeka, dijete rođeno u Vukovaru ili stan koji je netko od Vukovaraca dobio, jer bismo u tome trebali vidjeti svjetlo. Nitko ne smije zaboraviti mrtve i nenađene Vukovarce, starije ljude koji su pretrpjeli strahote, invalide, ali uza sve to postoji li evidencija bolesti, prate li se traume djece rasle u ratu, broj oboljelih od raka, budući da je na svim nekadašnjim ratnim područjima mnogo veći, prati li se kompletan život u Vukovaru kao što naprimjer Amerikanci rade prateći heroje WTC-a.

Propast dolazi od nas samih

Kako ne osjetiti stid pred licem 17-godišnjakinje koja je bila gost Dnevnika, pa smo uspjeli saznati da su joj oca ubili, majka joj je vrlo rano umrla, a nju vršnjaci koji su je prihvaćali sada na neki način izbjegavaju jer nema roditelje. Svjesni smo da živimo u svijetu koji je oduvijek ranjavao slabije, koji se nisu imali snage, a ponekad ni mogućnosti suočiti s okolinom, ali moramo li zaista biti taj najgori dio svijeta ili, jednostavnije rečeno, možemo li biti posljednji ili prvi koji će se izboriti za duhovnost i dobrotu da možda netko drugi uči od nas.

Na obljetnicu pada Vukovara gosti televizijske emisije bili su Rene Medvešek i Igor Zidić. Medvešek, koji već godinama sa šansonijerom Čedom Antolićem nastupa govoreći Glavaševićeve tekstove, još je jednom rekao ono što znamo, običnim rječnikom rečeno, on svoje izvedbe postavlja od grada do grada ili, drukčije rečeno, od sela do sela, malih ili velikih dvorana. Nije rekao da je bilo kada bio pozvan u inozemstvo preko hrvatskih predstavništva kako bi Glavaševićeva istina o Vukovaru bila prenesena dalje od Hrvatske. Treba se samo prisjetiti koliko smo se mi nagledali stranih izvođača s vjerno sinkroniziranim prijevodima o bilo čemu kao znaku kulturne razmjene. Rijetko se zna što radi PEN, osim besplatnih šetnjâ svijetom i borbâ za tuđa prava. Ne znamo ni koja je knjiga o Vukovaru ili o hrvatskom ratu prešla granice Hrvatske, bila prevedena, ni koji je film snimljen o Vukovaru, kojem je glazbeniku naručen rad o padu Vukovara, što se s ozbiljnom glazbom stoljećima radilo. Za to nam nisu krive velike strane sile niti zavjere jer u ovom slušaju propast dolazi od nas samih.

Glavašević je bio i ostao Grad

Ne zaboravlja se da se u danima najtežim za Vukovar, ali i u ostalim teškim danima za Hrvatsku, često na drugim krajevima zemlje slavilo, pa je Zagreb, ali i neki drugi gradovi, izgledao kao da se u njemu događa neki drugi život. Možda je koincidencija da se u Zagrebu osim svijeća na obljetnicu pada Vukovara nije osjetilo što se na tu obljetnicu događalo. I dok se s poniženjem govorilo o Vidriću u vezi s projektom rušenja kuće u kojoj je živio na Cvjetnom trgu, na obljetnicu Vukovara na inicijativu hrvatskog PEN-centra, Rotary kluba i Hispanskog društva stavljena je spomen-ploča u Jurišićevoj 18 na kuću u kojoj je kratko živio Janko Polić Kamov, još jedan veliki pisac iz plejade »ukletih« umjetnika poput Vidrića. U toj je kući pisao »Isušenu kaljužu«. Postavljanju ploče, što je uvije dobar znak da se poštuju pisci, prisustvovao je i sam gradonačelnik. Je li nas Glavašević zadužio i zaslužio spomen-ploču upravo u Zagrebu do kojeg je teško prodirala za rata istina, možemo se samo pitati. Je li Zagreb onda bio slijep kao i danas na sve što se izvan njega događa?

A kada je riječ o Glavaševiću, treba se prisjetiti pjesnika Herberta Zbigniewa koji je pisao o opkoljenom gradu u Poljskoj: »...ali obrana traje i trajat će do kraja / i ako Grad padne, a preostane jedan / on će nositi Grad u sebi putovima izgnanstva / on će biti Grad.« Glavašević je bio i ostao Grad. Bio je svjetlo, ali takva svjetla žive među nama i treba paziti da ih namjerno ne gasimo. Kultura je identitet jednog naroda, a već smo spomenuli koliko je malo pisaca s vrijednim djelima iz rata prisutno u kulturi Hrvatske, pa o prisutnosti u inozemstvu teško da možemo i govoriti.

U vrijeme kada je nestajao Vukovar, a to se uništenje i danas uočava, dogodio se genocid u Škabrnji. Umjesto svojih riječi treba prepustiti mjesto boljima, onima koji su iskusili i živjeli rat. Dr. Helena Peričić u knjizi-dnevniku »O Riđanu, Petru i Pavlu« zapisuje 19. studenoga: »Počeli su s napadom na Nadin i Škabrnju a onda nastavili s topničkim i zračnim napadima na Zadar. Jučer su iz Škabrnje odveli 80-ak žena, djece i staraca u Benkovac, troje su na mjestu ubili. Na sukošanskom groblju: četiri groba, jedan do drugog, u crnom mramoru: grobovi mladića zaklanih u Škabrnji, s kojima je nekoć moj brat igrao košarku... Sukošanska košarkaška momčad danas loše stoji: nema naraštaja između kadeta i seniora.« To je jedna od knjiga o ratu na ovim prostorima pisana vrlo moderno, a pisala ju je žena s djetetom od godine dana, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zadru. Začudo, ni tu knjigu, kao ni mnoge, kao da u Hrvatskoj nisu uočili oni koji su po službenoj dužnosti trebali govoriti istinu o Hrvatskoj preko kulture.