Proteklih godina nekoliko borbenih ateista izvelo je putem knjiga žestoki i vrlo ljutiti frontalni napad na Boga i sve religije općenito, ali s posebnim naglaskom na kršćanstvo i na Bibliju. Zlonamjerne i provokativne knjige, koje su postajale svjetske uspješnice, primjerice Richarda Dawkinsa The God Delusion, Sama Harrisa The End of Faith i Daniela Dennetta Breaking the Spell, izravni su poziv na iskorjenjivanje svih manifestacija vjere te nastojanje da se čitatelji »obrate« na racionalni ateizam, jer, kako kaže Richard Dawkins, religija nije samo pogrešna; ona je zlo.
| Nove ateističke knjige nisu ozbiljnija opasnost kršćanstvu kao takvom jer Crkva se je sučeljavala u povijesti i s mnogo jačim protivnicima, ali stvaraju pomutnju i nemir kod slabije upućenih vjernika, a posebice kod osoba koje su na putu da postanu vjernici i koje važu sve argumente za i protiv. Kršćani, nažalost, vrlo često izbjegavaju sučeljavanje s protivnicima vjere i povlače se s isprikom da svakome treba prepustiti opredjeljenje u pogledu onog što će vjerovati. No, ne smije se navikavati na sekularni karakter moderne civilizacije kao nešto zadano. |
Kršćanstvo - opasno za čovječanstvo?
Riječ je o knjigama koje nastoje, ponajprije, prikazati kršćanstvo kao nešto vrlo opasno za čovječanstvo i što zato treba uništiti. Na omotu jednog od izdanja Dawkinsove knjige na engleskom jeziku jedan od recenzenata, Philip Pullman, pretenciozno i slavodobitno izriče da Dawkins pogađa religijske vođe punom snagom kojom razum može vladati, razarajući njihove nakazne pokušaje dokazivanja postojanja Boga, njihove uobražene tvrdnje da je religija jedini temelj moralnosti, te da su njihove svete knjige od riječi do riječi istinite. Sve rečeno najbolje govori o ozračju tih i takvih knjiga. A Dawkins je uvjeren da će svatko tko pročita njegovu knjigu odbaciti vjeru: ...religiozni čitatelj koji otvori ovu knjigu postat će ateist kad je zatvori.
Nije trebalo dugo čekati da se pojavi i hrvatski prijevod Dawkinsove knjige pod naslovom »Iluzija o Bogu«, a koju hrvatski izdavač reklamira na vrlo tendenciozan način kao knjigu koja je, kao nijedna dosad, s tolikom znanstvenom jasnoćom i logikom upozorila na besmislenost vjerovanja u vrhunaravnog tvorca.
Mnogi borbeni ateisti podmeću ideju da se njihove antireligijske postavke temelje na čvrstim dokazima prirodnih znanosti, te da su intelektualno dobro promišljene. Na temelju takvih pretpostavaka čitatelj bi očekivao da su njihove knjige pune brižno skupljenih činjenica i neoborivih podataka i polemičkih osvrta na stajališta i tvrdnje suprotne strane, a umjesto toga susreće se s upornim i obilnim, na prvi pogled možda ponekad i logičkim, no zapravo bezglavim tvrdnjama, neosnovanim izjavama, krivim informacijama i, što je najvažnije, zastarjelim i davno »prežvakanim« argumentima, opasnim pretpostavkama, otvorenim i uvredljivim ismijavanjem i potpuno pogrešnim zaključcima. Na tragu Sigmunda Freuda, koji je religiju u jednom svom razdoblju života vidio kao tlapnju, nezrelu obmanu i oblik mentalne bolesti, te Karla Marxa, koji je religiju proglasio opijumom naroda, Dawkins vjerovanje u Boga naziva zabludom i sljeparijom, a religiju označuje kao najobičniji oblik praznovjerja i kao virus razuma. Za njega je religija opasna poput »crnih boginja« s time da za tu bolest ipak postoji lijek. Jedna od najgrubljih optužaba usmjerenih prema kršćanstvu, a pritom se zapravo redovito cilja na katolištvo i Crkvu, jest optužba da je kršćanstvo već samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Netolerantnost je... vlastita svakom vjerovanju... Sigurnost u budući život je neuskladiva s tolerantnošću. Tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih, tvrdi Harris.
Vjerski odgoj - zlostavljanje maloljetnika?
Dawkins pak smatra da roditelji koji svoju djecu podučavaju o Bogu i vjeri provode zapravo nad njima postupak »ispiranja mozga, odnosno da se radi o činu zlostavljanja maloljetnika. Raspravljajući o maloljetničkim seksualnim aferama nekih katoličkih svećenika u Irskoj, Dawkins kaže da su takva zlostavljanja neprijeporno nešto strašno, ali da je u tom slučaju šteta nepobitno manja u odnosu na dugotrajnu psihološku štetu koja se djeci nanosi kršćanskim odgojem, dakako, u obitelji. I to su misli znanstvenika koji pretendira na visoku znanstvenu razinu knjige. No, ne mora sve biti izgubljeno, misli i nada se Dawkins pa očekuje da će se mnoge osobe, bez predrasuda, čija indoktrinacija tijekom djetinjstva nije bila odviše podmukla, ili čija je prirođena inteligencija dovoljno velika da to nadmaši, ipak »obratiti« na ateizam snagom argumenata iznesenih u knjizi bez obzira na pretrpljeno »ispiranje mozga«.
Središte Dawkinsove knjige je poglavlje 4. pod naslovom Zašto gotovo sigurno (sic!) ne postoji Bog. Temeljni »dokaz« za to je upravo proces evolucije koja, eto, pokazuje da svijet nije stvoren (Dawkins ne govori je li svijet vječan!). Evolucija nije vođen već je slijep proces koji ne treba stvoritelja. No, otkud zaključak da evolucija nije ipak vođena, odnosno da evoluciju, kao što uostalom i jest, nije zamislio Bog? Dawkins sve svodi na dokazivanje da je Božja opstojnost malo vjerojatna jer bi Bog trebao biti iznimno kompleksno biće, a takva bića dolaze na kraju evolucijskog procesa; ne na početku. Boga upravo promatra kao ljudsko biće vezano ljudskim ograničenjima. S filozofskog motrišta ne daje zapravo nikakav dokaz o Božjem nepostojanju. Zanemaruje i prešućuje činjenicu da je golema većina znanstvenika, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja, u mnogo prilika potvrdila stajalište pape Ivana Pavla II. da znanost Boga ne može dokazati, ali još manje ga može zanijekati. Ne postoji sukob između prirodnih znanosti i vjere. No, Dawkins ipak izriče neistinu tvrdeći da većina znanstvenika ne vjeruje u Boga. A mogao je intervjuirati mnoge znanstvenike na sveučilištu Oxford, gdje i predaje, i doći do pravoga stanja. Prešućuje da mnogi ugledni znanstvenici na njegovu području, dakle biologije, duboko povezuju svoj rad s vjerom. Dawkins se uopće ne osvrće na »sitnice«: otkud prirodni zakoni prema kojima se odvija proces evolucije? Jesu li oni vječni? Kako su nastali? U kojem trenutku? Kako su u jednom trenutku nastali materija, prostor i vrijeme prema teoriji Velikog praska, ali i prirodni zakoni po kojima je onda odjednom krenula evolucija svemira i života? Što je dovelo svijet u postojanje? Postavljanje tih pitanja nije pokušaj dokazivanja Božje opstojnosti, već samo ilustracija da Dawkins, i njemu slični, prirodnim zakonima daju zapravo božanski status i da duguju mnoga objašnjenja.
»Neprijatelji vjere - začetnici sve zemaljske zbrke«
Dawkins i društvo vješto obmanjuju čitatelje i na mnogim mjestima, kao što to inače čine i razne sekte, citiraju Bibliju izvan konteksta i zatim uvjeravaju čitatelje da je biblijsko naučavanje zbrkano i kontradiktorno, te da su evanđelja međusobno kontradiktorna. No, pritom se zaboravlja napomenuti da su evanđelja međusobno dopunjujuća izvješća događaja opisanih od različitih autora i da je normalno očekivati određene razlike u detaljima. Prema Dawkinsu evanđelja su stara fikcija ništa vjerojatnija od legendâ o kralju Arturu ili o vitezovima Okruglog stola. Biblijska je znanost na to dala, dakako, u nebrojeno radova odgovor i tumačenja. U svezi sa svim tvrdnjama i raščlambama izrečenim u Dawkinsovoj knjizi postoje brojni teološki radovi koji učinkovito pobijaju njegove nebuloze i koji daju vrlo razvidne odgovore na sve što Dawkins napada. No, on izbjegava, kao što je već rečeno, polemike sa stajalištima teologa. Ipak, ne izbjegava citirati, kad mu to zatreba, liberalne i »napredne« teologe koji izriču neke sumnje glede Biblije i koji govore o potrebi revizije određenih tumačenja Svetog pisma, a posebice onih koja se odnose na Isusa Krista. Kad se malo bolje i kritički pogleda municija s kojom se Dawkins, i društvo, služe u borbi protiv religije i vjere u Boga, vidljivo je da su u pitanju »slijepi meci« i da zapravo imaju skromno poznavanje predmeta koji napadaju. A i ne trude se upoznati »protivnika«. To inače čine često i mnogi drugi koji iz različitih razloga napadaju Crkvu: ne pokušavaju vidjeti i drugu stranu medalje, već se brzopleto i samouvjereno donose zaključci. Dawkins svoja stajalištima uglavnom izriče »ex cathedra«.
»Bog obmane«, što je ispravniji prijevod engleskog naslova knjige, djelo je puno buke i bombastičnosti, no ne daje ni najmanji razlog da je vjerovanje u Boga pogreška, odnosno zabluda. Pokušava se pokazati da su oni koji vjeruju u Boga ili nepošteni ili obmanuti ili glupi jer slijede jedno idiotsko srednjovjekovno praznovjerje. Visoko inteligentni ljudi su uglavnom ateisti. Gilbert Keith Chesterton, obraćenik s anglikanske na katoličku vjeru (1922), veliko ime Katoličke Crkve, lijepo je napisao u knjizi Pravovjerje, koja nije svjetska uspješnica i koju je, nažalost, čini se, pročitalo malo vjernika u Hrvatskoj: Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo samo da bi se mogli boriti protiv Crkve. Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje proti nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.
U uvodu spomenute tri knjige, te mnoge druge, poput Isusovi papiri, Da Vincijev kod, Judino evanđelje i slično, nisu ozbiljnija opasnost kršćanstvu kao takvom jer Crkva se je sučeljavala u povijesti i s mnogo jačim protivnicima, ali stvaraju pomutnju i nemir kod slabije upućenih vjernika, a posebice kod osoba koje su na putu da postanu vjernici i koje važu sve argumente za i protiv. Zapravo ateističke raščlambe i teorije koje danas iznose razni autori stare su stoljećima i ponovno izranjaju u svakoj generaciji. Borbeni barjak, koji svi ti autori stavljaju na vjetar, zapravo je ono Voltaireovo: Uništite besramnicu! Dawkins bez sustezanja naglašava da mrzi Katoličku Crkvu. On jest ateist, ali iz mnogih njegovih razmatranja vidljivo je da je on ateist protestant. I otuda u velikoj mjeri »puše vjetar«. Prezir prema svim oblicima religije, a posebice prema kršćanstvu, koji iskazuju Dawkins, Harris i Dennett, ali i neki drugi autori, vodi do promašaja jer ne prihvaćaju temeljnu činjenicu: vjera ne može biti prognana iz duša ljudi jer ona nije manifestacija ili posljedica nekakve psihopatologije i ljudske gluposti. Ono što »novi ateisti« dokazuju zapravo je priglupa parodija, no, mora se priznati, vrlo vješto upakirana. Novi su se ateisti zapravo strogo odijelili od niza velikih umjetnika, znanstvenika i mislioca koje je u njihovu radu inspirirala vjera u Boga.
Oklijevanje vjernika stvara ravnodušne i nesređene
Sve češća pojava protuvjerskih knjiga pokazuje da za kršćane nastupa doba u kojem, uza sve poštivanje i toleranciju tuđih stajališta, treba odlučnije nastupati. Stvarno smo postali odveć naivni i bezopasni, kaže kardinal Karl Lehman u knjizi »Vrijeme je da mislimo na Boga«. Ako kršćani ne smatraju da je potrebno sučeljavati se s napadima na vjeru te da je iznimno važno da i drugi čuju kršćanska stajališta o raznim pitanjima, onda neizbježno dolazi do propitivanja važnosti tih stajališta i za njih same. Oklijevanje vjernika da brane svoju vjeru, a to znači i Crkvu, stvorilo je mnogo ravnodušnih i nesređenih kršćana i predstavlja kukavištvo onih koji šute i ne poduzimaju ništa. Gubitak religijskog osjećaja, koji se odražava u ravnodušnosti ili u neprijateljstvu modernog svijeta prema kršćanstvu, jedna je od najozbiljnijih slabosti današnje civilizacije i uvodi stvarnu opasnost za njenu duhovnu vitalnost i društvenu stabilnost. Civilizacija u kojoj nema mjesta za religiju je osakaćena kultura koja je izgubila svoje duhovne korijene i osuđena je na besplodnost i propadanje. Katolici su pozvani živjeti u skladu s uvjerenjima na javnom području, s ljubavlju prema bližnjem i poštivanjem drugih, ali također čvrsto, s hrabrošću i bez isprike. Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena, izriče II. vatikanski sabor u konstituciji »Radost i nada«.
